strah od smrti

[zorica]

dali se plasite smrti

[Ljiljan]

Smrti se ne bojim, vise se bojim duge bolesti...

[zorica]

ja se smrti bojim i to jako se bojim cim sam bolesna mislim da cu umrjeti pogotovo se bojim posto me u
grudnom kosu zna probadati i odmah mislim da su da dobijem infarkt srca i da cu umrjeti a i bolesti se bojim

[isposnik]

Strah od smrti…
Kakav strah? Totalno mi je svejdeno, danas sutra i neki drugi dan. Imam prilike gledati umiranje i umrle; mlade i stare, sretne i nesretne, u nesreći ili uspješnim samoubistvom završen životni vijek. Ništa posebno nisam, da me recimo sutra ne pokupi neki kamion na ulici, koliko god se pazio. Rođeni smo da umremo. Ako smo u tom razmaku između početka i kraja nešto lijepo doživjeli, onda možemo otići put neba i sa smiješkom na licu, zato činimo dok trajemo, nešto zanimljivo, nešto nezaboravno, svaki sekund, svaki sat, jer možda je slijedeći trenutak, zadnji našega postojanja.
Nemam straha, niti ga želim imati!!

Poznati slučaj jednog dosadnog hipohondera koji je svoga doktora prilikom svakoga pregleda obasipao pitanjima o danu njegove budući smrti, jednom je prilikom doktora toliko izbacilo iz takta da je lupio datum sat i minut, samo da ga se riješi. Dan je bio u nekoj budućnosti za par godina i za čudo, pacijent je stvarno umro kako mu je bilo naznačeno tačno na minut. Kod ovoga je sugestija bila jača nego sve drugo. Misliti o smrti, samo je pozivate da požuri, namjesto da svoj život učinite što zanimljivijim, bogatijim i sretnijim. Treba živjeti ovaj tren, u slijedećem, pitanje dali će naše srce još kucati.

[zorica]

a joj isposnik kako si ti to napisao meni nije bas svejedno kad cu umrjeti jer meni se ipak jos zivi i njie mi svejedno kad cu umrjeti

[Pulle No.1]

ne , znam da jednom će da mi dođe kraj, kada to je manje bitno, bojim se više kako Ljiljan reče duge bolesti i patnje

[isposnik]

a joj isposnik kako si ti to napisao meni nije bas svejedno kad cu umrjeti jer meni se ipak jos zivi i njie mi svejedno kad cu umrjeti

svejedno ili ne...kako nam nije omogućeno znati kad dolazi taj trenutak, čak ni onima koji drže štrik i razmišljaju; bili ili ne, moj moto života je: iskoristimo svaki trenutak bitisanja na majčici zemlji, ni u raju, ako želimo tamo, nije baš sve idealno...

[emanuela]

ne mojim se smrti al mi uvjek tesko pada pomisao da je to rastanak od mojih najmilijih

[loretta]

Strah od smrti je prerušeni strah od ispraznosti i jalovosti života. Ne bojimo se mi to ništavila koje nas jednog dana čeka več ništavila u kome živimo.

Što je život besmisleniji i prazniji, to je užas zbog njegove konačnosti okrutniji i nametljiviji. Što smo nezadovoljniji sobom, to nas pomisao na smrt nemilosrdnije proganja, surovije razara.

[Plitvicanka]

Ne bojim se smrti jer to je nesto sto nikako ne mogu izbjeci, i prema tome, ne zelim ni da nastojim da razmisljam o njoj, ili da od nje strahujem. Samo, kad umrem, neka bude brzo, bezbolno i u trenu, neka me ne ubija lagano, od toga bi da patim.

[Bratstvo&jedinstvo]

Strah od smrti…
Kakav strah? Totalno mi je svejdeno, danas sutra i neki drugi dan. Imam prilike gledati umiranje i umrle; mlade i stare, sretne i nesretne, u nesreći ili uspješnim samoubistvom završen životni vijek. Ništa posebno nisam, da me recimo sutra ne pokupi neki kamion na ulici, koliko god se pazio. Rođeni smo da umremo. Ako smo u tom razmaku između početka i kraja nešto lijepo doživjeli, onda možemo otići put neba i sa smiješkom na licu, zato činimo dok trajemo, nešto zanimljivo, nešto nezaboravno, svaki sekund, svaki sat, jer možda je slijedeći trenutak, zadnji našega postojanja.
Nemam straha, niti ga želim imati!!

Poznati slučaj jednog dosadnog hipohondera koji je svoga doktora prilikom svakoga pregleda obasipao pitanjima o danu njegove budući smrti, jednom je prilikom doktora toliko izbacilo iz takta da je lupio datum sat i minut, samo da ga se riješi. Dan je bio u nekoj budućnosti za par godina i za čudo, pacijent je stvarno umro kako mu je bilo naznačeno tačno na minut. Kod ovoga je sugestija bila jača nego sve drugo. Misliti o smrti, samo je pozivate da požuri, namjesto da svoj život učinite što zanimljivijim, bogatijim i sretnijim. Treba živjeti ovaj tren, u slijedećem, pitanje dali će naše srce još kucati.

Sumnjam da bih ovo bolje rekao .

[missmarple]

smrt je prirodni proces,isto kao i rodjenje ja vjerujem da smo svi izabrali da se rodimo i sve sto nam se desava u ovom zivotu mi smo to unaprijed znali ,zato se ne trebamo nicega bojati

[meyra]

U gornjim postovima je sve rečeno ....... i dobro rečeneo...... a pitanja ipak ostaju...

Strah? Ne.... ali pitanja....!

[djoje]

O smrti ne razmisljam, ali se plasim duge bolesti, u stvari razmisljala sam dok su mi deca bila mala, pa sam mislila boze samo da pozivim da ih podignem i izvedem na pravi put.
To sam uspela, pa sad vise ne razmisljam.