Re: Slikarstvo

[Ljiljan]

Umjetnost drevne Mezopotamije

Umjetničko stvaralaštvo u Mezopotamiji razvija se da bi služilo onome tko tim društvom vlada, sam umjetnik ili zanatlija je anoniman. Hram, statua, pečat uvijek se razlikuju od svega što su stvorili drugi prostorno ili vremenski bliski narodi kao što su Egipćani ili Grci.

U Mezopotamskoj skulpturi najbolje se očituju karakteristike ove umjetnosti. Tematika kiparstva su prvenstveno bogovi, vladari i visoki dostojanstvenici. Ljudski lik je uvijek prikazivan u dva položaja: osoba sjedi na prijestolju ruku sklopljenih na grudima u molitvi ili osoba stoji sa sklopljenim ili ispruženim rukama uz bokove. Svaki od kipova poštuje zakone simetrije, frontalnosti i geometrije. Apsolutna simetrija je takva da je ljudska figura idealno prepolovljena vertikalnom linijom od sredine čela do nogu tako da svaki dio tijela na jednoj strani linije u potpunosti odgovara drugom simetričnom dijelu. Po zakonu geometrije svaka ljudska figura se smješta unutar neke sheme osporavajući stvarne oblike. Ta shema podrazumijeva uvijek oblike valjka, stošca ili trapeza. To ujedno i objašnjava zašto ruke statua ostaju npr. čvrsto priljubljene uz tijelo jer su se jedino tako mogle smjestiti u idealnu shemu kojoj se pridavala važnost. Glava je uvijek izražajnija, više obrađena u odnosu na tijelo, na licu su naglašene oči, sumerske skulpture obično su ćelave, a od asirskih vremena kosa je redovito podijeljena razdjeljkom na sredini i često se spaja s velikom bogatom i gustom bradom.
edan od načina izražavanja koji se posebno razvio u Mezopotamiji je monumentalni reljef. Radi se o reljefu u kamenu na kojem se uvijek prikazuju grupne scene koje služi kao svojevrsno prisjećanje na političke, vojne ili vjerske događaje. To su plošni reljefi ikonografske (vertikalne) perspektive, dakle, svako tijelo zadržava svoju veličinu bez obzira na blizinu ili udaljenost, a veličina lika varira samo prema njegovoj društvenoj važnosti (hijerarhija). Tako je božanstvo veće od kralja, kralj od podanika, a ovi veći od neprijatelja. Namjera umjetnika je svaki dio tijela prikazati što jasnije, pa se lica uvijek javljaju u profilu, ramena frontalno, bokovi na pola, noge i ruke u profilu. Na taj način svaki dio tijela dobiva najveću moguću jasnoću. Sve ove karakteristike primjenjuje i Egipatska umjetnost. Postoji 5 vrsta mezopotamskog reljefa koje dijelimo po mjestu gdje su se nalazili i temama koje prikazuju:

1. Stela je ploča vertikalno postavljena u funkciji nadgrobnog spomenika, uvijek ukrašena reljefom koji opisuje neki događaj, ali najčešće samo kroz jednu ključnu glavnu scenu, tako se cijelo zbivanje svodi samo na jedan događaj. Jedan od najboljih primjera je "Naram-Sinova stela" iz 2300. god. pr. Kr. na kojoj Naram-Sin slavi pobjedu nad neprijateljem. To je obična kamena ploča, relativno laka, koja predstavlja kralja kao najveći lik kako se penje na planinu gazeći neprijatelje dok ga podanici slijede (Neuki Rimljani su je držali za običnu nadgrobnu ploču). Najpoznatija je Hamurabijeva stela koja na vrhu prikazuje Babilonskog kralja Hamurabija na tronu i podanika koji mu je ispod nogu, a niz cijelu stelu je klinastim pismom upisan prvi poznati skup zakona na svijetu (Hamurabijev zakonik).



2. Reljef u ploči obavezno ima otvor na ploči da bi se lakše postavljali na plohu zida. Ploče s otvorom imaju religijsku namjenu jer one nađene uglavnom prikazuju vršenje vjerskih obreda.

3. Reljef u stijeni obično slave povijesne događaje.

4. Zidni reljefi su vrhunci reljefa koji su se razvili kada je carska (Asirska) vlast bila najjača. Na zidovima palača s unutarnje strane slijede jedna za drugom kamene ploče na kojima su u plitkom reljefu prikazani poduhvati vladara, posebno ratovi i lov. Svi ti reljefi imaju dokumentarni značaj jer književni izvori potvrđuju da su se prikazani događaji desili. Na samim reljefima raspoređeni su i natpisi koji ih komentiraju. Najljepši prizori nalaze se na zidovima Asurbanipalovog dvorca u Nivi iz 7 st. pr. Kr. Događaji na reljefima nižu se postepeno i ilustriraju dijelove napisane povijesti. Karakterizacija likova postiže se određenim tipom frizure, posebnom odjećom ili određenim stavom, pa je tako uvijek vladar na prijestolju ili u ratnim kolima.

5. Reljefi na emajliranim opekama su dekorativni reljefi koji se razvijaju u novom Babilonu i njima su ukrašavane kapije i glavne ulice. Pokrivanje građevina emajliranom opekom trebalo je jamčiti vječnost Babilonskih građevina. Najljepši primjer je na Trijumfalnoj kapiji boginje Ištar. Zidovi kapije su od opeke, a emajlirani reljef sa likovima životinja (lavovi, bikovi, zmajevi) ravnomjerno je raspoređen.


Detalj Naram Sinove stele, oko. 2300. pr. Kr., Louvre


Reljef u ploči sumeranskog kralja Ur-Nanšea iz Lagaša, oko 2550. pr. Kr., Louvre, Pariz

[Plitvicanka]

Frida=nekoliko djela:

[Ljiljan]

Francisco Goya

Francisco José de Goya y Lucientes (Fuendetodos, 30. mart 1746. - Bordeaux, 16. april 1828.), španski slikar

Rođen je u malom mjestu Fuendetodos, ali je uglavnom živio u Madridu. U Zaragozi je sa 14 godina učio od slikara Joséa Luzanana, prijatelja Goyinog oca. Vjenčao se sa Josefom Bayeu, sestrom Francisca Bayeua 1773.

Godine 1786., nakon prvih uspjeha s kartonima za kraljevsku manufakturu, postaje dvorski slikar i u tom je svojstvu slikao gotovo puna četiri desetljeća. Poslije Velázqueza, Goya je najveća pojava u španskom slikarstvu, majstor koji je mimo shema rokokoa i klasicizma duboko zahvatio u stvarnost svog doba i svoje sredine. Goyino je djelo po tematici svestrano. Slikao je prizore iz seljačkog života, stravične scene iz pobuna i ludnica, te kartone za tapiserije, no vrhunac svog stvaranja dosegao je u portretu. Kao dvorski slikar Goya je desetljećima portretirao vladare, aristokraciju, generale i ministre, vojvode i vojvotkinje, ostvarujući njihove maske genijalnom pronicivošću.

Najpoznatije slike su mu:
"Odjevena Maja"
"Gola Maja"
"Treći maj 1808."
"Strijeljanje pobunjenika"
"Strahote rata"


odjevena Maja

[Plitvicanka]

Jackson Pollock (Cody, 28. siječnja 1912. - Easthampton, 11. kolovoza 1956.), američki slikar
U početku je bio ekspresionist, a kasnije prelazi na apstraktni izraz. Figura i predmet postaju ishodište slikarskog doživljaja, ali su transponirani u arabesku znakova i simbola. Izvršio je jak utjecaj na suvremeno slikarstvo i izvan SAD-a. Kako mu je popularnost rasla, to je više pio, kao i Jack Kerouac. U posljednoj fazi svog rada na platno baca boje kistovima, a ne slika u pravom smislu te riječi, pa je dobio nadimak "Jack Kapatelj". Poginuo je u 44. godini kada se autom zabio u drvo. Imao je dvije suputnice. Jednu je ubio,dok je druga preživjela. Nakon smrti, iz ateljea su mu prodane slike koje on nije za to odredio.

Rodio se 28. siječnja 1912. na rancu Watkins u gradiću Cody, na sjeverozapadu države Wyoming, kao najmlađi od petorice sinova farmera LeRova McLurea Pollocka i kućanice Stelle May. Dok su se u potrazi za boljim životom selili u Arizonu i Californiju, majka se nadala kako joj sinovi neće završiti kao priprosti farmeri poput njenog muža. Suvremenici su kasnije za Pollockov problematičan karakter - nekonvencionalno odijevanje, nošenje duge kose, koja nije bila primjerena dobrim mladićima u to vrijeme, i stalno opiranje autoritetima - razloge nalazili u majčinom utjecaju. Naime, iako je sanjala da će joj sinovi postati umjetnici, nije im poklanjala niti dovoljno vremena, niti majčinske ljubavi. Osim toga, kako su se često selili, Jackson niti u jednom gradu nije stigao naći dobre prijatelje. U prvih deset godina njegova života, obitelj se, naime, selila deset puta, svaki put u drugi grad.

Kad je nakon srednje škole Jackson Pollock rekao da želi studirati na Visokoj umjetničkoj školi Manual Arts u Los Angelesu, majka je bila presretna. No, prije Los Angelesa, Jackson je s bratom Charlesom, koji je također želio postati slikar, otišao u New York - i ondje ostao. Zajedno s bratom, 1930. upisao se u radionicu slikara Thomasa Harta Bentona koji je dosta utjecao na mladog slikara, kojemu su se sviđali i meksički muralisti, ali sve više i simbolisti te nadrealisti, osobito nakon stoje posjetio jednu Picassovu izložbu u New Yorku.
Poput mnogih mladih slikara Pollock je u to doba tražio vlastiti put, ali ga nije nalazio. No, zato je našao ljubav: 1936. je na nekoj zabavi upoznao četiri godine stariju slikaricu Leonore Krassner, Židovku ruskog podrijetla. Iako je njihov prvi susret bio potpuni fijasko, Pollock se nije predavao dok je nije osvojio. Njegovi prijatelji nisu se mogli načuditi toj zaluđenosti: Leonora Krassner bila je toliko nepoželjne vanjštine da su je ostali muškarci zaobilazili u širokom luku.
No, Pollocku je bila neodoljivo privlačna. Na prvom susretnu pozvao ju je na ples, a zatim ju je upitao tako glasno da su se sve glave okrenule: - Biste li se poseksali sa mnom?
Šokirana i posramljena, Leonore Krassner je pohitala kući. Pollock se svojski potrudio da je pronađe -a nedugo potom njih dvoje su počeli živjeti zajedno. U to je doba Leonora Krassner promijenila ime u Lee Krasner (misleći da će s "unisex" imenom lakše uspjeti u "muškom svijetu" umjetnosti). "Svom Pollocku", kako ga je zvala, pomogla je, pak, tako što ga je uvela u umjetničke krugove i upoznala s utjecajnim mecenama i kritičarima.
Uz njezinu pomoć Pollock je održao prvu samostalnu izložbu 1943. u galeriji The Art of This Century u New Yorku. Vlasnica galerije bila je Peggy Guggenheim, nećakinja bogataša Solomona Guggenheima, po kojem je nazvan Muzej umjetnosti Guggenheim na Manhattanu. Peggy Guggenheim poslije je smatrala da je ona najzaslužnija za "otkrivanje" Pollocka i do kraja života polagala je prava na njegova djela, sukobljavajući se pritom s Lee Krasner.
No, iako se njegovo ime sve češće spominjalo kad bi se poveo razgovor o "mladim slikarima koji obećavaju", Pollock je bio sve depresivniji. I kao mladić je patio od depresije, a sad je sve češće zapadao u beznadna stanja, pojačavana dugotrajnim opijanjima, zbog čega se nekoliko puta psihijatrijski liječio.

U listopadu 1945. Pollock i Lee Krasner su se vjenčali. Istina, nije to bila Pollockova zamisao, no pristao je jer je te godine Lee Krasner umro otac koji ju je do kraja života tretirao kao gubitnicu. Nedugo nakon vjenčanja par se s Manhattana preselio u East Hampton na njujorškom Long Islandu. Živjeli su u drvenoj kući, a štagalj u velikom dvorištu Pollock je preuredio u slikarski atelijer u kojem je provodio cijele dane, ali sve češće i noći.
- Budio bi se kasno i onda još dva sata sjedio pored proklete šalice kave - ljutila se Krasnerova.
Iako je uvijek bila stroga kritičarka njegova rada, zanemarila je svoju karijeru i sve svoje vrijeme posvetila suprugu. Ohrabren, on je slikao sve više i sve bolje, te je, kao nikad dotad, počeo tražiti vlastiti stil. Pronašao ga je, kažu neki, sasvim slučajno. Prilikom oslikavanja nekog murala, zagledao se u kapi boje koje su s kista padale na pod i oduševio se onim stoje nastalo.
- Takva slika živi svojim životom - tvrdio je te odlučio pokušati napraviti sliku na isti način. Po podu je počeo postavljati ogromna platna i po njima izlijevao i nanosio boje, ponekad ih miješajući s materijalima poput pijeska ili smrvljenog stakla. Za slikanje je, osim šake i zgloba, koristio cijelo svoje tijelo, uz samo jedno pravilo: kistove, palete i ostali slikarski alat izbacio je iz upotrebe te se počeo služiti štapovima, zidarskim žlicama i kuhinjskim noževima.
- Na podu je sve jednostavnije, osjećam se bližim slici, kao njezin sastavni dio jer se na taj način mogu kretati oko nje, raditi sa sve četiri strane i, doslovno, ući u sliku - objasnio je.
Djela nastala tehnikom drippinga (kapanja) prikazana su prvi put na izložbi u galeriji Betty Parsons, 1949. Nova slikarska tehnika zaintrigirala je i publiku i stručnjake, pa iako su mnogi konzervativni kritičari tvrdili kako "to što on radi - nije slikarstvo", čak je i ugledni časopis Life objavio o njemu veliki afirmativan tekst pod naslovom " Je li on najveći živući slikar u Americi?"

Njegova tehnika rijetko je koga ostavljala ravnodušnim. Nasuprot onima koji su ga hvalili, na sva usta, našli su se njegovi najglasniji protivnici, konzervativni ljubitelji realizma, koji su tu tehniku proglasili umjetničkim terorom. Njihovi napadi kulminirali su nadimkom "Jack The Dripper" (Jack Kapač), koji je prvi put spomenut u magazinu Time 1956.
Pollockove apstrakcije zaintrigirale su i mladog studenta fotografije Hansa Namutha koji gaje poželio fotografirati i snimati na djelu. Pollock je pristao i obećao da će kad Namuth dođe k njemu početi slikati novo djelo, no kad se ovaj pojavio u dogovoreno vrijeme, Pollock mu se ispričao -jer je sliku već završio.
- U mukloj tišini, preko cijelog poda, ležalo je svježe naslikano platno. Primijetio sam da Pollock koncentrirano gleda u nj i odjednom, sasvim neočekivano, uzima limenku boje i počinje kružiti oko platna. Ništa mi nije trebao govoriti jer bilo je jasno kako je uočio da treba doraditi sliku. Tiho sam posegnuo za kamerom kako ga ne bih dekoncentrirao i počeo snimati. Njegovi u početku lagani pokreti pretvorili su se u ritmičan ples kad je platno počeo prskati crnom, bijelom i smeđom bojom. Potpuno je zaboravio da sam ja ondje.
Pola sata Pollock je neprekidno skakao po studiju. Kad se Namuth već počeo pitati odakle mu tolika energija, iznenada je stao i rekao:
- To je to.
Suradnja je nastavljena još jednim filmom kad je Namuth snimao iz žablje perspektive . Na filmu se vidi kako slika po staklu, njegovi pokreti, emocije na licu i tragovi boja koje cure.

No, zadovoljstvo zbog toga što ga počinju cijeniti prekida tragedija: na jesen 1950. Pollockov liječnik dr. Edwin H. Heller, uz kojega je bio neizmjerno vezan, pogiba u prometnoj nesreći. Smrt čovjeka koji ga je najdulje uspijevao držati podalje od alkohola strahovito ga pogađa. Prekida apstinenciju i - to je početak njegova kraja. Iako se iste godine pridružio grupi avangardnih umjetnika pod nazivom The Irascibles, koji su potpisali protest protiv izložbene politike Umjetničkog muzeja Metropolitan, Pollock se sve manje posvećivao slikarstvu.
Kao da se u potpunosti predao alkoholu. Po cijele dane je pijančevao u Cedar Baru Manhattan gdje je upoznao i Ruth Klingman, umjetničku priležnicu i svoju buduću ljubavnicu. Pollockov studio u Springsu postao je njihovo ljubavno gnijezdo, bez obzira na to stoje njegova žena, Lee Krasner, cijelo vrijeme bila kod kuće. I ne samo to, navodno se tašta Ruth u kupaćem kostimu šepirila okolnim plažama toliko dugo dok Lee nije prekipjelo i u ljeto 1956. odlučila je na nekoliko tjedana otići u Pariz. Kao da je to jedva dočekala, Ruth Klingman se odmah doselila Pollocku. Vjerovala je da će se on razvesti i oženiti se njome, pa im je već počela organizirati zajednički život.
Najčešće ih je posjećivala njezina najbolja prijateljica, Edith Metzger. Ona je i autorica fotografije snimljene na posljednji dan Pollockova života, 11. kolovoza 1956., na kojoj Ruth Klingman u kupaćem kostimu sjedi u krilu Pollocku. Na večer toga dana trio je krenuo u obilazak krčmi. Kad su se vraćali kući, pijani Pollock zaustavio je automobil nasred raskršća i kazao kako se ne osjeća dobro. Ubrzo se pored njih zaustavio policajac, ali prepoznao je poznatog slikara i očito impresioniran produžio svojim putem, i ne opomenuvši ga. Pollock je nastavio voziti natrag prema Springsu, ali je pijan, točno u 22 sata i 15 minuta, na Fireplace Roadu, nedaleko od njegova imanja u East Hamptonu, sletio s ceste i udario u stabla. On i Edith Metzger ostali su na mjestu mrtvi, a Ruth Klingman bila je teško ozlijeđena.
Kad joj je telefonom u Pariz javljeno daje Pollock mrtav, Lee Krasner počela je histerično vikati. Tek nakon povratka iz Europe čula je sve detalje događaja, ali smogla je snage da sama organizira pokop. I Ruth Klingman je žarko željela prisustvovati ispraćaju, ali liječnici je nisu željeli pustiti iz bolnice. Zato je zamolila svoju sestru blizanku, Iris, da odjene njezinu haljinu i ode na pogreb umjesto nje. No, sestra je to odbila jer se previše bojala Lee Krasner.
Dugi niz godina kasnije Ruth Klingman je ovako opisala svog nekadašnjeg ljubavnika:
- S njim čovjek nikad nije bilo načistu. U jednom je trenutku bio agresivac, a već bi u sljedećem plakao kao malo dijete - kazala je prisjećajući se kako je suze na njegovu licu vidjela svaki put kada bi išla pogledati predstavu "U očekivanju Godota" Samuela Becketta.
Drugi su ga uspoređivali s dr. Jekyllom, znanstvenikom čiji je poznati alterego bio monstruozni Mr. Hyde u znanstveno-fantastičnom romanu H. G. Wellsa. No, do danas najpoznatija kulturološka usporedba glasi: Pollock je James Dean svijeta slikarstva, "buntovnik bez razloga" koji je od djetinjstva bio problematične naravi. Nije volio autoritete, nemarno se odijevao, vječno se sa svima svađao. Jeziva je koincidencija i sličan način na koji su poginuli i slikar i slavni glumac. Kao da su se obojica držala proročanske Deanove izreke. "Živi brzo, umri mlad i budi lijep leš".
Pollockova udovica, Lee Krasner, koja se, zbog potisnute kreativnosti te osjećaja nemoći pred njegovom depresijom, alkoholizmom i posljedičnim izljevima bijesa, nikako nije mogla riješiti vlastitih frustracija, konačno je osjetila spokoj. Ostatak života posvetila je slikanju i uspomeni na prerano poginulog partnera.
Lee Krasner umrla je 1984., u 75. godini. Pokopana je samo nekoliko metara od supruga, na zelenoj livadi groblja Green River u Springsu, New York. Njihove grobove označavaju dvije stijene.
Godinu dana poslije njezine smrti osnovana je Zaklada Pollock-Krasner, s ciljem da pomaže talentiranim slikarima u novcu, umjetničkim i poslovnim savjetima. Kuću na Long Islandu u kojoj su živjeli Jackson Pollock i Lee Krasner Amerikanci danas smatraju važnim mjestom nacionalne povijesti i ponosno je pokazuju turistima.

O slikarevu životu je 2000. snimljen film "Pollock". Za njega je napisao scenarij, režirao ga i glumio glavnu ulogu Ed Harris.
- Prije desetak godina o Pollocku nisam ništa znao. Čuo sam samo za njegovo ime, ali nisam imao pojma kakav je bio umjetnik. A onda mi je 1986. otac za rođendan poslao njegovu netom objavljenu biografiju s fotografijom na naslovnici i posvetom: "Nevjerojatno nalikuješ na njega. Razmisli, možda bi o njemu mogao snimiti film". Sa svakim pročitanim retkom knjige, sve više me intrigirao.
Harris je u knjizi "Jackson Pollock - Jedna američka saga" Stevena Naifeha i Gregorvja Whitea Smitha pronašao vrlo zahvalan materijal. U njemu se opisuje posljednjih 15 godina Pollockova života kad je postao slavan, propio se i poginuo u automobilskoj nesreći. Svoju je garažu preuredio u slikarski studio kako bi se što bolje upoznao s Pollockovom tehnikom "akcijskog slikanja", a kako bi što vjernije portretirao umjetnika koji je u posljednjim godinama života ogrezao u piću, nabacio je 15 suvišnih kilograma. Toliko se zdušno prihvatio uloge i režije filma o Pollocku da je zbog stresa u jednom trenutku kolabirao na setu i nakratko završio u bolnici. Uz Harrisovog ambicioznog, nesigurnog, egocentričnog i nasilnog Pollocka, u glumačkoj postavi bili su i Val Kilmer, Amy Madigan i Jennifer Connely. Za ulogu njegove muze, Lee Krasner, Marcia Gay Harden je 2001. nagrađena Oscarom kao najbolja sporedna glumica. Lik koji je evidentno dobro proučila i odglumila, ovako je opisala:
- Voljela je docirati, i zbog toga je bila teška osoba. No, kad je prepoznala Pollockov talent, potpuno mu se posvetila i pritom mu je dopuštala da je maltretira.

-Vucica

-Nag covjek

-Jesen

-Lavandina maglica

[behar]

Neću pisati biografije, nju možete lako naći ako vas zanima...
Dugo sam se pitao šta je to što me je očaralo u Picasso-voj umjetnosti. Negdje sam pročitao da je rekao: "Radim samo ono što mi pomaže da živim"...
Kasnije sam sebi objasnio da me je očaralo to što je svaki oblik "geometrizirao", dakle učinio nešto što je na prvi pogled "antiumjetničko"...To što je postigao takvu izražajnost nekim "neumjetničkim" postupkom, čini mi se epohalno...pokazalo se da to niko prije njega nije učinio a postupak je ipak tako jednostavan...
Možda u svoje vrijeme nije bio jedini ali za mene je kubizam "stvorio" on.

[behar]

I onda Dali sa svojom fotografskom oštrinom i perfektnom
(nad)realističnom erotičnošću...
Možda malo pretjerujem ako kažem da su Picasso i Dali polovina slikarske umjetnosti, a druga polovina su svi ostali...

[Ljiljan]

Pikasova slika mogla bi dostići rekordnu cijenu
Veliki majstor naslikao je apstraktni portret mlade Silvet Dejvid (Sylvette David) na zalasku karijere 1954. godine...

Trgovci umjetninama u Australiji uvjereni su da bi slika Pabla Pikasa (Picasso) "Sylvette" na aukciji sljedeće sedmice mogla postići rekordnu cijenu.

Veliki majstor naslikao je apstraktni portret mlade Silvet Dejvid (Sylvette David) na zalasku karijere 1954. godine. Vlasnici galerije koja će održati aukciju procjenjuju da će djelo biti prodano za pet do sedam miliona dolara.

Ako se procjene ostvare, "Sylvette" će postati najskuplja slika ikad prodana na aukciji u Australiji.

Ovako vrijedna djela najčešće se prodaju na aukcijama u Njujorku ili Londonu, ali odluka aktuelnog vlasnika da djelo proda u Australiji dokazuje da se tamošnje tržište umjetnina sve više cijeni.avaz

[meyra]

Akademik Ismet Mujezinović (1907- 1984.)

Ismet Mujezinović jedan je od najvećih bosanskohercegovačkih slikara.
Rođen je 2. decembra 1907. u Tuzli. Iza sebe je ostavio izuzetne crteže, akvarele, grafike i platna, nastala u periodu od 1925. do kraja osme decenije 20. stoljeća.

Od trenutka kada je ušao u umjetnički život pa do kraja njegovog života smijenila su se tri različita razdoblja naše novije historije kojima odgovaraju tri jasna perioda i opusa Ismeta Mujezinovića: prvi – koji traje od prve samostalne izložbe 1926. godine do 1941. pun promjena, sazrijevanja, djelovanja na više područja, period humanističkog i ideološkog opredjeljenja i najzad, sjajnog kolorističkog procvata koji se završava 1941. godine, izbijanjem rata; zatim ratni, koji traje četiri godine. I treći, poslijeratni, period velikih poduhvata, ciklusa, široke društvene afirmacije, period plodnih godina rada.

Nerijetko se kao prva i značajna djela Ismeta Mujezinovića pominju portreti seljaka, staraca, slikani pastelom, sada rasuti po privatnim zbirkama pa i muzejima i galerijama. U oktobru 1926. priređuje prvu samostalnu izložbu u Sarajevu.

Prvu značajnu cjelinu slika, s historijsko-kritičkog aspekta, sačinjavaju platna naslikana u tada aktuelnoj konstruktivnoj formi, a među ovim ono najbolje u okviru takvog shvatanja Mujezinović je postigao na portretima porodice Čaldarović, slikanim 1927. godine za vrijeme ljetnih ferija u Bijeljini.

Dvije godine boravka u Parizu, od 1931. do 1933, ne mogu se pratiti na uobičajen način iako je Mujezinović tada, kao i prije i kasnije, bio veoma produktivan. Nije mnogo slikao. Proširio je svoje interesovanje na druge oblasti naročito na književnost, pozorište i film, studirao historiju umjetnosti...

Prije povratka u Sarajevo, gdje će se konačno nastaniti od 1936. godine, Mujezinović se zadržava u Zagrebu, na Akademiji 1933. i u Splitu 1935.

Tokom desetak godina djelovanja, kretanja i traganja od Pariza, Zagreba, Bijeljine, Splita, Gradca, Tuzle, Beograda do Sarajeva i odlaska u NOR, Mujezinović je u tom periodu stvorio dvije jasne cjeline: jednu čine brojni crteži izrazitog kvaliteta i aktuelnosti, a drugu slike nastale iz potrebe da se zadovolje mecene, klijentela, sredina i ublaže sopstvene materijalne potrebe.

U predratnom opusu, javlja se treća linija u njegovom slikarstvu. To je bio poetski realizam, pa intimizam i kolorizam koji prosto rastapaju socijalnu i idejnu sadržinu dovodeći do čistog kolorističkog slikarstva, ne promjenom stava, koliko nekim dualističkim procesom do smjene angažovane umjetnosti, umjetnošću boje, - do l’art pour l’arta.
Prve slike iz rane 1945. najčešće s temom zbjega slikane su nekom svježom zelenom gamom u neoromantičnom duhu koji podsjeća na predratne slike. Na prvim izložbama ULUBiH-a, njegovi crteži, studije i slike privlače najveću pažnju. Ali, bilo je i kritika. Mujezinoviću su zamjerili, nasuprot ostalim, da slika “jakim bojama”, u živom koloritu.

Od 1947. godine usredsredio se na jednu veliku temu: Prelaz preko Neretve, kojoj će sve ostalo biti podređeno.

Završavajući veliki ciklus Prelaz preko Neretve sa još jednom isto tako velikom slikom Ustanka, Mujezinović je završavao i svoj boravak u Sarajevu koje napušta 1953. i preseljava se u rodnu Tuzlu.

U susretu sa ljudima, rudarima, prateći život grada, na ulici, u Husinu, na pijaci, šaroliki a opet obični svijet, umjetnik se vraća zaboravljenom, razabiranju i prepoznavanju onih slika i zvukova koji su ga podsjećali na djetinjstvo. Nema područja u kojem nije izrazio svoj ogromni talenat. Nema vremena u kojem nije bio, niti će doći vrijeme u kojem će prestati biti.