Naucnici - najveci umovi

[Ljiljan]

Arhimed

Arhimed (grč. Arhimedes, oko 287.-212. p. n. e.) je najveći fizičar i jedan od najvećih matematičara Starog vijeka.

Arhimed iz Sirakuze, navodno jedan od trojice najgenijalnijih matematičara svih vremena, bio je vrhunac helenske matematike i najveći fizičar starog vijeka. Rodio se 287. godine prije nove ere. Njegov je otac bio Fidija, astronom i matematičar, jedan od onih profesionalaca koji su bili bliži astrologiji nego matematici dok ga filozofija uopće nije zanimala. U vrijeme Arhimedova rođenja Fidija je bio relativno siromašan građanin, kakvih je u Sirakuzi bilo mnogo. Međutim njegovo siromaštvo nije bilo dugog vijeka jer je uskoro njihov rođak Hijeron zavladao gradom. Fidija je svog sina naučio svemu što je sam znao.

Fidija se izgledao rukovodio načelom: sinu treba dati znanje u ruke i neka on s njim čini što mu volja. Arhimed je brzo usvojio očeva znanja koja su za njega bila tek početak naukovanja. Njegov duh tražio je još znanja i učenja, a to mu nitko nije mogao pružiti u Sirakuzi. Stoga je otišao u Aleksandriju (današnji Egipat) gdje su moćni Ptolemejevići osnovali čuvenu Aleksandrijsku knjižnicu. U to vrijeme Aleksandrija je bila središte prirodnih znanosti, što je tada obuhvaćalo astronomiju, matematiku, medicinu i filologiju. Arhimed u Aleksandriji nije postao ono što je mogao i što su najčešće postajali daroviti matematičari, pjesnici i medicinari - dvorski čovjek koji će kroz svoja djela veličati vladajuću kuću. Njega je prije svega i jedino zanimala matematika.

U Aleksandrijskoj knjižnici gdje se njegovala filozofska svestranost i na najbezočniji način laskalo vladaru Ptolomeju i njegovoj supruzi Euergeti, radilo je mnogo mladih i sposobnih matematičara. Najsvestraniji je bio sjajni Eratosten, budući Arhimedov prijatelj. Nepisano pravilo je nalagao da svako otkriće prije objavljivanja mora biti poslano nekom drugom matematičaru na provjeru. Tako su vršnjaci Arhimed i Eratosten sve do Arhimedove smrti izmjenjivali brojna pisma u kojima su se nalazila gotovo sva otkrića i jednog i drugog. Vrativši se u Sirakuzu, Arhimed se u početku bavio astronomijom veoma ambiciozno, želeći odjednom sve. Sirakuza nije dugo mogla uživati svoju slobodu te se stoga Arhimed spremao za obranu svoga grada kako je znao i umio. Gradio je do tada neviđene strojeve trošeći na tom poslu svoju veliku darovitost.

Koncentracija genija bila je tako velika kod Arhimeda da on u pojedinim trenucima ne vidi ništa drugo sem problema kojem se posveti. Stoga on zaboravlja na jelo i prilike u kojima je - crta po nauljenom tijelu, po pepelu vatre gradskog kupatila. Čini se danas sasvim nevažnom ona čuvena izreka: Heureka! Heureka! i trk iz gradskog kupatila kako bi se ideja primijenila dok je još vruća. Skoro za tadašnju cijelu Sirakuzu Arhimed je bio lud, a on će sve te ljude koji su ga okruživali obraniti od Rimljana i tako im sačuvati živote. Iako je bio i vrstan polemičar, vičan sarkazmu bio je i samokritičan. Nije propuštao ukazati na svoje pogreške i tako se izdizao oznad onih koji su ga oštro kritizirali.


Arhimed se bavio običnim, praktičnim problemima, koji su bili primjenjivani na mnogim mjestima, od polja do rudnika, za razliku od nekih njegovih kolega. Najveću slavu stekao je svojim raspravama o zarobljenim geometrijskim tijelima, čiju je površinu i zapreminu izračunavao složenom metodom bliskom današnjem infinitezimalnom računu. Također je pronašao zakone poluge, položio osnove hidrostatici i odredio približnu vrijednost broja Pi (3,14). Pored toga izumio je tzv. Arhimedov vijak za podizanje velikih količina vode na veću razinu. Pronašao je i tzv. Arhimedov zakon, što mu je omogućilo da (uz poklik Eureka!) otkrije primjene neplemenitih metala u kruni kralja Hijerona.

Živjeći u isto vrijeme kada i veliki matematičar Apolonije iz Perge, poznat po svojim radovima iz područja konusnih presjeka, Arhimed se koristio svakom prigodom kako bi pecnuo svog suvremenika kojeg nije trpio. Netrpeljivost je, uostalom, bila obostrana. Parodirajući naslov Arhimedovog spisa Mjerenja kruga i dostignuća u njemu Apolonije je objavio djelo s naslovom Sredstvo za ubrzavanje porođaja. Arhimed mu nije ostao dužan nego je u jednom zadatku koji je uputio Eratostenu, napisanom savršenim epskim jezikom, apostrofirao Apolonija. Problem koji je postavio Arhimed - vezan uz broj bikova na ispaši, zaista je za ondašnje doba bio gotovo nerješiv jer upućuje na ogromne brojeve.

Arhimed piše:

Koliko u Sunca krava i bikova ima, izračunaj stranče, Napregnuvši um, ako ti je zaista svojstvena mudrost. ...... Ako izračunaš koliko je tamo svega bilo stoke, Koliko je na livadama paslo mesnatih bikova, Koliko krava muzara i koliko od svake boje, Nitko te više neće nazvati neznalicom, Ali i u mudrace te neće ubrojiti, Ako uz to ne izračunaš i različite navike bikova: Ako se pomješaju crni bikovi s bijelim stadom, Oni će u polju zauzeti pravi kvadrat Širine jednake dužini, i ova bezbrojna masa Popuniće čitavo polje Trinakije. Ako se pak pokupe zajedno svi mrki i šareni (A ostali će zasebno pasti, Ili je isto ako im dođu i svi ostali), Tako da u prednjem redu stane jedan, a zatim U svakom daljem redu sve više, imaće figura, Koju svi oni popunjuju, tri strane: Umiješ li sve to naći i duhovnim pogledom Obuhvatiti veličinu stada i drugima prenijeti, Gordo koračaj naprijed, kiteći se velikom pobjedom: Znaj da si, prevazivši druge, po mudrosti prvi ti.

Naravno, problem je složen, i izražen u suvremenim oznakama izgleda: t2 - 4.729.494 u2 = 1, a rješenje daje broj od 206.545 decimala, za čije bi zapisivanje bilo potrebno 60 stranica petita.

Arhimedova smrt, za vrijeme opsade Sirakuze, poznata je u okvirima koji su do nas stigli zahvaljujući Plutarhovom životopisu vojskovođe Marcela. Međutim izgleda da Plutarh stvari dotjeruje kada kaže da se Marcel ljutio i bio ogorčen na vojnika koji je ubio Arhimeda. Ali onu poznatu rečenicu koja se pripisuje Arhimedu: Noli trubare circulus meos (Ne diraj moje krugove) nije ostavio Plutarh nego povjesničar Valerije Maksim. On je napisao: Smatrajući kako ove riječi vrijeđaju moć pobjednika vojnik mu je odsjekao glavu i Arhimedova krv poprskala je njegov znanstveni rad. Teško je povjerovati da se Arhimed mogao razumijeti s Rimljaninom jer je on govorio grčki, a vojnik latinski. Pored toga Rimljani su zvjerski kažnjavali pobjeđene, a naročito je Marcel u tome bio svirep. On je čak naređivao da se pobiju žene i djeca kada bi neki grad "vjerolomno" narušio ugovor koji je imao s Rimom. Sirakužani nisu smjeli održavati grob svog velikog mislioca. Njega je jedva pronašao Ciceron i to zahvaljujući crtežu lopte i valjka koji se nalazio na spomeniku iznad nekoliko stihova urezanih velikom matematičaru u spomen. Odmah sam rekao predstavnicima Sirakuze koji su me pratili da je pred nama bez sumnje Arhimedov nadgrobni spomenik. I zaista, čim su pozvali ljude da isjeku korov i da nam prokrče put i čim smo približili ovom stubu, vidjeli smo u njegovom podnožju natpis. Dio uklesanih stihova mogao se još pročitati, sve ostalo je satrlo vrijeme. I tako, jedan od najslavnijih gradova Grčke, koji je nekada dao svijetu toliko velikana, nije više znao čak ni gdje se nalazi grobnica najgenijalnijeg njegovog građanina se dok se nije pojavio čovjek iz malog grada Arpina, da bi im pokazao taj grob!

No, Arhimedovu slavu nosili su dalje Arapi, Išak Ibn Hunan, prevodilac Arhimedova remek-djela O lopti i valjku, Tabit Ibn Kurah, prevodilac spisa Mjerenje kruga, zatim Almohtaso abil Hasan, al-Jalil as Sijzi, al-Kuhi, al-Mahani, al-Biruni, a naročito Omer Hajjam, pozati pjesnik Rubaija, te najveći arapski matematičar Muhamed Ben-Musa al-Horezmi. Za to vrijeme, Europa šest stoljeća spava svoj srednjovjekovni san.

Glavna djela:
O kvadraturi parabole;
O lopti i valjku;
O mjerenju kruga;
O plivanju tijela;
Račun s pješčanim zrncima;
O ravnoteži ravnih figura.
wikipedia

[Bratstvo&jedinstvo]

Aristotel

(384. p. n. e. - Halkida, 322. p. n. e.), starogrčki filozof.

Bio je Platonov učenik, a njegov metafizički dualizam odbacio je tvrdeći da u zbilji postoje samo pojedinačne stvari iz kojih razum apstrahira opće pojmove. U Ateni je osnovao vlastitu, peripatetičku filozofsku školu, koja je nastavila djelovati i poslije njegove smrti.

Po njegovu učenju, najviša je od svih znanosti "prva filozofija" (poslije nazvana metafizikom), jer proučava biće kao biće te otkriva da ono po sebi ima razna, to jest analogna značenja (biće kao kategorije: supstancija i njezinih devet akcidenata; biće kao zbilja i kao mogućnost; biće kao istinito). Sastavni i najviši dio "prve filozofije" jest teologija. Ona proučava božanski nus ili "um", koji je prvi, nepokretni i nepokrenuti pokretač sveukupne zbilje. Objašnjavajući gibanje i nastajanje kao prijelaz supstancije ne iz nebića u biće, nego iz bića kao mogućnosti u biće kao zbiljnost, Aristotel daje jedan od najvažnijih odgovora na središnji problem grčke filozofije. Taj prijelaz omogućuju metafizička načela materije (mogućnost neke stvari) i forme (ostvarenje te mogućnosti), koje u osjetnom svijetu ne postoje odvojeno, nego tek zajedno tvore konkretnu supstanciju. Gibanje se, dakle, događa tako da moguće biće postaje stvarno i stvarno moguće, čemu nema kraja, zbog čega je svijet vječan. Ali, da bi se ono potpuno objasnilo, potrebni su još tvorbeni i finalni uzrok, kao i "prvi uzrok", koji je sam nepokretan i stoga samo jedan. On je čista forma i čista zbilja (shvaćena kao čisto mišljenje, jer je mišljenje najviši oblik postojanja), dakle, najsavršenije biće, to jest bog. On se za svijet, koji mu je suvječan i nestvoren, ne zanima, niti ga misli, nego ga pokreće na način finalnog uzroka. Čovjek ima udjela u toj božanskoj zbilji po svom umu, koji je stoga besmrtan. Ali Aristotel ne objašnjava dovoljno u kakvom je odnosu um, koji on naziva i aktivnim, prema ostalim dijelovima ljudske duše (koju shvaća kao formu tijela) i prema božanskom nusu.

Najvažnija djela

* Organon (dosl. "Oruđe")
* Fizika
* Metafizika
* Nikomahova etika
* Politika
* Poetika
* Retorika

[Ljiljan]

Albert Ajnštajn (Albert Einstein)

Biografija

Albert Einstein se rodio 14. marta 1879. u Ulmu u porodici njemačkog Jevreja i trgovca hemikalijama i elektrotehničkim materijalom, a kojima je trgovao najprije u Njemačkoj, zatim u Švicarskoj i potom u Italiji. Sve do svoje treće godine Albert nije progovorio, ali je pokazivao nevjerovatnu radoznalost i brilijantnu moć shvatanja kompliciranih matematičkih koncepata. U dobi od 12 godina sam je sebe naučio geometriju. Školovanje je započeo u Münchenu. S 15 godina otišao je u Aarau (Švicarska) te studirao matematiku i fiziku na Visokoj Tehničkoj školi u Zürichu. U školskom sistemu je mrzio bešćutno podvrgavanje disciplini, nemaštoviti školski duh i postojeće metode učenja. Često je izostajao s predavanja i koristio to vrijeme učeči fiziku na svoj način te svirajući svoju voljenu violinu. Položio je sve ispite i diplomirao 1900. godine poručavajući zabilješke svog kolege. Možda je suvišno spomenuti kako profesori nisu imali lijepo mišljenje o njemu. Godine 1902. pa sve do 1909. radi u Bernu u Patentnom zavodu. U tom razdoblju otkrio je niz osnovnih zakona prirode (brzinu svjetlosti kao maksimalnu brzinu, dilataciju vremena i novu interpretaciju dilatacje dužina, te ekvivalentnost mase i energije, korpuskularnu prirodu svjetlosti i princip ekvivalencije te osnovu opšte teorije relativnosti). Godine 1903. u Zürichu se oženio matematičarkom Milevom Marić iz Novog Sada s kojom je zajedno studirao na Visokoj Tehničkoj školi. U tom braku koji se završio razvodom (kasnije se Einstein ponovo oženio) rođena su dva sina.

Godine 1905. primio je doktorat ciriškog univerziteta za teoretsku disertaciju o dimenziji molekula. Četiri godine kasnije (1909.) postaje izvanredni profesor teorijske fizike na univerzitetu u Zürichu i postaje redovni profesor na Visokoj Tehničkoj školi. Godine 1911. premješten je na njemački govorni univerzitet u Pragu, a 1912. vraćen je na univerzitet u Zürichu. Prije toga radio je dvije godine kao predavač na zamjeni na istom univerzitetu. Od 1914. direktor je Kaiser-Wilhelmovog instituta u Berlinu (Kaiser-Wilhelm-Institut für Physik) i član Pruske akademije nauka. U Berlinu radi na svojoj teoriji gravitacije, koja je sadržana u opštoj teoriji relativiteta, objavljenoj u dopunjenom obliku 1916. godine. Tih godina ponovo prima njemačko državljanstvo. Po dolasku Hitlera na vlast 1933. Einsteinu su oduzete sve funkcije i konfiskovan imetak. U znak protesta Einstein se odriče njemačkog državljanstva i odlazi u Sjedinjene Države gdje do kraja života radi u Institutu za viša naučna istraživanja (Institute for Advanced Study) u Princetonu.


Einstein je za razliku od mnogih svojih kolega smatrao kako je jedini izvor znanja iskustvo. Bio je čovjek širokih koncepcija, slobodouman, slobodoljubiv i konsekventan pacifist koji se uvijek zalagao za pravdu i mir. Na početku 1. svjetskog rata odbio je potpisati deklaraciju njemačkih učenjaka koji su se složili sa stupanjem Njemačke u rat. Svoju punu podršku dao je pacifizmu i cionizmu, ali se nakon odlaska iz Njemačke i dolaskom nacista na vlast nije zalagao za pacifizam naspram nacista. Stoga je bio meta mnogim antisemitskih i desno orijentisanih elemenata u Njemačkoj. Čak su i njegove naučne teorije bile javno izvrgnute ruglu, posebno njegova teorija relativiteta, od strane nacista. Na njegovo upozorenje 1939. (Einstein je s još nekoliko poznatih fizičara napisao pismo predsjedniku Franklinu D. Rooseveltu) kako bi Nijemci mogli načiniti atomsku bombu, započeli su u Americi istraživački radovi za proizvodnju takve bombe. Kasnije se Einstein uporno borio protiv primjene toga oružja. Nakon završetka 2. svjetskog rata angažirao se na svjetskom razoružavanju. Nastavio je davati svoju podršku cionistima ali je odbio ponudu vođa države Izrael da postane prvi predsjednik Izraela. Preminuo je 18. aprila 1955. godine u 76-oj godini života u Princetonu, New Jersey. Ukupna kolekcija Einsteinovih dijela objavljena je početkom 1987. godine.
Einstenovo najpoznatije djelo je teorija relativiteta koja je ne samo od osnovne važnosti kao temeljni okvir za daljnji razvoj teorijske fizike, već duboko zahvata i u filozofske koncepcije, o prostoru i vremenu, a povrh toga u probleme kozmologije i kozmogonije. No, u pogledu Einsteinovog udjela u nastanku teorije relativnosti i danas postoje kontorverze: naime, glavne jednadžbe specijalne teorije relativnosti postavili su drugi (Fitzgerald, Lorentz, Poincare), a čak i najpoznatiji Einsteinov doprinos, tzv. jednadžba energija-masa, prisutan je u radu malo poznatog talijanskog fizičara kojeg je Einstein poznavao i konsultirao. U pogledu opšte teorije relativnosti, tj. kovarijantnih jednadžbi, poznati njemački matematičar David Hilbert ih je objavio prije Einsteina, pa se ta teorija često zove Einstein-Hilbertova. Sve je to potaklo sumnje u potencijalne Einsteinove plagijatorske "poduhvate". Bilo kako bilo, opšta teorija relativnosti još nije eksperimentalno potvrđena (ipored nerijetkim tvrdnjama), a i pitanje je koliko je uopšte važna kao fizikalna teorija.

Einstein-Szilardov hladnjak, jedan od izuma ovog naučnika

Osim te teorije Einstein je fizici je dao i druge vrlo važne priloge. Tako je 1905. uveo hipotezu o kvantima svjetlosti ili fotonima tj. pretpostavku da se svjetlost može shvatiti i korpuskularno, kao roj čestica, kada se trebaju objasniti neke pojave, napose fotoefekt. Godine 1917. izveo je prve kvantne zakone za materiju. Veoma važan je njegov rad na polju induciranog zračenja, što je postalo teoretskom osnovom za lasere. Također, Einstein je autor izuzetno važnih studija na području Brownovog gibanja (što je dalo indirektan dokaz za postojanje atoma prije eksperimentalne potvrde), kvantne statistike za bozone, ili čestice cjelobrojnog spina, te zakona po kojem se računa toplinski kapacitet kristala. Za radove na polju kvantne teorije dodijeljena mu je 1921. Nobelova nagrada. Razvio je teoriju fizičkog polja tražeći vezu među gravitacijskim i elektromagnetskim poljem.

Albert Einstein je nesumnjivo veliki fizičar, jedan od najznačajnijih u 20. stoljeću. No, aura skoro nepremašenog mudraca koju je oko njega gradila štampa i popularna kultura, promovirani kroz masovne medije (često na iritaciju drugih naučnika poput Enrica Fermija ili Davida Hilberta) nemaju osnove u realnosti, jer je fizika i u 20. stoljeću, a kamoli prije, dala jednako vrijedne i vrijednije naučnike.

Djela
Teorija Braunovih kretanja;
Elektrodinamika tijela u kretanju;
Osnovne opće teorije relativiteta;
O posebnoj i općoj teoriji relativiteta;
Evolucija fizike;
Moja slika svijeta;
Značenje relativnosti
Ideje i mišljenja

[Bratstvo&jedinstvo]

Nikola Tesla (Smiljan, 10. srpnja 1856. - New York 7. siječnja 1943.), znanstvenik i inovator svjetskog glasa. Radio je u području elektrotehnike i radio-tehnike, te je otkrio okretno magnetsko polje i višefazni sustav izmjeničnih struja.

Tesla se rodio u Hrvatskoj, u mjestu Smiljan kod Gospića, u srpskoj obitelji. Otac mu je bio pravoslavni svećenik. Nikola je pohađao gimnaziju u Gospiću i Karlovcu, a elektrotehniku studirao u Grazu i Pragu. Radeći četiri godine kao inženjer u Budimpešti i Parizu otkrio je okretno magnetsko polje i napravio prvi praktični motor za izmjeničnu struju. 1884. godine odlazi u SAD i tri godine kasnije osniva vlastiti laboratorij, u kojem dolazi do svojih najvažnijih otkrića - višefazni sustav izmjeničnih struja, koji je ubrzo izazvao velike izmjene u elektroindustriji. 1887. i 1888. godine zaštićuje patentom jednofazni i višefazni elektromotor, sustav razvođenja, višefazni transformator sa željeznom jezgrom i 18 drugih.

U 1889. godini ostvaruje okretna dinama i transformatore izmjenične struje visokih frekvencija. Iste godine objavljuje i rezultate proučavanja fiziološkog djelovanja struja na čovjekovo tijelo i predlaže njihovu primjenu u liječenju. Od 1891. godine radi na ostvarenju bežičnog prijenosa *poruka i razvođenju energije bežičnim metodama. U razdoblju 1896-1914. patentira seriju pronalazaka koji čine osnovu suvremene radio-tehnike. Od njegovih 700 pronalazaka nekoliko desetaka je našlo praktičnu upotrebu. U proljeće 1898. godine, na elektrotehničkoj izložbi u New Yorku prikazuje mogućnost daljinskog upravljanja brodom elektromagnetskim valovima. U 1934. izučava mogućnost razbijanja atomske jezgre pomoću elektrostatičkih generatora visokog napona.

Bio je nominiran za Nobelovu nagradu, koju nikad nije dobio.

Povodom obljetnice stogodišnjice Teslina rođenja 1956. godine, jedinica za gustoću magnetskog toka je nazvana Tesla (T).

[Ljiljan]

Carl Friedrich Gauss

Johann Carl Friedrich Gauß, lat. Carolus Fridericus Gauss, (Braunschweig, 30. travnja 1777. - Göttingen , 23. veljače 1855.), njemački matematičar.

Poznat je po širokom doprinosu matematici, geometriji, fizici (osobito u proučavanju elektromagnetizma), astronomiji, optici te geodeziji.

Već su u osnovnoj školi bili iznenađeni njegovim brzim zbrajanjem brojeva od 1 do 100, kada je zaključio da je zbroj 50 parova brojeva, a svaki par je 101. Proučavao je antičke jezike u gimnaziji Martino-Katharineum, no sa 17 godina Grof od Brunswick-Wolfenbüttela mu daje stipendiju, te se ulaskom u koledž Carolinum zainteresirao za matematiku i samostalno otkrio Bodeov zakon proporcija, pridonio binarnom teoremu, aritmetičkom, geometrijskom prosjeku, zakonu kvadratne recipročnosti te teoremu prim brojeva. S tim otkrićima odustao je od jezika i okrenuo se matematici.

Studirao je na Götingenskom sveučilištu od 1795. do 1798, gdje mu je učitelj bio Kästner kojeg je često ismijavao; a doktorirao je 1799., dokazavši da svaka algebarska jednadžba ima najmanje jedno rješenje. Taj je teorem nazvan temeljni teorem algebre. Tu je pokušao konstruirati pravilni sedmerokut pomoću ravnala i šestara. Ne samo da je došao do zaključka da je to nemoguće, već je otkrio metode konstrukcije pravilnog 17, 257, 65537 – kuta. Tako je dokazao da je konstrukcija pravilnog mnogokuta, ravnalom i šestarom, moguća samo kada su stranice prim brojevi serije 3, 5, 17, 257, 65537 i tako dalje; to je opisao u knjizi o teoriji brojeva, Disqvisitiones Arithmeticae (Pitanja o aritmetici, 1801.), koje je klasično djelo na polju matematike.

Disquisitiones Arithmeticae (1801.)

Gauss se nakon toga posvetio astronomiji te je po njegovim izračunima planetoid Ceres, otkriven 1801. Dao je također novu metodu izračunavanja orbita svemirskih tijela. Godine 1807., nakon smrti Grofa od Brunswika, postao je matematički profesor i direktor opservatorija u Göttingenu, gdje je ostao sve do svoje smrti 1855. godine. Nakon niza obiteljskih tragedija, 1809. izdaje svoju drugu knjigu u dva dijela Theoria motus corporum celestium in sectionibus concis Solem ambientum, o gibanju nebeskih tijela. U prvom dijelu raspravlja o diferencijalnim jednadžbama, dijelovima stošca i eliptičnim orbitama, dok u drugom, glavnom dijelu pokazuje kako naći i izračunati orbitu planeta.

Gaussov doprinos teorijskoj astronomiji prestaje nakon 1817., iako nastavlja s promatranjima. No iako u opservatoriju provodi većinu vremena, nalazi vremena za rad na drugim područjima znanosti. Njegova dijela iz tog perioda su: Disquisitiones generales circa seriem infinitam, uvod u hipergeometrijsku funkciju; Methodus nova integralium valores per approximationem inveniendi, praktični esej o integralnom računu, Bestimmung der Genauigkeit der Beobachtungen, rasprava o statističkim procjenama te Theoria attractions corporum sphaeroidicorum ellipticorum homogeneorum methodus nova teactata, inspirirana geometrijskim problemima.

Gauss se tijekom 1820-ih sve više interesirao za geodeziju. 1818. provodio je geodetska istraživanja za državu Hannover, o spajanju s danskom željezničkom mrežom, te je izumio heliotrop (sprava za signalizaciju na daljinu), koji je radio na načelu reflektiranja sunčevih zraka pomoću teleskopa i ogledala. Od 1820. do 1830. izdao je više od 70 članaka. 1822. osvojio je nagradu Kopenhagenskog sveučilišta s dijelom Theoria attractions corporum sphaeroidicorum ellipticorum homogeneorum methodus nova teactata.

Gauss je prvi razvio neeuklidsku geometriju, diskutirajući sa Farkasom Bolyaiom, Janosom Bolyaiom i Lobačevskijem. Proučavao je diferencijalnu geometriju, te je o toj temi napisao djelo Disquisitiones generales circa superfices curva, (1828.), njegovo najvažnije djelo na tom području, koje sadrži ideje kao Gaussova krivulja (normalan graf vjerojatnosti) i teorem egregrium.

Sa njemačkim fizičarom Wilhelm Eduard Weberom, Gauss je proveo opširno istraživanje o magnetizmu, a njegovo primjenjivanje matematike na magnetizam i elektricitet je jedno od njegovih važnijih doprinosa (u čast njemu jedinica intenziteta magnetskog polja dobila je naziv gauss). O toj je temi napisao mnoga djela kao: Intensitas vis magneticae terrestris ad mensuram absolutam revocata (1832.), Allgemeine Theorie des Erdmagnetismus (1839.) i Allgemeine Lehrsätze in Beziehung auf die im verkehrten Verhältnisse des Quadrats der Entfernung wirkenden Anziehungs - und Abstossungskräfte (1840.). Gauss i Weber su otkrili Kirchhoffove zakone, konstruirali primitivni telegraf te stvorili vlastite novine Magnetischer Verein.

Među njegovim zadnjim djelima je rasprava s Gerlingom o Foucaultovom njihalu (1854.). Doživio je otvorenje hanoverske željezničke mreže, te je preminuo 23. veljače 1855. u Göttingenu, a da rijetko koje polje matematike, astronomije i matematičke fizike nije ostalo taknuto od Gaussa.

[Ljiljan]

Galileo Galilej

Galileo Galilej (Galileo Galilei; 15. februar 1564, Pisa - 8. januar 1642, Arcetri kod Firence), talijanski matematičar, fizičar, izumitelj i astronom.

Galilei je otac moderne astronomije. Pronašao je zakone slobodnog pada tijela, prvi uveo opitnu metodu i matematičko formuliranje fizičkih zakona i na taj način postavio temelje klasične fizike. Otkrio je cikloidu i njenu primjenu na lukove mostova. Osnovao je balistiku, određujući paraboličku putanju zrna. Konstruirao je prvi termoskop. 1610. godine je izradio poznati Galileiev durbin sa uvećanjem od 20x, na temelju već postojećeg koji je imao uvećanje od 10x, i njime otkrio planine na Mjesecu, četiri Jupiterova satelita koji nose i njegovo ime, i zvjezdanu konstrukciju Mliječne staze. Otkrio je da i planet Venera ima iste faze kao i Mjesec. U svom djelu Dialogo sopra i due massimi sistemi del mondo tolemaico e copernicano, objavljenog u Firenci 1632. godine, iznio je učenje heliocentričnog sustava i zbog toga ga je inkvizicija 1633. godine stavila u okove i odvela u Rim, kod pape Urbana VIII. Poslije dva tjedna provedena u karanteni na inzistiranje Ferninanda II. de Medicia, premješten je u rezidenciju toskanskog konzula. U aprilu 1633. godine je inkvizicija počela njegovo ispitivanje, da bi sa suđenjem počela 22. juna 1633. godine i u namještenom sudskom procesu ga osudila na odricanje od svog učenja, na što je on i pristao, bojeći se da ga ne bi zadesila ista sudbina kao i Giordana Bruna iz godine 1600., i na zatvor neodređenog trajanja što je kasnije papa Urban VIII. pretvorio u konfinaciju (kućni pritvor). Pritvoren do smrti u svojoj kući u Firenci, završio je svoje veliko djelo Discorsi e dimonstrazioni matematiche intorno a due nuove scienze attenenti alla meccanica, koje je objavljeno 1638. godine, a u kojem je objasnio zakone fizike i mehanike u novoj svjetlosti, po čemu se i smatra osnivačem klasične fizike i mehanike. Prvo izdanje njegovih svih knjiga izdano je u Firenci između 1842. i 1856. godine u 16 knjiga.

31. oktobra 1992. godine, 359 godina poslije procesa protiv Galileia, papa Ivan Pavle II. je zatražio oprost i ukinuo presudu inkvizicije protiv Galilea Galileia. U njegovu čast, svemirska sonda, napravljena za istraživanje Jupitera, i satelitski navigacioni sistem su nazvani njegovim imenom.

"Ipak se okreće!" (Eppur si muove)

[loretta]

Naučnik Mihajlo Pupin
Mihajlo Idvorski Pupin (1854 - 1935)

Mihajlo Pupin je rodjen 9. oktobra 1854. u selu Idvor, opština Kovačica, u Banatu. Otac Konstantin (Kosta) i majka Olimpijada, zemljoradnici, imali su desetoro dece, 5 sinova i 5 kćeri.



Nakon završene osnovne i, delimično, srednje škole u jesen 1872. pošao je na školovanje u Prag, u Češku gde je nastavio šesti razred i prvi semestar sedmog razreda realke. Učio je vrlo neuredno zbog učešċa u sukobima češke i nemačke omladine i tugovanja za zavičajem. U svojoj 20-toj godini odlazi u SAD.





Pupin je prvih pet godina po dolasku u SAD živeo veoma teško. Radio je kao fizički radnik, istovremeno pohadjajuċi Kuperovu večernju školu. U jesen 1879. godine položio je prijemni ispit na Kolumbija-koledžu u Njujorku. Kao primeran učenik oslobodjen je plaċanja školarine, a veċ na kraju prve godine dobio je dve novčane nagrade (iz grčkog i matematike). Uglavnom se izdržavao prihodima od podučavanja slabijih učenika i fizičkog rada.


Po završetku školovanja 1883. godine dobio je diplomu prvog akademskog stepena Bachelor of Arts, a dan pre toga primio je američko državljanstvo. Dobio je odmah stipendiju, kao odličan student, za studije matematike i fizike u Kembridžu u Velikoj Britaniji (1883-1885), a zatim u Berlinu (1885-1889), gde je doktorirao iz oblasti fizičke hemije, sa temom: "Osmotički pritisak i njegov odnos prema slobodnoj energiji".


Svoju nastavničku karijeru i naučnu delatnost započeo je 1889. godine kao nastavnik fizičke matematike u odeljenju za elektrotehniku na Kolumbija univerzitetu u Njujorku, gde je punih četrdeset godina radio kao nastavnik i profesor. Patentirao je 24 pronalaska.


Pupin je bio i uspešan pisac. Za svoje autobiografsko delo "Sa pašnjaka do naučenjaka" (naslov u originalu: "From Immigrant to Inventor"), objavljeno 1923. godine, godinu dana kasnije 1924. godine dobio je Pulicerovu nagradu.


Nikada nije zaboravio i nije se odrekao starog zavičaja i pomagao je i Idvor i Srbiju i Jugoslaviju na sve moguċe načine.


Pupin je bio oženjen Amerikankom Sarom Katarinom Džekson iz Njujorka. Imao je sa njom ċerku Varvaru, udatu Smit.


Umro je 12. marta 1935. u Njujorku i sahranjen na groblju Vudlaun u Bronksu.

[Plitvicanka]

Nikola Tesla - biografija

Pronalazač koji je izumeo točak modernog doba
Nikola Tesla je rođen u porodici pravoslavnog sveštenika 10. jula 1856. godine u Smiljanu, današnja Republika Hrvatska. Njegovi roditelji Milutin i Georgina osim njega imali su sina Daneta i ćerke Angelinu i Milku, starije od Nikole i Maricu najmlađe dete u porodici Tesla.

Svoje ime je dobio je po dedi sa očeve strane. Školovanje je započeo u rodnom mestu, gde je proveo najbezbrižnije godine svog života.
Nakon nesrećnog slučaja, prilikom koga je porodici Tesla poginuo sin prvenac, Dane, porodica se preselila u Gospić gde je mladi Nikola nastavio školovanje. Školujuci se u Gospiću, a kasnije na Visokoj realnoj gimnaziji u Karlovcu, njega je morila činjenica da će nakon toga morati da nastavi porodičnu tradiciju i da postane sveštenik. Ta činjenica mu nije davala mira budući da su ga iskreno zanimale prirodne nauke. Po završetku karlovačke gimnazije, na raspustu, vrativši se u Gospić mladi Tesla se razboleo od kolere. U to vreme ova opaka bolest odnosila je veliki broj života.

“U jednom od samrtnih trenutaka za koje su mislili da su mi poslednji, otac je uleteo u moju sobu. Još uvek pamtim njegovo bledo lice dok je pokušavao da me razveseli, nesigurnim glasom. Rekoh mu:

-Možda bih mogao da se oporavim ako mi dopustiš da studiram tehniku.
-Ići ćeš u najbolju tehničku školu na svetu, odgovorio je svečano, a znao sam da tako i misli.”

Kako je, zaista, i usledio čudesan oporavak, kao što mu je otac i obećao Nikola Tesla je 1875. godine upisao Višu tehničku školu u Gracu. Na tim, toliko željenim studijama, Tesla je iskazao više nego potrebnog interesovanja za savladavanje predmeta. Na taj način je želeo da svome ocu pokaže kako nije pogrešio što mu je dozvolio da se posveti izučavanju tajni matematike, fizike i mašinstva. Ipak, i pored priznanja profesora koje je dobijao u svedočanstvima, njegov otac kao da je bio nezainteresovan za sinovljeve uspehe.

“To je skoro ubilo moju ambiciju; ali kasnije kada je otac umro, potreslo me je kada sam našao zavežljaj pisama koja su moji profesori pisali predlažući mu da me ispiše sa fakulteta, ukoliko neće da se ubijem prekomernim radom.”


U Gracu, na tim studijama Tesli se rodila ideja o stvaranju obrtnog polja. Kada je jednom od svojih profesora izložio ideju da bi možda bilo moguće pokretati motor bez četkica dobio je sledeći odgovor:

“Možda će gospodin Tesla da uradi velike stvari, ali mu sigurno neće uspeti da uradi ovo. To bi bilo kao kad bi se jedna konstantna privačna sila kao što je gravitacija preobratila u rotacionu. To je perpetuum mobile, nemoguća ideja.”

Godine 1879. Nikola Tesla je dobio svoje prvo nameštenje, počeo je da radi kao pomoćni inženjer u Mariboru. Iste godine umro mu je otac i da bi ispunio očevu zelju da završi fakultet 1880. Tesla upisuje fakultet u Pragu. Nekoliko godina, koje su usledile, predstavljale su značajan period u karijeri Nikole Tesle. Nakon rada u Budimpešti u Centralnom telefonskom uredu, usledio je izum obrtnog magnetnog polja (februara 1882.). Te iste godine na preporuku svojih predpostavljenih dobio je zaposlenje u Parizu u Edisonovom kontinentalnom društvu. Tu je proveo dve godine na raznim i vrlo odgovornim poslovima a kako njegovo umeće nije moglo da prođe nezapaženo preporučen je i samom Edisonu. Edison je u to vreme bio najznačajnija ličnost tehnike u Americi, heroj elektrike koga je slavila cela nacija. On je Tesli 1884. godine dao posao u svojoj laboratoriji u Njujorku, ali njihova saradnja nije dugo trajala.


Nezadovoljan odnosom predpostavljenih prema svome radu, Nikola Tesla je već naredne 1885. napustio Edisona i uz pomoć nekih investitora osnovao “Tesla Arc Light Co”. U početku, zbog obaveza prema investitorima, morao je da radi u oblasti lučnih svetiljki, ali je nakon toga krenuo u realizaciju svojih projekata iz oblasti polifaznih naizmeničnih struja. Nakon predavanja “Novi sistem motora i transformatora naizmenične struje” 16. maja 1888. koje je odrzao pred Američkim institutom elektroinženjera (AIEE), Tesla je dobio ponudu od firme Vestinghaus (Westinghouse) za otkup patenata iz oblasti polifaznih struja.

Usledile su godine u kojima je Tesla sa Vestinghausovim inženjerima radio na praktičnoj primeni svojih izuma. Tridesetog jula 1891. Nikola Tesla je dobio američko državljanstvo.

Dobar deo 1892. Tesla je proveo u Evropi. Tu je kroz mnogobrojna predavanja promovisao svoje ideje. Svoje predavanje “Eksperimenti sa naizmeničnim strujama visokih napona i visokih frekfencija” održao je u Engleskoj pred Institutom elektroinženjera i pred Kraljevskim institutom. Isto predavanje ponovio je u Parizu pred interacionalnim društvom električara i Francuskim društvom za fiziku. Stigao je i da jedini put u životu poseti Beograd gde je ostao tri dana. Takode te 1882. godine Tesla je ostao i bez drugog roditelja. Umrla mu je majka i taj gubitak mu je strašno teško pao.

Nakon povratka u Ameriku usledila je nova borba. Zagovornici upotrebe jednosmerne, ujedno i protivnici korišćenja naizmenicne struje osuli su drvlje i kamenje kritikujuci i upozoravajuci na opasnosti koje njena upotreba donosi. Trijumf, u ovom sukobu poznatom kao “Rat struja”, su 1893. odneli oni koji su imali malo više vizionarstva sa sobom. Svetska izložba u Čikagu je te godine bila osvetljena uz pomoć naizmenične struje.

Usledilo je istraživanje na polju bežičnog prenosa signala i energije. Ssvoju ideju i nameru da svoje istraživanje uputi u tom smeru Tesla je javno izneo u govoru prilikom puštanja u pogon elektrane na Nijagarinim vodopadima 1897. Kakav li je bio izraz lica ljudi kojima neko, tek sto su doživeli prenos električne energije na veću udaljenost, priča o prenosu iste bez žica?


Veliku misteriju predstavljaju Teslina istraživanja na ovom polju. Iako je proveo skoro godinu dana u Kolorado Springsu (1899-1900), i vodio iscrpan dnevnik o svojim istraživanjima, do šire upotrebe bežičnog prenosa električne energije do dana današnjeg nije došlo. Tesla je imao nameru da iskoristi gornje slojeve Zemljine kugle kako bi energiju sa jednog preneo na drugi kraj sveta. Neka svoja otkrića opisao je u eseju “Problem povećanja ljudske energije”, koji je izazvao široko interesovanje naučnog i poslovnog sveta.

Verovatno i sam zaintrigiran esejem J.P. Morgan (John Pierpont Morgan 1837-1913), u to vreme jedan od najbogatijih ljudi Amerike, ponudio je finansijsku podršku Tesli. Do saradnje je došlo na projektu “Svetski radio sistem” koji je Tesla vodio u svojoj laboratoriji na Long Ajlendu. Već posle godinu dana 1901. Morgan je naučniku uskratio finansije. Povod za prestanak saradnje je bilo prvo uspesno transantlantsko bežično slanje radio poruke, koje je izveo Markoni (Guglielmo Marconi 1874- 1937). Tesla je Morganu tada priznao da je on tako nešto mogao da učini odavno, ali da to nije cilj njegovog istraživanja. Morgan je bio besan zbog ove, kako je on smatrao, utaje i više nije nikada sarađivao sa Teslom.

Tesla se nekako snalazio na ovom projektu do 1905. kada je i potpuno iscrpeo izvore finansiranja i bio je primoran da ga napusti. Usledile su godine u kojima je on radio na usavršavanju postojećih i patentiranju novih pronalazaka u oblasti mašinstva. Te godine su bile dosta teške za njega. Javnost se podsetila velikog genija 1917. kada mu je dodeljena Edisonova medalja, najveće američko odličje u oblasti tehnike. 1919. Nikola Tesla je objavio svoju autobiografiju kroz seriju članaka u časopisu Electrical Experimenter. Za ljude, koji mu nisu bili bliski, vesti od Tesle su stizale kroz novinske članke u kojima su mogli da pročitaju njegove često i previše senzacionalne izjave.

Izjave poput “Kako signalizirati na Mars” ili “Rasturanje tornada” i nisu baš doprinosile njegovom ugledu. Tada su se više smatrale plodom bujne mašte nego li mogućim naučnim dostignućima. Tesla je nekako opstajao uz pomoć prijatelja i skromne penzije koju je nerado prihvatio od tadašnje jugoslovenske vlade. Njegovo zdravlje se značajno pogoršalo nakon smrti njegovih prijatelja Roberta Andervuda Džonsona (Robert Underwood Johnson) i Ričmonda Pirsona Hobsona (Richmond Pearson Hobson) 1937. Te godine je doživeo i saobraćajnu nesreću - udario ga je taksi dok je prelazio ulicu.

Skoro sam, bez porodice, i samo u društvu sestrića Save Kosanovića (sin Marice Kosanović) i par prijatelja, Tesla se retko pojavljivao u javnosti u poznim godinama svog života. Izuzetak je bila poseta Kralja Petra II Karađorđevića koji je došao da se upozna sa Teslom u njegovom apartmanu u junu 1942.


Susret Nikole Tesle i Kralja Petra II Karađorđevića
Godine 1943. petog januara Tesla je pozvao američko vojno ministarstvo. U kratkom razgovoru veliki naučnik je američkoj vojsci ponudio tajne svog super oružja. Oficir nije shvatio o kome se radi i verovatno misleći da je u pitanju šaljivdžija ili ludak obećao je da će se javiti kasnije.

U osamdeset i sedmoj godini u hotelu Njujorker 7. januara 1943. godine prestalo je da kuca srce ovog plemenitog naučnika. U katedrali sv. Jovana Bogoslova 12. januara okupilo se dve hiljade ljudi među kojima je bio veliki broj pronalazača, dobitnika Nobelove nagrade, svetski priznatih imena iz oblasti elektrotehnike, jugoslovenskih diplomata.

Dva dana ranije tadašnji gradonačelnik Njujorka Fiorelo La Gvardija (Fiorello LaGuardia) održao je posmrtni govor koji je radio Njujork direktno prenosio.

…Tesla je bio veliki humanista-čist naučni genije - pesnik u nauci… On je činio izvanredne, zapanjujuce, čudesne stvari u toku svog života. Činio je to jednostavno da bi služio ljudskom rodu- a za svoje usluge nije tražio ništa.
Novac - on za njega nije mario.
Počast - ko je taj neko ko može da počastvuje drugog.
To je bio njegov stav.
Zahvalnost - on je nije očekivao niti je tražio…
Onaj značajni deo Tesle živi u njegovom dostignuću koje je ogromno-skoro nemoguće da se izračuna-koje je sastavni deo naseg života i sastavni deo naše civilizacije, nase svakodnevnice našeg tekućeg napora…”


Posmrtni ostaci jednog od najvećih ljudi, koji su živeli u prošlom veku, nalaze se u muzeju Nikole tesle u Beogradu u urni idealnog sfernog oblika.

Danas se u svetu ime Nikole Tesle uzvikuje glasno, sa puno poštovanja, što ovaj čovek i zaslužuje. Brojna udruženja, studentske i inženjerske organizacije, čuvaju uspomenu na velikana svetske nauke. O njemu su napisane mnoge knjige, ispričane razne i moguće i nemoguće teorije, ali je samo jedna istina. Nikola Tesla je bio veliki naučnik, čovek bez čijih bi izuma teško mogli da živimo ovako kako živimo - sa puno komfora i slobode koju nam pruža električna struja. Naša je dužnost da, u znak zahvalnosti, ne dozvolimo da se njegovo ime ikada zaboravi.