Slikarstvo

[Ljiljan]

Koji smijer u slikarstvu vam se dopada? Koji slikari?
Koje slike imate ili vam je draza reprodukcija?

[Ljiljan]

Slikarstvo je likovna umjetnost oblikovanja plohe bojom (sve što nastaje umjetničkim slikanjem). Slikanje je postupak gdje se nečim nanosi mješavina pigmenta i ljepila na podlogu (plohu) stvara slika. Plohe i tehnike slikanja su različite: npr. plohi zida odgovara tehnika freske, drvenoj ploči ili platnu – tempera, uljene boje, papiru – akvarel, tempera, gvaš, itd. Slikarstvu je pretpostavka crtež, a osnovno izražajna sredstva su mu boja i ploha. No, za razliku od fotografije, slikar ima veću slobodu oblikovanja i likovnog izražavanja, tj. može mijenjati oblik i boju svakog lika, prostora ili njihove odnose, pa čak i stvarati iz mašte ono što ne postoji.

Ako je slika rađena u samo jednoj boji, onda je to monokromna (jednobojna) slika. No, ako na slici ima više boja onda se među njima javljaju odnosi: međuovisnost boja i kompozicija boja. Međuovisnost boja znači da boje djeluju jedna na drugu. Npr. ako uz jednu boju položimo bljeđu boju, ona će izgledati intenzivnije (jače), a ako uz istu boju položimo neku snažnu boju, ona će se doimati bljeđom. Kompozicija boja znači da se u kompoziciji oblika na slici, sve oblike dovodi u međusobnu vezu i odnos, to vrijedi i za boje. Dakle i raspored boja na slici je podjednako važan kao i raspored oblika na slici.

Slikarske tehnike

Postoji uzajamni odnos slikarskih tehnika i boja. Jedna od slikarskih tehnika je pastel, on stvara ugođaj nježnosti i ljupkosti. Akvarel svojom providnošću daje bojama prozračnost. Fresko-slikarstvo, tehnika zidnog slikarstva, nema puno detalja i dočarava prostornost i monumentalnost. Temperi je svojstvena plošnost, pa je svojstvena plakatu, a uljene boje (obično na platnu napetom na drveni okvir) su pogodne za slikanje najmanjih detalja.

[loretta]

Napokon nesto sto valja. Hvala ti Ljiljanice za ovu temu. Priprema je u toku.

[Ljiljan]

Loreta pusa, drago mi je da ti se tema svidja.
Evo nastavljam dalje

Smjerovi u slikarstvu

Paleolitska umjetnost
Neolitska umjetnost
Drevna Mezopotamija
Umjetnost drevnog Egipta
Umjetnost drevne Grčke
Umjetnost drevnog Rima
Bizantska umjetnost
Predromanika
Indijska umjetnost
Kineska umjetnost
Japanska umjetnost
Afrička umjetnost
Američka umjetnost
Romanika
Gotika

Poznati slikari

Leonardo da Vinci
Salvador Dali
Vincent van Gogh
Pablo Picasso
Andy Warhol
Michelangelo Buonarroti
Francisco Goya
Rembrandt
Edvard Munch
Vasilij Kandinski

Motivi u slikarstvu

Portret - vjerni prikaz određene osobe koji donosi i psihološku karakterizaciju lika. Postoji realističan, idealizirani i naturalistički portret.
Autoportret - portret samog slikara
Karikatura - prikaz čovjeka u groteskno - komičnom obliku
Figura - zamišljeni lik, kostimirani čovjek bez psihološkog izraza lica
Akt - prikaz čovjeka bez odjeće
Poluakt - prikaz čovjeka do pasa
Interijer - prikaz unutrašnjeg prostora
Genre - prikaz iz svakodnevnog života
Pejsaž - krajolik, krajobraz; prikaz prirode
Panorama - široki prikaz naselja
Veduta - prikaz grada...
Marina - morski pejzaž
Ruina - prikaz porušenog objekta
Animalizam - prikaz žive životinje, najčešće u prirodnom ambijentu
Mrtva priroda - voće, cvijeće, uporabni predmeti i mrtve životinje

[loretta]

Poceti cemo sa prvim Leonardom da Vincijem URL=http://imageshack.us][/URL]

Mona Liza



Najčuvenija slika na svijetu, Mona Liza, poznata je i pod nazivom La Đakonda. Naslikana je između 1503. i 1505. godine. Iako je identitet osobe na slici tajanstven, pretpostavlja se da je naslikan po porudžbini Firentinca Frančeska del Đakonda. Slika je portret njegove žene. Međutim, čitajući „Da Vinčijev kod“, nailazimo na podatak kada se Langdon prisjeća jednog svog predavanja gdje tumači da je po jednoj teoriji na slici predstavljen androgen prikaz muško-ženskog lika, odražavajući tako Leonardov ideal ravnoteže između muškog i ženskog. Čak je i samo ime „Mona Liza“ anagram imena egiptaskih božanstava plodnosti: Amona (muškog) i Izide (ženskog). Kompjuterskom analizom Leonardovih autoportreta dolazi se, navodno, do podudarnosti sa likom Mona Lize. Postoje na desetine ovakvih teorija od kojih nijednu nije moguće dokazati. Zanimljivo je da Leonardo nije dao naziv ovoj slici. On je čak i ne spominje ni u jednoj svojoj bilježnici, iako nema sumnje da je riječ o njegovom djelu. Portert je kao „Mona Lizu“ identifikovao prvi Leonardov biograf, Đorđo Vazari, pišući oko tri decenije poslije Leonardove smrti. Samo kod njega nalazimo identifikaciju portreta „Mona Lize“, sam Leonardo nigdje ne spominje naslov, tako da ideja oko imena kao amngrama sastavljenog od imena egipatskih božanstva nije moguća.

[Ljiljan]

Paleolitska umjetnost


Paleolitska umjetnost, je umjetnost od prije otprilike 32.000 do 11.000 godina, tokom kamenog doba. Može se podijeliti na dvije glavne kategorije:
nosive komade, male figurice i dekorirane predmete i
pećinsku umjetnost.

Nosiva umjetnost su rezbarije od kostiju, rogova, kamena ili modeli u glini. Mnogo je takvih ostataka nađeno u Evropi, a isto tako i u sjevernoj Americi i Sibiru. Pećinsku umjetnost uglavnom nalazimo na području Španije i Francuske, a sastoji se od slika, crteža i gravura na zidovima pećina. Moguća treća kategorija bi bile slike i simboli ugravirani na otvorenom prostoru, no malo je od toga ostalo sačuvano.

Paleolitska umjetnost je prvo otkrivena 1860-ih, kada je francuski paleontolog Edouard Lartet našao dekorirane predmete u pećinama i kamenim skloništima u jugozapadnoj Francuskoj. Starost je procijenjena u vrijeme oruđa i kostiju životinja ledenog doba. Otkrića su pokrenula ludilo prekapanja pećina u potrazi za prastarim predmetima, no malo je pažnje bilo posvećivano crtežima na zidu.

Lokalni zemljoposjednici su 1880. otkrili crteže u Španiskoj pećini Altamira na što su arheolozi bili veoma sumnjičavi. 1895. zidovi prekriveni gravurama otkriveni su u pećini La Mouthe, u Dordonskoj regiji jugozapadne Francuske. Šljunak je najprije zatrpao ulaz u ovu pećinu, a paleolitski nanosi na pijesku potvrđuju veliku starost tih nalaza. 1901. gravure su nađene u pećini Les Combarelles, a crteži u susjednom Font de Gaume-u, u istoj regiji kao La Mouthe. 1902. arheolozi su priznali postojanje pećinske umjetnosti. Od tada su brojna nova mjesta otkrivena, te su se istraživanja nastavila, osobito u Španiji i Francuskoj. 1994. Francuz imenom Jean-Marie Chauvet otkrio je pećinu u dolini Adreche također u jugozapadnoj Francuskoj. Pečina Chauvet sadrži slike brojnih životinja koje datiraju 32,000 godina u prošlost, čineći ih najstarijim pećinskim slikama. Od 1981. arheolozi su otkrili nalazišta na otvorenom prostoru u Španiji, Portugalu, Australiji i južnoj Africi. 1994. tokom rijeke Coa, u sjeveroistočnome Portugalu, istraživači su našli kamenje sa ugraviranim ljudskim figurama, konjima, kozorozima i divljim mačkama. Umjetnici su očito čekićem istačkali konture životinja koje su kasnije spojili urezujući linije. Arheolozi procjenjuju te slike na 20,000 godina starosti te vjeruju da je takvo crtanje bilo veoma često ali da su ostaci propali zbog uticaja erozije vjetra i kiše.

Figurativna paleolitska umjetnost se odnosi na prikaz čovjeka ili životinje, a nefigurativna na oblike znakova i simbola. Prikazi pojedinih životinja variraju od mjesta i vremenskog perioda. Najčešće su se u pečinama prikazivali bizoni i konji, a mamuti i jeleni se nalaze samo na nekim područjima. Ribe i ptice su najčešće na nosivim predmetima. Prikazi insekata i biljaka su samo na nekim predmetima i jako su rijetki. Gotovo sve životinje su prikazane u profilu, uglavnom odrasle jedinke prepoznatljive vrste. Mnoge su životinje nedovršene ili dvosmislene, a ima i izmišljenih bića, kao jednorog u pećini Lascaux, Francuska. Broj figura varira od nekoliko do nekoliko stotina kao u pećinama Lascaux ili Les Trois Freres, Francuska.

Ljudski prikazi su rjeđi u pećinskom slikarstvu, a češći na nosivim predmetima. Mali ljudski kipići, poznati kao figure Venere, sa uvećanim grudima i trbušnim dijelom su nađeni uglavnom u centralnoj Evropi. Takozvana Venera iz Willendorfa, Austrija (30,000 – 25,000 p.n.e., Naturhistorisches Museum, Beč, Austrija) je jedan od najboljih primjera.

Simboli i znakovi su mnogo češći u pećinskom slikarstvu nego prikazi ljudi ili životinja. U rasponu od jedne tačke i linije do velike plohe složeno grupiranih znakova mogu stajati samostalno u pećini, ali češće se nalaze uz figurativne slike. Česti su jednostavni simbolični motivi, uključujući i otiske ruke u obojenoj zemlji, a neki naučnici smatraju da su složeniji znakovi obilježja etničke grupe iz paleolita. Naučnici su isprva smatrali da je pećinsko slikarstvo bilo čisto iz dekorativnih razloga, bez konkretne važnosti, no nakon daljnjih istraživanja sve figure daju neki smisao toj umjetnosti.

Po teoriji popularnoj u ranom 20. st., ljudi iz kamenog doba su slikali životinje iz razloga da će iste susresti u stvarnosti. Tako koplja i druga oružja na slikama mogu kazivati da će imati uspješan lov. Ipak, ta je teorija još na razmatranju. Slijedeća popularna teorija kaže da su pećinske slike služile magiji plodnosti te su po njoj ljudi slikali životinje u nadi da će se iste razmnožiti i osigurati dovoljno hrane u budućnosti. Neki smatraju da će ponovno slikanje životinje po staroj slici osigurati ponovni povratak životinje svako proljeće. Neka istraživanja su pokazala da su najraskošnije slike u pećinama sa posebno dobrom akustikom, te smatraju da je muzika imala veliku ulogu u obredu. Također su mnoge ostale teorije na razmatranju, ali smatra se da jedinstvena teorija neće biti dovoljna za objašnjenje cijele paleolitske umjetnosti, koja je trajala 20,000 godina, na širokom području svijeta. Umjetnost na pećinskim zidovima sastoji se od raznih tehnika. Neki crteži sadrže spojene ostatke mineralnih nakupina stalagmita i stalaktita za prikaz pojedinih dijelova životinje. Drugi dolaze od prstiju utisnutih u glinu koja se nalazila na stjenkama zida. Rad u glini nađen je samo na prostoru Pirineja, isto tako sadrži i gravure na stropu pećine te reljefi oblikovani u umjetnim nakupinama gline. Pećinski umjetnici su modelirali bizona u reljefu u francuskoj spilji Le Tuc d'Audoubert, dok je u pećini Montespan, Francuska, trodimenzionalna skulptura medvjeda od 700kg gline. Zidno kiparstvo, u niskom i visokom reljefu, je nađeno samo u središnjim regijama Francuske, gdje se glina mogla oblikovati. Otkriveni su i tragovi crvenog pigmenta na većini zidnih skulptura što znači da su nekad bili obojani. U nekim je pećinama strop bio previše visok za slikanje bez ljestava ili skela. U Lascauxu, pećinski zidovi pokazuju rupe gdje su mogle biti postavljene skele. Veličine pećinskih crteža jako variraju. Slike bikova u pečini Lascaux dugačke su 5.5m


Zidna slikarija životinja iz spilje Lascaux u Francuskoj, oko 13.000 pr. Kr. Tvorci ove slike su vjerovali da će im osigurati uspješan lov.

[GSX 506]

Paleolitska umjetnost

Jako lijepo!

[Ljiljan]

Neolitska umjetnost

Neolit (Neolitik, Mlađe kameno doba ili Zemljano doba) je prapovijesno razdoblje od 8000. pr. Kr. do 2000. pr. Kr. koje je imalo bogatu likovnu produkciju.

Prijelaz iz paleolitika u neolit trajao je više tisuća godina, a počeo je na Bliskom Istoku oko 8000. U neolitiku se uz lovca i stočara (pripitomljavanje životinja) pojavljuje i zemljoradnik kao glavno zanimanje. To je vrijeme oslobađanja čovjeka ovisnosti o prirodi (lovac slijedi životinje, a stočar ih uzgaja uza se; nomad skuplja plodove tamo gdje rastu, a zemljoradnik primorava prirodu da rodi tamo gdje se nastanio). Kamen je još uvijek glavni materijal od kojega se izrađuje alat i oružje, ali s više pažnje – uglačana perfekcija oblika koji je u skladu s funkcijom. Zbog toga ovo razdoblje često nazivaju mlađim kamenim dobom, no zbog važnosti zemlje u zemljoradnji gradnji i lončarstvu, primjereniji je naziv – zemljano doba. U ovom razdoblju po prvi puta javlja se lončarstvo, predenje i tkanje, te građenje.

U Neolitu likovna umjetnost doživljava promjenu - napušta se osjetilna neposrednost i realizam paleolitika i razvija se konceptualna umjetnost simbola.

Mislilac i Venera iz Černe Vode, Rumunjska.

Od realistične slike pojednostavljivanjem dolazi se do sve više geometrijskih oblika koji dobivaju značenje simbola ili znaka: ženski idoli (kult plodnosti). Shematizam i pojednostavljivanje odražava opću ljudsku sklonost za isticanjem bitnog. Najbolji primjeri su obredne maske koje su plastični prikazi ljudske ili životinjske glave. Stavljanjem maske poistovjećuje se s prikazanim likom, a lik je deformiran jer izražava osjećaj ljudi vezan za taj lik, a to je obično strah. Zajedničke osobine ovih umjetnina jesu apstraktna pojednostavljenost, geometričnost, bez detalja, a kad ima ornamentike ona je jednostavna i geometrijska.

Tada se javlja i prva pojava apstraktne umjetnosti u obliku ornamenta (oblici koji ne nalikuju ničemu u prirodi, npr. urezi na vrčevima) što je izraz pobjede čovjeka nad ovisnosti od prirode.


Vrč iz špilje La Sarsa u Valenciji, Španjolska


Gravira u kamenu iz Carschenna-e u Švicarskoj, oko 3500. pr. Kr.

[loretta]

Salvador Dali



Salvador Felipe Hasinto Dali (katal. Salvador Felip Jacint Dalí Domènech, šp. Salvador Felipe Jacinto Dalí Domènech; 11. maj 1904. - 23. januar 1989, Figeras) je bio katalonski španski nadrealistički slikar, pisac vajar, scenograf i glumac.

On je jedan od najznačajnijih umetnika 20. veka, a često ga nazivaju i velikim majstorom nadrealizma. Njegova umetnička dela pokazala su da je on jedan od najkreativnijih slikara svog vremena. Dalijeva česta tematika je svet prostora, pijanstva, groznice i religije. Dali je izražavao veliko poštovanje prema španskom diktatoru Francisku Franku i Adolfu Hitleru, što je mnogo puta dovelo u pitanje procenu njegove ličnosti i njegovih dela.


Dali je rođen 11. maja 1904. godine u Figerasu, a umro je 23. januara 1989. takođe u Figerasu. Ime Salvador je prvo bilo dato njegovom bratu, koji je devet meseci pre Salvadorovog rođenja umro. Sve do rođenja njegove sestre Ana Marije, Salvador je bio jedino dete u porodici. Zbog gradskog društva i vaspitanja koje je stekao od oca, uglednog notara, kod Dalija se javila želja za sigurnošću i disciplinom, što mu je kasnije bilo veoma važno u životu.


La persistencia de la memoria (1931, srpski: Istrajnost sećanja) je Dalijevo najpoznatije delo.Dali se posle 1929. godine pridružio nadrealističkom pokretu, iako su ga lideri surealističkog pokreta 1934. diskreditovali zbog njegovog pro fašističkog držanja, nakon toga izjavljuje Dali: „Surealizam to sam ja“. Njegove slike predstavljaju prikaze snova i svakodnevnih objekata u neočekivanoj formi, kao npr. curenje satova u slici „Trajnost memorije“ iz 1931. godine.


Kasnije Dalijeve slike su na religioznoj osnovi i klasičnijeg stila, kao npr. „Raspeće“ i „Sakrament Tajne večere“. Radio je i na filmu, ilustrovao knjige, pravio nakit, i kreirao kostime i scenografije. Od pisanih dela pored scenarija za balete tu su i nekoliko knjiga - „Život Salvadora Dalija“ i „Dnevnik genija“.


Jedan je od malobrojnih kome su za vreme njegovog života sagradili dva muzeja. Prvi je Dali Muzej u Sv. Petersburgu na Floridi, koga je osnovao 1971. godine kolekcionar Dalijevih dela A. Rejnold Morz i njegova žena Elenor. Kolekcija je prvo bila izložena u jednoj zgradi u blizini Morzeove rezidencije u Klivlendu, u Ohaju. Godine 1982. muzej se preselio u Sveti Petersburg na Floridu.


Drugi muzej je Teatro Muzeo Dali u Figerasu. Nakon što je 1850. sagrađeno pozorište uništeno požarom na kraju Španskog građanskog rata 1939. godine, Ramon Guardiola, gradonačelnik Figerasa, predložio je Daliju 1961. godine da mu se tu podigne muzej. Dali je to vrlo rado prihvatio, jer je u toj zgradi održao svoju prvu izložbu 1918. godine. Muzej je otvoren 28. septembra 1974. i od tada ima milione posetilaca.


U Španiji su od sredine devedesetih godina još dva muzeja dostupna javnosti. To su zamak Pubol, koji je pripadao njegovoj ženi Gali od 1970. (1930. Salvador joj je obećao da će jedan dvorac urediti samo za nju) i u kome je Dali živeo dve godine nakon njene smrti, i kuća u Port Ljigatu, malom ribarskom selu blizu špansko-francuske granice, koju je kupio 1930. godine.

[GSX 506]

Rembrandt Harmenszoon van Rijn (1606-1669)

Rembrandt je pravi predstavnik nizozemske umetnosti ove epohe, tacnije on je nesto jos vise: najsnasnija umetnicka pojava, koju su germanska rasa i protestantski duh ikada dali, kao skup svega onoga, a.to od umetnosti uopste ocekujemo. To je stvaralac , iz cijih dela izbija duboka ceznja, da najvisim i najfinijim sredstvima cisto slikarskog izrazaja objasni okolni svet i da ujedno izrazi najskrovitije titraje ljudske duse, da ucini a.to vidnijim ono preobilje preobilje najraynilikijih osecaja, a.to ih nas ja oseca u sebi pri svakom dodiru s vanjskim svetom. I kad gledamo Rembrandtove tamno-svetle slike, znamo dobro, da je on u njima tehnicko umetnicko sredstvo doveo do najsavrsenije izrazajne sposobnosti, oko koje se mucio celi onaj vek, i da su kontrasti svetlih i osvetljenih masa bili za njega polazna tacka; ali te njegove slike nadilaze gotovo sve te tehnicke kvalitete i pricinjaju nam se kao simboli borbe izmedu svetla i tame, koje vladaju ljudskim zivotom, izmedu nasih zivotinjskih nagona i bosanske iskre, koja iz neke nepojmljive sfere prodire u taj nagonski zivot. Rembrandt Harmenzs van Rijn, koji se rodio 1606. god. kao sin nekoga mlinara u Leydenu, i kojemu je vec prvi njegov ucitelj Pieter Lastman u Amsterdamu, inace ucenik Caravaggiov, dao recept za slikanje sene i svetla, kako nam to svedoce najranije njegove poznate slike iz 1627. god. (sv. Pavle u tamnici), javlja se, otkad se je 1631. trajno preselio u Amsterdam, najpre kao portretist , te je ubrzo postao ozbiljan konkurent priznatim vec tamoa.njim umetnicima te vrste, na prvome mestu vrsnome majstoru

Thomasu de Keijser. Prvo njegovo glavno delo: Anatomija Tupla (1631), pokazuje jasno, kako je umio odmah nadmasti svoje prethodnike, time, a.to je umesto ukocenosti nanizanih likova prijasnjeg vremena unio zivahnu kretnju, kojom se ucenici s napetom patnjom okupljaju oko svoga medicinskog ucitelja u posve umetnicki postavljenoj grupi. I sad se mladom majstoru naglo pocela smesiti umetnicka i zivotna sreca, osobito, otkad mu je dala svoju ruku drazesna patricijska kci, ponosna Saskia von Uylenborg, za koju nije smogao dosta snage, da joj u slici ovekoveci lepotu. Tada ga najednom snade g. 1642. dvostruki udarac gorke sudbine.Zenu mu ugrabi smrt, posto mu je rodila sina Tita, a usto mu je jos i delo, u koje je ulio svo svoje umetnicko umece,'' Nocna straza'', dozivelo nepriznavanje. Rembrandt je u toj slici -kojoj je tema izlaz streljacke grupe Cloveniers-Doela, a a ime je dobila po tome, a.to je delo bilo nestalo, pa kad su ga opet nasli, nije mu se motiv vise razaznavao-isao za tim, da obide obicajnu sablonu streljackih slika i da je prevede u slobodan umetnicki jezik, kao a.to je to bio ucinio i u svojoj Anatomiji . Od svakodneven obicne manire stvorio je pravo cudo u nacinu prikazivanja svetla time, a.to je stavio, da likovi iz tamne pozadine stupaju u jasno dnevno svetlo, a celu je povorku od mnogo osoba razclanio u zivahne manje grupe, koje se opet iz svetline povlace sve vise u tamu. Njegovo doba nije bilo tako zrelo, da to razumije, i umesto ktaljevskih casti, koje je to delo zasluzilo i koje su mu kasniji vekovi iskazali, kad su mu danas Nizozemci u amsterdanskom drzavnom muzeju dali posebno mesto u jednoj nadogradenoj pocasnoj dvorani, -to je delo onda dozivelo prekor i nepriznavanje.

Rembrandt se pocinje tada vracati sve vise samom sebi, i sada nastaje veliki niz njegovih divnih prikaza iz staroga zaveta, u kojima je stvorio neprocenjive gradansko-religiozne tvorevine od likova, prostorija, kakvih je nasao u amsterdamskoj zidovskoj cetvrti. Boje koje je dosad prikazivao tako da ih je svetlo gotovo upijalo, pocinju se sada u bujnoj raskosnoj ljepoti sjati i zariti. A ono sto kistom slika, prati i njegova bakropisna igla, u cemu se vec ranije uve~.bao: njom je u slikama i studijima, u pejza~.u i verskim prikazima razvio sav slikarski car, po kome je slikarski radirung otada dobio mnogo vecu vrednost od starijeg i tvrdeg bakroreza. Medutim, doba njegovih vanjskih uspeha je vec bilo proslo, i on, koji je dosad radio posve bezbrizno, poce sad sve vse zapadati u novcane poteskoce, on, koji je od svoje kuce u Joedenbreestraatu ucinio mali muzej, pun retkih slika i skupocenog oruda, da moze uzivati u ljepoti stare umetnosti, nasladivati se bojama stranih tkanina i promatrati odsev starog oruzja i nakita. G. 1655. stize ga novcani slom, a iz rusevina spasla ga je jedino energija njegove druge zene Hendrikje Stoffels i njegova sina. Ali udarci zivota nisu mogli skrsiti njegove umetnosti. Upravo u onoj godini sloma slika sliku tako originalnu i snaznu, Blagoslov Jakobov, tu velicanstvenu pesmu ljudske dobrote i najneznije rodbinske ljubavi. Jos jedamput samo dobio je nesto vecu narudzbu, koju mu je pribavio jedan od prijatelja, i to da slika predsednike amsterdamskog suknarskog ceha. To je slika zvana ''Staalmeesters'' (1661); u njoj nije pokusao sprovesti nikakav samovoljni poredak, ali ju je oplemenio snasnom zreloscu i visinom svoga slikarskog umeca. Slike iducih godina najjace odaju refleks sudbine, koja ga je snaa.la: boje su mu mutnije i tamnije, a sjaj njegovog zarkog crvenog tona i njegovog bljestavog zlatnog tona je vec potamnio.

Tragediju svog zivota ilustrovao je sam Rembrandt najpotresnije u celom nizu svojih autoportreta: na jednom ga vidimo kao pristala golobrada mladica u Leydenu, na drugom kao sretnog prosca i muza Saskojina, koji se opremio pernatom kapom i vezanim prslukom, pa viteskom opremom s nakitima i kavalirskim macem, dok oblik brade, gotovo kicoski, iz godine u godinu menja, te ga sad vidimo kao ozbiljna coveka iz vremena njegova razocaranja, i napokon kao prerano ostarela starca, kome su prezir sveta i duboka rezignacija, mrznja prema ljudima i neslomljivi unutrasnji ponos utisnuli u crte lica jake tragove. Sve do zadnjih godina, koje j nekadasnji rasipnik proveo u gorkoj bedi, razvija se snaga i moc njegove umetnosti, a njegovi potezi kistom bivaju sve bezbrizniji i smeliji. Detalji se na njegovim delima sve vise gube, sve tezi nekom velikom izrazaju, koji bi predmet iscrpio do zadnjih dubina. I sve jasnije uvidamo, da je tu pred nama ne samo jedan od najvecih slikara, vec ujedno i jedan od najvecih psihologa i poznavalaca ljudi, jedan od najostroumnijih mislilaca. Nama ce se danas ciniti nemogucim, kako je Rembrandtova slava mogla pobediti vec u veku iza njegove smrti. Pa jos i u pocetku XIX veka , kad se italijanska visoka renesansa cenila kao najslavnija epoha umetnosti, bio je Rembrandt manje cenjen nego Raffael , a francuski je romantik Delacroix smatrao gotovo svetogrdem tvrdnju, da ce svet jednom Rembrandta slaviti iznad slikara iz Urbina. Najnovije doba dalo je pravo njemu, jer mi danas gledamo u Rembrandtovim delima ono poslednje i najvise, a.to nam slikarstvo uopste moze pruziti.

[GSX 506]

Ostala Rembrandtova djela

[Ljiljan]

Vincent van Gogh

Vincent van Gogh (Zundert, 30. ožujka 1853. - Anvers-sur-Oise, 29. srpnja 1890.), nizozemsko-flamanski slikar, grafičar i crtač

Sedam je godina proživio kao namještenik u Haagu, a zatim je poslan u podružnicu Goupila u London (1873-76). U toj je trgovini slika dobio ne samo uvid u slikarstvo, već se i sam zainteresirao za slikanje te nastojao postati slikar. Prvi Van Goghovi crteži nastaju pod utjecajem idealista Milleta u Belgiji. 1881. upoznaje se sa slikarom Mauveom, a taj ga poznati slikar bodri, upućuje i prvi mu daje savjete kako bi trebao postupiti likovnim rješavanjima. Nakon kratkog boravka u Haagu odlazi u Brabant. U njegovom se likovnom izrazu tada počinje sve više i sve jasnije stavljati značajna crta humanitarne zanesenosti. Gogh se strastveno obraća prikazivanju života seljaka i radnika, koji se pate i muče na svojoj zemlji, da bi joj u svojoj bijedi istrgli nasušni hljeb. U tome razdoblju radi tamne male slike, gotovo sve u crnom. Te su slike blijede, izražajne, a uz to brutalne do karikature. Svi su ti likovi sumorni, i oni nacrtani i oni naslikani. Slikala ih je i crtala svijest osjetljive ćudi, koja je u životu od rana osjećala izolaciju i tjeskobu i redom proživljavala krize. Usred svih tih kriza i protuslovlja odlučuje se Gogh uporno i upravo strastveno za slikarstvo. Van Gogh čitavo vrijeme strastveno crta kao fanatični autodidakt koji istovremeno i traži i prima savjete sa svih strana. Štoviše, tri mjeseca boravi na akademiji u Antwerpenu, da bi nadoknadio svoje nedostatke u crtanju. No njegova ga je nemirna priroda tjerala u Pariz, kamo ga je zvao brat Théo. Početkom 1886. dolazi u Pariz i postaje đak Cormonov, te u ove četiri godine do smrti Van Gogh doživljuje svoju veliku evoluciju. Već 1887. njegova se paleta radikalno mijenja: prema prijašnjem sumornom načinu čini se ta promjena kao regeneracija. Očituju se značajke arabeske u svježim otvorenim bojama, forma postaje dekorativna uz potcrtani grafizam. Van Gogh traži sintezu u pojednostavljenju. Novi se način Van Goghov ispoljava sve jače i snažnije: isključuju se sjene i svaka modelacija. On primjenjuje čistu otvorenu skalu boja, a oblike konturira tamnom bojom. 1888. izbacuje gotovo sliku za slikom. Uz to su se njegove boje pod mediteranskim nebom zažarile, zasjale i zablistale kao da je u njima iskričavo svjetlo samoga Sunca. Van Gogh slikao je i samo Sunce u punom žaru.

Gauguinov portret Van Gogha

Gauguin je stigao u Arles na poziv van Gogha, da bi se oživotvorio dugogodišnji san mnogih slikara o tome, kako bi se okupili na zajedničkom radu vani u prirodi. Vrlo brzo se pokazalo, da između njih postoje nepremostive suprotnosti: došlo je tako daleko, da je jedne noći u diskusiji Van Gogh u svom neuravnoteženom stanju navalio na Gauguina da ga zakolje. Dostajao je samo jedan Gauguinov pogled, da se Van Gogh osvijesti i da namah sam sebe kazni. Reže britvom vlastito uho i odnosi ga bludnicama u javnu kuću, te pada u težak i bolan grč epileptika. Gauguin odlazi u Pariz, a Van Gogh u psihijatrijsku bolnicu. Svjestan je da je u ludnici, ali između pojedinih nastupa strastveno radi - njegove boje kao da su dobile još više na intenzitetu. Bez predaha slika i crta, grčevito radi. Radi manijakalno, suludo, divlje. Radom nastoji nadbiti i samo ludilo, te svoje krize što se periodički ponavljaju. Kod njega se izmjenjuju časovi lucidnosti s teškim klonućima.

Zvjezdana noć, 1889. g.

8. svibnja 1889. dolazi u Saint-Rémy-de-Provence u Provansi na bolničko liječenje. Tamo je počeo slikati čemprese i masline, a nastala je još jedna čuvena slika Zvjezdana noć. Svom je bratu Théu napisao:
„Vječno je pitanje, je li nam dano da prije smrti spoznamo samo jednu hemisferu. Što se mene tiče, odgovora nema, ali zvijezde me uvijek potiču na razmišljanje.“

Godine 1890. seli se u Auvers-sur-Oise na liječenje kod dr. Paula Gacheta kako bi bio bliže svom bratu. Prvi dojam Van Gogha o dr. Gachetu bio je: "mislim da je bolesniji od mene, ili možemo reći jednako". Dr. Gachet je Van Gogha pretpostavlja se liječio biljkom crvenim naprstkom, s kojom je Van Gogh i naslikao liječnika, a danas se smatra da je ta biljka možda i djelovala na slikarevu percepciju žute boje, s obzirom da pacijenti koji se njome liječe vide sve oko sebe žućkasto. Osim toga sumnja se također da su ga mučile shizofrenija i manična depresija, koje također utječu na percepciju stvarnosti i raspoloženje.

Vjerojatno je jedna od posljednih njegovih slika što ih je naslikao Pšenična polja s vranama ili Žitno polje s gavranima. U 37. godini, 27. srpnja, depresivan, uznemiren, u trenutku paničnog predosjećaja strave pred novim nastupom hvata revolver. U polju kraj puta naslanja se na deblo koje je slikao i odapinje oružje. Umire nakon dva dana u svom krevetu. Pokopan je u Auvers-sur-Oiseu uz svog brata Théa koji je preminuo 6 mjeseci kasnije.

Utjecaj

Van Gogh je prethodnik čitavog europskog ekspresionizma po tome, što je strastveno pokušavao izraziti u svojim slikama ono što se ne može izraziti. On je jedan od prvih umjetnika, koji je deformirao prirodni oblik, da bi postigao što jaču i intezivniju izražajnost. Svaki je njegov autoportret dio njegove autobiografije i u njima se odrazuje drama njegove životne putanje. Njegov je utjecaj nadasve velik u čitavom svjetskom slikarstvu. Ostavio je velik opus (850 slika i više od 900 crteža i akvarela) razasut po mnogim galerijama Europe i Amerike.

[Ljiljan]

Van Goghove najskuplje slike


30. ožujka 1987. godine slika iz serije Suncokreti prodana je u Londonu japanskoj tvrtki Yasuda Comp. za 24,75 milijuna funti.



11. studenog 1987. g. sliku Irisi kupio je australski biznismen Alan Bond kod Sothebyja u New Yorku za 53,9 milijuna dolara.



15. svibnja 1990. g. sliku Portret Dr. Gacheta kupio je japanski biznismen Ryoei Saito u New Yorku za 82,5 milijuna dolar



1993. godine slika Žitno polje s čempresima prodana je Waltera Annenbergu, američkom izdavaču za 57 milijuna dolara.


19. studenog 1998. g. slika Autoportret bez brade (Portrait de l'artiste sans barbe) prodana je u New Yorku za 71,5 milijuna dolara.

[loretta]

Pablo Picasso





PABLO PICASSO (1881-1973)

Bio je slikar, vajar, dekorater i keramicar. Porijeklom Spanac, od rane mladosti je zivio i radio u Parizu. Poceo je kao postimpresionista, zatim osnovao kubizam. Prosao je klasicnu fazu pa se ponovo vratio kubizmu i priblizio apstraktnoj umjetnosti. Neobicno ingeniozan, raznovrstan i plodan umjetnik s bezprimjernom slobodom, krece se od helenske tradicije do umjetnosti varvara svih naroda. U svom tzv. ”crnackom periodu” (1907) radio je u drvetu, a u vrijeme kubizma (1912-1914) konstruisao kubisticke price prirode; od 1929-1934 ponovo se bavio skulpturom a zatim slikarstvom.
U njegovom opusu koji ima veliki uticaj na svjetsku umjetnost XX vijeka, posebno mjesto zauzima kompozicija ”Gospodice iz Avinjona”,”Gernika” …
Pablo Pikaso poceo je svoje umjetnicko stvaranje slikarstvom poznatim kao ”plava epoha”. Slike iz te faze imaju maniristicke deformacije i sivo-plavi hladni tonalitet, kojim je slikar izrazavao bijedu i glad siromasnih beskucnika. Poslije tzv. ”ruzicaste faze”, kojom nastavlja ekspresionizam prethodnog slikarstva samo u nesto vedrijim ruzicastim tonovima, Pikaso upoznaje iberku i crnacku kulturu i pod tim uticajem 1907 slika ”Gospodice iz Avinjona”. Ova slika novim odnosom figura i prostora predstavlja direktan uvod u kubizam. Odsjecne linije presjecaju povrsine tijela i prostora na manje geometrijske jedinice, tzv. Fasete, koje se medusobno potiskuju. Time se ostvaruje gust i tesan odnos izmedu figura i prostora i postize utisak volumena. Na ovoj slici Pikaso je napusti jednu tacku posmatranja u korist vise istovremenih, sto narocito dolazi do izrazaja u desnom aktu.
Pikasov kolaz ”Violina” iz 1913. istice plavu, zutu i crvenu boju. Upotrebom pijeska i boje, Pikaso je postigao razlicite-zrnastu i glatku-fakture i neravne povrsine koje djelu daju reljefni kvalitet. Kompozicija pokazuje neobicnu napetost, postignutu ne samo stepenastim preklapanjem i razmjestajem vertikalnih planova i instrumenata, vec i razlicitom velicinom otvora za zvuk, koji se nalazi na planovima iste plave boje. Prostor je jasno odvojen od predmeta ravnim i velikim povrsinama, od kojih neke podsjecaju na dezen i fakturu drveta tapeta.

[Plitvicanka]

Frida Kahlo



Magdalena Carmen Frida Kahlo y Calderon (6.7. 1907. - 13.7. 1954.) je meksička slikarica poznata po privatnom životu koji je bio jednako nekonvencionalan kao i njena umjetnost.
Rođena je u familiji židovskog porijekla. Godine 1925. doživjela je prometnu nesreću koja ju je obogaljila i čije posljedice će trpjeti do smrti. Ista nesreća je imala bitan uticaj na njenu umjetnost, odnosno slike kojima dominiraju teme boli, patnje i razaranja. Ta ista umjetnost je bila razlogom zašto ju je zapazio poznati slikar Diego Rivera, s kojim će se vjenčati. Njihov brak je bio primjerom otvorene veze, jer je Kahlo imala brojne ljubavne veze s muškarcima i ženama. Kahlo je, poput Rivere, bila gorljivi komunist a 1930-ih je postala pristašom Lava Trockog, s kojim je imala ljubavnu vezu. Nakon smrti Trockog je postala staljinist, da bi pred kraj života bila sljedbenik Mao Tse-tunga.
Njen život je poslužio kao inspiracija za bezbrojna umjetnička djela.

www.blog.hr/print/?id=1621770377

Frida-portret

Frida s muzem Diegom