Re: Mitologija

[Ljiljan]

Zmaj je mitsko biće, uglavnom predstavljeno kao velika zmija ili gmizavac sa magijskim i drugim moćima. Vjeruje se da su legende o zmajevima nastale nezavisno u raznim kulturama, pa su stoga i predstave o zmaju nešto što zavisi od kulturnog okvira u kome se krećemo.
Dok su u zapadnoevropskoj tradiciji zmajevi predstavljeni kao zla bića, u Kini su zmajevi općenito dobri.

Od svih neverovatnih i misterioznih cudovista u svetskoj mitologiji, zmajevi su nesumnjivo najstrasnija i najopasnija bica. Price o tim ogromnim letecim reptilima, koje rigaju vatru, otimajuci princeze i kraljevne, dolaze iz kulturnih tradicija gotovo svih naroda sveta...

U zanimljivim 'Nemackim sagama', braca Jakob i Wilhelm Grimm (1786 - 1859), opisuju ih kao opake 'zmije s krilima', dok u norveskim mitovima zmajevi slove kao verni cuvari grobalja ratnika. Vikinzi su ih rado slikali na svojim stitovima i urezivali njihove glave na pramcima svojih brzih, vitkih ratnih brodova.
U kineskoj mitologiji, gde ih ima napretek, zmajevi su retko zla cudovista iako najcesce imaju volovske usi, tigrovske noge, orlovske kandze, srnece rogove, kamilju glavu, djavolske oci, zmijski vrat, petlovski trup i riblje krljusti! Iako oko sebe rigaju vatru, oni su prijatelji bogova i obicno lete nebom kako bi skupljali blagotvorne oblake i sasusenoj zemlji darivali kisu. U kineskoj astrologiji, zmajevi su vesnici dobre sudbine i nalaze se medu 12 zivotinja ~ voda koje su dosle umirucem Budhi kako bi mu ukazale pokornost i postovanje!
Veruje se da su zmajevi nadgledali vreme, narocito kisu potrebnu za bogatu zetvu. No, ako bi se koji put razljutili znali su biti nemilosrdni i prouzrokovati silne poplave, suse i dramaticna zloslutna pomracenja!

Zmajolika cudovista zlostavljaju narod

U Kini, cak i danas, ljudi prave letece zmajeve koje koriste u novogodisnjim svecanostima i tradicionalnim puckim svetkovinama i veseljima, ponajvise u misticnim ceremonijalima koji imaju za cilj umilostiviti bogove i izmoliti sretnu i rodnu godinu!

KLASICNA PRETSTAVA:
Putujuci iz avanture u avanturu, srednjovekovni vitezovi su se cesto borili protiv opakih zmajeva.

Najznamenitiji junak grcke mitologije, Heraklo (Herkul, Zevsov sin, simbol nadljudske snage), koji je bio prisiljen da izvrsi 12 teskih zadataka ('dodekatlos'), imao je, izmedu ostalog, savladati i opaku hydru, zmijoliko cudoviste s osam glava od kojih je jedna glava bila besmrtna (prema jednoj legendi, hydra je imala od devet do stotinu glava, a svaki put kada bi joj se jedna odsekla, na njenom su mestu izrastale - dve!). Hydra je zivela u nepreglednim barustinama Lerne kraj legendarnog Argosa i zlostavljala tamosnje pucanstvo. Osim sto je bila zla, opaka i otrovna, hydra se mogla i samoobnavljati, pa su je mnogi s pravom smatrali vecnom!
U jednom drugoj heladskoj sagi govori se o scylli, koja je imala zmajevske odlike: zmijoliko telo sa sest glava, bila je zla i opaka, i u opasnim vodama sicilijanske obale, hvatala je i prozdirala mornare!
U prastarim mitovima sveta cesto se pominje i cudoviste wyvern, koje se najcesce opisuje kao opasna leteca zmija, slicna azdahi, sa orlovskim kandzama. Njena zloslutna pojavljivanja najcesce su pratili krvavi ratovi, siromastvo i kuga!

Zmajevi simboli nepobedivosti!

I u Velikoj Britaniji su se sacuvale mnoge legende o strasnim zmajevima. Jedna od njih govori o bespostednoj borbi Crvenog i Belog zmaja, koji su, na kraju, zaskoceni na spavanju i spaljeni u jednom velskom samostanu. Od tog dana, Crveni je zmaj postao simbolom rata i jos uvek moze da se vidi na velskim zastavama.

Englezi su uistinu dugo vremena verovali u postojanje ovih viseglavi nemani. Cak je 1668. godine u Hanhameu, kako nas obavjestavaju stari letopisi, ubijen 'opaki gmizavac dugacak vise od tri metra, prekriven krljustima i bradavicastim izraslinama', za kojeg se iskreno verovalo da je mladunce zmaja, a njegov lik se jos uvek moze videti na reljefu hanhameutske katedrale.
I u zemlji s druge strane kanala La Manchea, u Francuskoj, predanja o zmajevima dio su uzbudljive narodne usmene ostavstine cija geneza zadire u najdrevniju proslost. Kada su 1554. godine formirane specijalne vojne jedinice, sacinjene od pripadnika lake i nepobedive konjice, Francuzi su im s pravom dali ime 'dragoni' i nosili su zastavu s likom zmaja!
To znamenje Francuzi su verojatno preuzeli iz istocnog dela Rimskog carstva ciji je simbol bio ~ purpurni zmaj. Iz tog je vremena (treci - cetvrti vek nase ere) sacuvan je zapis rimskog pisca Marcelinusa koji opisuje trijumfalni ulazak cara Konstantina Velikog (274-337) u Rim. Imperator je bio okruzen nepreglednim kohortama vojnika sto su nosili zmajska oblicja, 'kroz cija grla vetar zvizdi kao da su zivi, preteci svekolikim unistenjem'...

[Ljiljan]

Mit o Edipu

U Atici su Grci rado prepričavali mit o Edipu, sinu beotijskog kralja Laja. Edip je odrastao u tuđini i nije znao za svoje roditelje. Jednom na putu za Tebu sretne nekog starca, koji nije htio da mu se skloni sa puta. Edip se sa njim posvađa i ubije i njega i njegove sluge. Samo se jedan sluga spase bjekstvom. Ubijeni starac bio je Edipov otac, ali Edip to nije znao. Kad je Edip dospio u Tebu, u gradu je na jednoj stijeni živjelo strašno čudovište - Sfinga -pola lav, pola žena. Ona je od svakog prolaznika zahtijevala da riješi zagonetku, i ko to ne bi uspio, ubila bi ga. Edip je odlučio da Tebance oslobodi tog čudovišta. Znalo se da će Sfinga izgubiti život ako neko odgonetne njenu zagonetku. Kad joj je Edip prišao, ona ga zapita: "Ko to ujutru ide na četiri, danju na dvije, a uveče na tri noge?" Edip riješi zagonetku odgovorom da je to čovjek: u ranom djetinjstvu on puzi, kad odraste ide na dvije noge, a u starosti se služi štapom. Kad je Sfinga čula odgovor, strmoglavila se sa stijene i precrkla. U znak priznanja i zahvalnosti, Tebanci proglasiše Edipa za kralja umjesto Laja, koga su, kako su oni smatrali, ubili razbojnici. Tada su Edipu dali za ženu Lajovu udovicu Jokastu, tj. Edipovu majku. Zatim je u Tebi pod Edipovom vlašću otpočela da se širi jedna opaka zarazna bolest, od koje je mnogo ljudi pomrlo. Tad bogovi poručiše Tebancima da će sve njihove nevolje i nesreće prestati kad otjeraju onoga čije su ruke umrljane Lajovom krvlju. Rob, koji se spasio prilikom napada na Laja, prepoznao je u Edipu Lajovog ubicu. Kad je Edip to saznao, sam je sebe oslijepio i otišao u dobrovoljno progonstvo, a nesrećna Jokasta se ubila.


Edip i Sfinga

[Ljiljan]

Divovi, jesu li postojali?

Mitovi i legende o snaznim dzinovima, nerijetko zlim jednookim cudovištima, kiklopima, vec se tisucama godina prenose, s koljena na koljeno, uzbudujuci ljudsku maštu. A u svakom mitu, kazu, ima bar jedno zrno istine!


Ovu zanimljivu storiju zapocet cemo jednom dobro poznatom antickom legendom, koju su ovjekovjecili i drevni helenski
umjetnici. Radi se o - Bitki Bogova s titanima! U Pergamu (grc. Pergamon), starom gradu na sjeverozapadu Male Azije, prijestolnici nekada mocnog Pergamskog carstva (III-II st. pr.n.e.) i svojevrsnom epicentru helenske kulture, prije svega kiparstva, sve do naših dana se sacuvalo umjetnicko djelo izuzetne kulturno-histortijske vrijednosti - cuveni Pergamski oltar!

Legendarna licnost
Oltar je posvecen najstarijem i najpoštovanijem bogu starih Grka, bogu Zeusu, pa ga mnogi danas nazivaju još i - Zeusovim oltarom. Na visokom reljefu stamenog kamenog friza, nepoznati su majstori uklesali borbu na život i smrt u kojoj ucestvuje veliki broj osoba. Scena djeluje autenticno i puna je dramatike: dok gorostasni titani (?!) ljutito bacaju ogromne gromade stijenja, iz Zeusovih ruku blješte munje i udaraju gromovi!

Oni koji poznaju velicanstvenu Heladu (Stara Grcka), dobro im je poznato da je prekrasni Pergamski oltar, samo jedno od drevnih djela za koje se kaže da predstavljaju istinsku kulturno-historijsku dragocijenost. Njegovu neprocjenjivu vrijednost potcrtava i cinjenica što je, na žalost, jedina sacuvana ilustracija jednog od cestih umjetnickih motiva antike - bitke grckih Bogova s titanima - a pitanje na koje cemo u ovom zanimljivom dosijeu pokušati odgovoriti jeste - da li se radi samo o interesantnoj legendi ili je na našem planetu nekad, u davnoj prošlosti, kako neki autori vjeruju, uistinu živjela rasa divova!
Istraživaci koji su proteklih desetljeca pokušavali doci do ogovora na ovo neobicno pitanje, došli su do neupitnog zakljucka: gotovo da nema naroda u prošlosti koji u svojoj usmenoj tradiciji nije ostavio uzbudljiva predanja ili umjetnicka djela o nezgrapnim, najcešce opakim divovima ili jednookim cudovištima.
Storije o njima uzbudivale su pucanstvo stare Grcke. Prisjetimo se: Kiklop, jednooko cudovište, bio je pomocnik grckog boga Vulkana; Argus je, s druge strane, bio cudovišni div sa stotinu ociju; Atlas ili Atlant, simbolizirao je diva koji na svojim ledima nosi cijeli svijet...
Slicne nam sage stižu iz Skandinavije, sa dalekog sjevera, iz zemalja Bliskog i Srednjeg istoka, iz srednje Azije, iz Kampucije, drevne Kine i Indonezije, Sjeverne i Južne Amerike... Cak i tradicije najveceg broja dojucerašnjih kanibalskih plemena u Papui Novog Gvineji govore o "bijelim Bogovima gorostasnog stasa, koji su živjeli prije njih i koji su obecali da ce se jednoga dana vratiti"...

Na Zemlji je bilo dzinova
Džinovi se gotovo po pravilu pojavljuju i u arapskim legendama i pricama, prisjetimo se "Hiljadu i jedne noci", kao i u najstarijim indijskim epovima, koji sežu sve do prastarih vremena u kojima su nastajale velicanstvene tradicije vedske kulture.

Kad sve ovo znamo, nije onda nikakvo cudo što se divovi pominju i u najstarijim pisanim dokumentima. Naprotiv! Babilonski su žreci (ucenjaci i cuvari naslijedenih tajnih znanja i vještina), kako je klinastim pismom na glinenim plocicama zabilježio nepoznati kronicar, svoja su fantasticna znanja iz oblasti matematike, astronomije i zvjezdoznanstva, primili od misterioznih bica džinovskog stasa, što su na obale Mozopotamije pristigla iz mora ili - s mora!
O divovima govore i najstariji epovi svijeta, kao što su staroindijska Mahabharata, sumerski Ep o Gilgamešu ili Homerova Odiseja. O njima kazuju egipatski papirusi i svete knjige Talmud, Stari zavjet, Biblija i Kur'an.
"Na zemlji je bilo džinova" - citamo u Bibliji - "narocito od vremena kada su sinovi Božiji odlazili do kceri covjecijih i one im pocele radati djecu..." Slicnu konstataciju nalazimo i u Genezi (Knjiga postanka) u kojoj se doslovno kaže: "Tada su na zemlji prebivali divovi!..."

[behar]

Mit o Europi

U zemlji Tira i Sidona odrasla je djevojka Europa, kći kralja Agenora, u dubokoj samoći očeve palače. K njoj je jednom poslije ponoći, kada istiniti sni pohađaju smrtnike, došao s neba neobičan san. Prisnilo joj se da su se pojavila dva kopna u ženskom liku, Azija i njoj suprotno kopno, prepirući se o tom čija je ona. Jedna od tih žena imala je lik tudinke, a druga - to je bila Azija - bila je po vanjštini i kretnjama slična domaćoj ženi. Ova druga zauzimala se s nježnom revnošću za svoju kćer Europu, govoreći da je ona rodila i dojila ljubljenu kćerku. Ali tuđinka je obujmi kao plijen svojim snažnim rukama i odvuče je sa sobom, a Europa se u nutrini svojoj nije mogla tome protiviti.
- Pođi samo sa mnom, draga moja - reče tuđinka - ponijet ću te kao plijen Egiđonoši Zeusu jer ti je tako sudbina odredila.
Europa se probudi, a srce joj je lupalo, i uspravi se na postelji, jer je noć bila vidna kao bijeli dan. Dugo je nepomično sjedila uspravno na postelji gledajući ukočeno pred sebe, i pred njezinim široko otvorenim oči-ma stajahu još obje žene. Istom poslije duljeg vremena otvoriše joj se usta i ona poče tjeskobni monolog.
»Koji je nebesnik« - reče ona - »poslao k meni te likove? Kakvi su me čudnovati sni poplašili dok sam u očinskoj kući slatko i bezbrižno spavala? Tko li je bila ta tuđinka koju sam u snu vidjela? Kakva se nepojmljiva čežnja za njom budi u mom srcu? I kako mi je samo Ijubezno pristupila! Pa i kad me je silom htjela odvesti, s kakvim mi se majčinskim pogledom smiješila! Neka mi blaženi bogovi taj san okrenu na dobro!«
Jutro je osvanulo; jasna danja svjetlost izbrisala je noćni blijesak sna iz duše djevojčine, ona se digne i pođe za poslovima i radostima svoga djevojačkog života. Brzo se okupiše oko nje njezine vršnjakinje i drugarice, kćeri iz najuglednijih kuća, koje su je običavale pratiti u kolu, kod žrtava i na šetnjama. I sada su došle da pozovu svoju gospodaricu u šetnju po mirisnim livadama uz morsku obalu gdje su se djevojke iz okolice običavale u velikom broju skupljati i veseliti se bujnom rastu cvijeća i šumnom jeku mora. Sve su djevojke bile odjevene u lijepe, cvijećem izvezene haljine, Europa je imala na sebi prekrasnu, zlatom izvezenu haljinu s dugim skutom, punu sjajnih slika iz priča o bogovima. Ta krasna haljina bila je djelo Hefestovo, prastari dar bogova, što ga je Zemljotresac Posidon poklonio Libiji kad ju je prosio. Iz njezina je posjeda od ruke do ruke došla kao baština u kuću Agenorovu. U tom svadbenom nakitu pohrli ljupka Europa na čelu svojih drugarica prema moru na livade pune najsarenijeg cvijeća.
Kličući rastrkalo se mnoštvo djevojaka na sve strane, svaka od njih potraži cvijet koji je bio po njezinoj volji. Jedna je brala sjajne sunov-rate, druga je posegla za zumbulom koji balzam širi, treća je odabrala ljubicu koja skromnije miriše, jednima se sviđala mirisna majčina dušica, a druge opet izabraše žuti primamljivi šafran. Tako su djevojke poletjele ovamo-onamo, a Europa je brzo našla svoj cilj. Stajala je kao Afrodita među Haritama (Gracijama), nadvisujući sve svoje drugarice i držeći visoko u ruci veliku kitu crvenih ruža.
Nakupivši dosta cvijeća, djevojke, sa svojom kneginjom u sredi-ni, posjedaše bezazleno po ledini i počeše plesti vijence da ih u znak zahval-nosti prema nimfama te livade povješaju po zelenu drveću. Ali nije im bilo suđeno da se dugo raduju cvijeću, jer u bezbrižni mladenački život Europe zahvati neočekivano sudbina koju joj je prorekao san prošle noći. Zeus, Kronov sin, bio je ranjen strijelama boga ljubavi, koje su jedine mogle svladati nepobjedivoga oca bogova, te ga je osvojila ljepota mlade Europe. Ali budući da se bojao srdžbe ljubomorne Here, a ujedno se nije smio na-dati da će moći zaluditi nevinu dušu djevojke, zato prepredeni bog smisli novu lukavštinu. Promijeni svoj lik i stvori se bikom. Ali kakav je to bio bik! Ne onakav kakav hoda po običnoj livadi ili pognut pod jarmom vuče teško natovarena kola. Ne, nego velik, krasan izgledom, s napetim mišići-ma na vratu i s punim podvratnikom. Rogovi su mu bili lijepi i maleni, kao da su rukom istokareni, i prozirniji od čistih dragulja. Boja mu je bila zlat-nožuta, samo na čelu blistala se srebrnobijela pjega, nalik na svinut rog mladoga mjeseca; plave, od čežnje sjajne oči vrtjele se u glavi.
Prije nego je Zeus na sebi izvršio preobrazbu, pozove k sebi na Olimp sina Herma i reče mu, ne spominjući ništa o svojim namjerama:
- Požuri se, dragi sine, vjerni izvršitelju mojih naloga! Vidiš li ondje dolje zemlju koja s lijeva na nas gleda? To je Fenikija. Pođi onamo te mi stado kralja Agenora, koje ćeš naći gdje pase na gorskim pašnjacima, potjeraj dolje prema morskoj obali. .
Za nekoliko časaka stigne krilati bog, poslušan migu svoga oca, na sidonski gorski pašnjak i potjera stado kraljevo dolje na naznačeni mor-ski žal, upravo na one livade gdje se kći Agenorova, okružena tirskim djevojkama, bezbrižno igrala s cvijećem. U to se stado pomiješao i preobraže-ni Zeus kao bik, a Hermo to nije ni slutio. Ostalo se stado rastrkalo po livadama daleko od djevojaka, samo lijepi bik, u kojemu je bio skriven Zeus, približio se tratinastom humku gdje je sjedila Europa sa svojim drugaricama. Sav krasan prilazio im je po bujnoj travi, preko čela nije mu lebdjela nikakva prijetnja, njegov izgled bio je pun krotkosti. Europa i njezine dje-vojke divile su se plemenitoj životinji i njezinim mirnim kretnjama, čak poželješe da je sasvim izbliza vide i poglade po blistavim leđima. Bik kao da je to opazio, jer se stao sve više približavati i napokon stane upravo pred Europu. Ona skoči i najprije uzmakne nekoliko koraka. Ali kad je životinja tako pitomo stala, ohrabri se djevojka, približi se ponovno i pruži joj svoju kitu cvijeća pred zapjenjenju njušku, iz koje na nju dahne ambrozijski dah. Bik umiljato lizne pruženo cvijeće i nježnu djevojačku ruku, koja mu obriše pjenu i počne ga nježno gladiti. Sve dražesniji bivao je djevojci krasni bik, pa se usudila utisnuti mu poljubac na sjajno čelo. Tada životinja radosno mukne, ali ne kao što obični bikovi muču, nego je njegovo mukanje od-jeknulo kao zvuk lidijske frule kad ječi kroz gorsku dolinu. Onda se spusti do nogu lijepe knjeginje, pogleda je čeznutljivo, okrene joj vrat i pokaže joj svoja široka leđa. Tada Europa reče svojim prijateljicama:
- Dođite bliže, drage drugarice, da sjednemo na leđa ovom krasnom biku i da uživamo. Mislim da bi nas četiri mogao primiti i smjestiti na sebe, kao prostrana lađa. Tako je krotak na pogled, tako ljubezan, uopće nije nalik na druge bikove. Uistinu, on ima razuma kao čovjek, i jedino što mu nedostaje jest dar govora!
Rekavši to uze drugaricama iz ruku vijenac jedan za drugim i natače ih na spuštene rogove bika. Tada se sa smiješkom baci na njegova leđa, dok su njezine prijateljice suzdržljivo i neodlučno gledale.
Kad je bik ugrabio što je htio, skoči sa zemlje. Isprva je sasvim polagano odlazio s djevojkom, ali ipak tako da njezine drugarice nisu mogle ići u korak s njim. Ali kad su mu livade bile za leđima, a gola obala pred njim, podvostruči svoj trk te više nije bio nalik na bika koji kasa, nego na konja koji leti. I prije nego se Europa mogla osvijestiti, on je već jednim skokom bio u moru i stao plivati sa svojim plijenom dalje. Djevojka je desnom rukom ubuhvatila jedan njegov rog, a lijevom mu se poduprla o leđa. U njezine je haljine duhao vjetar kao u jedra. Tjeskobno je gledala natrag prema ostavljenoj zemlji i uzalud dozivala drugarice. Voda se talasala oko bika koji je plivao, a djevojka je, bojeći se uzburkanih valova, podigla pete gore. Ali životinja je plivala kao lađa; doskora je obala iščezla, sunce je zapalo i u noćnom mraku nesretna djevojka nije vidjela ništa drugo oko sebe osim valova i zvijezda. Tako je to išlo i kad je jutro osvanulo. Čitav dan plovila je dalje po nepreglednoj pučini sjedeći na biku, koji je znao tako spretno sjeći valove da nijedna kaplja nije okvasila ljubljeni plijen. Napokon podvečer stigoše na neku udaljenu obalu. Bik iziđe na kopno, spusti djevojku pod krošnjatim drvetom te ona polako sklizne s njegovih leđa. U isti čas iščezne bik ispred njezinih očiju, a na njegovo mjesto stupi krasan čovjek poput boga, koji joj objasni da je on vladar otoka Krete i da će je štititi ako ga ona usreći time da bude njegova. Europa u bezutjesnoj napuštenosti pruži ruku u znak pristanka. Tako je Zeus postigao svoj cilj. Ali i on iščezne kako je i došao.
Iza duge omamljenosti probudi se Europa kad je već jutarnje sunce stajalo na nebu. Zbunjenim pogledima obazre se oko sebe kao da želi potražiti rodni kraj.
»Oče, oče!« - povika prodornim krikom, zamisli se jedan časak i opet povika: - »Ja nevaljala kći, kako samo smijem izgovoriti očevo ime? Kakvo je ludilo dopustilo da zaboravim djetinju ljubav?«
Tada opet, kao da se podsjeća, pogleda oko sebe i zapita sama sebe:
»Otkuda i kamo sam došla? Smrt je i prelaka kazna za krivnju djevojke! No jesam li ja budna i oplakujem li istinitu sramotu? Ne, ja sam sigurno nedužna u'svemu tome, i moju dušu draži samo isprazna noćna prikaza koju će jutarnji san opet odagnati. Kako bi bilo moguće da sam se radije odvažila da na leđima nemani plovim kroz nepregledne valove nego da u miloj sigurnosti trgam svježe cvijeće.«
Tako reče i prijeđe dlanom preko očnih kapaka, kao da bi htjela izbrisati mrski san. Ali kad pogleda oko sebe, bili su joj strani predmeti neprestano pred očima; nepoznato drveće i stijenje okruživaše je, a neugodan morski val pjenio se gore uz još neviđenu obalu razbijajući se o tvrde grebene.
»Ah, kad bi mi sada došao prokleti bik« - poviče Europa u očaju - »kako bih ga izmlatila! Ne bih mirovala dok ne bih razbila rogove nemani koja mi se još nedavno činila tako ljupkom! Pusta želja! Pošto sam tako bestidno ostavila domovinu, što mi preostaje nego da umrem? Ako nisam od svih bogova napuštena, pošaljite mi, nebesnici, lava ili tigra! Možda će ih razdražiti punina moje ljepote, pa neću morati da čekam dok mi užas-ni glad počne ispijati ove rascvale obraze.«
Ali nikakva se divlja zvijer ne pojavi. Nasmiješena i mirna ležaše tuđa krajina pred njom, a s neba bez oblačka sjaše sunce. Kao da su je napale Erinije (Furije), skoči napuštena djevojka.
»Jadna Europo« - zavapi - »ne čuješ li glas svoga dalekog oca koji te proklinje ako svome sramotnom životu ne učiniš kraj? Ne pokazuje li ti on onaj jasen na koji se možeš svojim pojasom objesiti? Ne pokazuje li on onaj šiljasti greben s kojeg te jedan skok može pokopati u morskim va-lovima? Ili ćeš radije biti priležnica kojem barbarskom knezu i kao ropkinja iz dana u dan presti odmjerenu količinu vune, ti koja si kći moćnoga kralja?«
Tako se nesretna, napuštena djevojka mučila mislima na smrt, a ipak još nije imala hrabrosti da umre. Tada najednom čuje tajanstveno, porugljivo šaputanje iza sebe. Pomislivši da je netko prisluškuje, pogleda prestrašeno natrag. U nadzemaljskom sjaju vidje božicu Afroditu gdje stoji pred njom, a kraj nje njezin maleni sin, bog ljubavi, sa spuštenim lukom. Još je lebdio smiješak na usnama božice, i ona reče:
- Okani se srdžbe i negodovanja, lijepa djevojko! Mrski će bik doći i pružit će ti rogove da ih razbiješ. Ja sam ona koja sam ti u očinskoj kući poslala onaj san. Utješi se, Europo! Zeus je bio onaj koji te je ugra-bio. Ti si zemaljska žena nepobjedivoga boga. Besmrtno će biti tvoje ime, jer tuđe kopno koje te je primilo zvat će se odsad Europa.

[behar]

Heraklo kod Admeta (Mit o Alkestidi)

U vrijeme kad je Heraklo s ogorčenjem napustio kraljevu kuću u Ehaliji pa se potucao naokolo dogodila mu se ova zgoda. U gradu Feri u Tesaliji živio je plemeniti kralj Admet sa svojom mladom i lijepom ženom Alkestidom koja je svoga muža ljubila iznad svega. Živjeli su okruženi krasnom djecom i ljubljeni od sretnih podanika. Jednom je Zeus gromom ubio čudotvornog liječnika Asklepija (Eskulapa), sina Apolonova, bojeći se da bi svojom vještinom mogao ljude učiniti besmrtnima. Ogorčen zbog toga, ubije Apolon Kiklope koji su kralju bogova kovali munje. Kad je nato Apolon pred srdžbom Zeusovom pobjegao s Olimpa te bio prisiljen stupiti u službu nekom smrtniku, primi ga vrlo lijepo Admet, sin Feretov, a Apolon mu je kao sluga čuvao goveda. Otada je Admet stajao pod moćnom zaštitom boga Apolona, koji je kasnije opet ušao u milost ocu Zeusu. Kad je prošao vijek Admetov te mu Sudbina dosudila smrt, njegov se prijatelj Apolon, koji je to kao bog znao, zauzeo kod Suđenica, koje mu obećaju da će Admet izbjeći Hadu, koji ga čeka, ako koji drugi smrtnik mjesto njega htjedne umrijeti i sići u carstvo mrtvih. Apolon stoga napusti Olimp i dođe u Feru svomu starom prijatelju da njemu i njegovima donese vijest o smrti koju mu je Sudbina odredila, ali da mu ujedno oda sredstvo pomoću kojega može izbjeći svomu udesu.
Admet je bio čestit čovjek, ali je volio život, a ujedno se i sva njegova čeljad zajedno s njegovim podanicima prestrašila da će kuća ostati bez potpore, žena i djeca bez muža i oca, a narod bez svoga blagog vladara. Stoga pođe Admet svuda naokolo tražeći ne bi li našao prijatelja koji bi htio mjesto njega umrijeti. Ali se ne nade nijedan koji bi to želio, i koliko su prije žalili zbog gubitka koji ih je čekao, toliko su ostali hladni kad su čuli uz koji bi uvjet Admet mogao ostati na životu. Štoviše, ni sijedi otac kraljev Feret, ni njegova ostarjela majka, koji su svaki čas mogli umrijeti, ne htjedoše za svoga sina žrtvovati ni ono malo života kojemu su se još mogli nadati. Samo Alkestida, lijepa njegova žena, u cvijetu mladosti, sretna majka nadobudne krasne djece, bila je zadahnuta tako čistom i požrtvovanom ljubavi prema mužu da se izjavila spremnom za njega se odreći svijeta.
Jedva je ta izjava izašla iz njezinih usta, već se i crni svećenik mrtvih, Tanat (Smrt), približio vratima palače da odvede svoju žrtvu u carstvo sjena. Smrt je točno znala dan i čas kad je Admetu bilo od Sudbine određeno da umre. Kad Apolon opazi da se približava Smrt, napusti on, bog života, brzo kraljevsku palaču da ga ne bi okaljala blizina Smrti. Pobožna Alkestida, kad je vidjela da joj se približuje odsudni dan, očisti se, kao žrtva Smrti, u tekućoj vodi, obuče svečanu haljinu i stavi na se nakit iz škrinjice od cedrovine. Pošto se tako sasvim dostojanstveno ukrasila, pomolila se pred kućnim žrtvenikom božici podzemnoga svijeta. Nato zagrli svoju djecu i muža pa napokon, pošto je iz dana u dan bivala sve slabija, u određeni čas, okružena od svojih dvorkinja, uz bok svoga muža i svoje djece stupi u odaju gdje je htjela dočekati glasnika podzemnoga svijeta. Tu se spremi za svečani rastanak sa svojima.
- Daj da ti reknem što mi srce želi - prozbori ona svome mužu. -Budući da mi je tvoj život draži od moga, umirem za tebe sada kad mi smrt još nije bila blizu, kad sam mogla izabrati kojega plemenitog Tesalca za drugoga muža i živjeti u sretnoj vladarskoj kući. Ali ja nisam htjela živjeti bez tebe gledajući osirotjelu djecu. Otac i mati su te izdali, premda bi njima smrt bila slavnija, jer tada ne bi ti ostao udovac niti bi morao odgajati siročad. Ali kad su bogovi već tako odredili, molim te samo to da se sjećaš moga dobročinstva i da djeci, koju jednako ljubiš kao i ja koja ih moram ostaviti, ne dovedeš drugu ženu za maćehu, koja bi ih mogla mučiti kad bi je stala izjedati zavist.
Muž joj se plačući zakune da će mu i poslije smrti samo ona biti žena, kao što je to bila za života. Tada mu Alkestida preda rasplakanu djecu i bez svijesti se sruši na pod.
Dok su se vršile pripreme za njezin ukop, dogodi se da je Heraklo, lutajući po svijetu, došao u Feru i upravo pred vrata kraljeve palače.
Kad ga je Heraklo iznenađen pogledom na njegovu žalobnu odjeću, upitao tko mu je umro, Admet ne htjede gosta ožalostiti, ili pače otjerati iz kuće, pa odgovori tako uvijeno te je Heraklo mislio da je umrla neka dalja rođakinja Admetova koja mu je došla u pohode. Stoga osta veseo, pođe u pratnji jednoga roba u gostinsku sobu i naloži mu da mu donese vina. Kad mu je žalost toga roba upala u oči, izgrdi ga zbog pretjerane tuge.
- Što me gledaš tako ozbiljno i svečano? — zapita ga. - Sluga mora biti ljubezan prema gostima! Pa što zato ako je u vašoj kući umrla neka strana žena? Zar ne znaš da je to zajednički udes svih ljudi? Žalosnima je život muka. Idi, stavi vijenac na glavu, kao što vidiš mene, pa pij sa mnom! Uvjeren sam da će pun vrč ubrzo rastjerati tugu s tvoga čela.
Ali sluga se okrene zgražajući se.
- Nas je pogodio težak udarac - odvrati on - kojemu ne dolikuje smijeh i gošćenje. Doista, sin Feretov je samo pregostoljubiv kad je u tako dubokoj žalosti primio tako lakoumna gosta.
- Zar da se odreknem veselja zato - odgovori Heraklo zlovoljno - što je u kući umrla neka strana žena?
- Strana žena! - poviče sluga u čudu. - Tebi je možda bila strana, ali nama nije!
- Onda mi Admet nije točno kazao svoju nesreću - primijeti Heraklo začuđen.
Ali rob reče:
- Budi samo veseo; žalost gospodara tiče se samo njihovih prijatelja i slugu!
Ali Heraklo nije više imao mira dok nije saznao pravu istinu.
- Je li moguće? - povika. - Tako divnu ženu je Admet izgubio i još je stranca tako prijazno dočekao! Ta ja sam s nekom tajnom odbojnošću ulazio na vrata, i sad sam u kući žalosti okitio glavu vijencima, veselio se i pio! Ali reci mi gdje je sahranjena pobožna žena.
- Ako pođeš ravnim putem koji vodi u Larisu - odgovori rob -vidjet ćeš lijepu grobnicu koja je već podignuta.
S tim riječima sluga plačući ostavi stranca.
Ostavši sam, Heraklo se nije dao u jadikovke, nego brzo stvori odluku.
»Spasiti moram tu pokojnicu« - reče sam sebi - »i ponovno je uvesti u kuću muževlju: drugačije ne mogu dostojno nagraditi njegovo gostoprimstvo. Idem do grobnice. Ondje ću pričekati Tanata, vladara mrtvih. Naći ću ga svakako kad dođe da pije žrtvenu krv koja će biti izlivena na grobu pokojnice. Tada ću skočiti iz zasjede, pograbiti ga brzo, obujmiti ga rukama, i nikakva sila na svijetu neće ga osloboditi dok mi ne prepusti svoj plijen.«
S tom odlukom sasvim tiho i neprimjetno ode iz palače kraljeve.
Uto se Admet vratio u opustjelu kuću pa je sa svojom ostavljenom djecom žalio u bolnoj čežnji za žrtvovanom ženom, a nikakva utjeha vjernih slugu nije mogla ublažiti njegove boli. Za kratko vrijeme eto njegova gosta ponovno u kuću. Za ruku je vodio žensko čeljade zastrto koprenom.
- Nisi dobro učinio, kralju - reče on - što si mi zatajio smrt svoje žene. Primio si me u svoju kuću kao da tužiš samo zbog tuđe nesreće. Tako sam ja nesvjesno učinio veliku nepravdu i u kući žalosti izlio radosnu žrtvu ljevanicu. Ali ja neću da te u tvojoj nesreći još dulje žalostim. No čuj zašto sam još jednom došao. Ovu djevojku ovdje dobio sam kao pobjednu nagradu kod bojnih igara. Sada polazim na vojnu protiv bistonskoga kralja u Trakiju. Dok taj pohod ne dovršim, predajem ti ovu djevojku kao robinju: brini se za nju kao za blago svoga prijatelja.
Admet se prestraši kad je čuo svoga prijatelja.
- Nisam ti zatajio smrt svoje žene zato - odgovori kralj — što bih prezirao prijatelja ili ga se odricao, nego zato da sebi ne zadajem još više žalosti time što bih te pustio da odeš odavde u kuću kojega drugog prijatelja. Ali ovu ženu, kneže, molim te, odvedi kojem drugom Feraninu, a ne ostavljaj je kod mene koji sam toliko pretrpio. Ta ti imaš dosta prijatelja u ovom gradu. Kako bih ja mogao bez suza gledati tu djevojku u svojoj kući? U muške prostorije ne bih je mogao smjestiti, a zar da za nju uredim odaje svoje pokojne žene? Ne dali bogovi! Bojim se ogovaranja Ferana, a bojim se i prijekora pokojnice!
Tako govoraše kralj braneći se, ali opet je neobična čežnja privlačila njegov pogled na potpuno zastrt lik.
- Tko god ti bila, ženo - reče uzdišući - znaj da si uzrastom i stasom neobično slična mojoj Alkestidi. Zaklinjem te bogovima, Heraklo, vodi mi tu ženu ispred očiju i ne muči mučenika još više! Jer kad je gledam, čini mi se da vidim svoju pokojnu ženu, a potok suza navire mi na oči te ponovno zapadam u tugu.
Heraklo svlada svoje pravo čuvstvo pa tužno odgovori:
- O kad bi mi Zeus dao moć da ti tvoju junačku ženu vratim iz carstva sjena na ovaj svijet i da ti za tvoju dobrotu iskažem tu ljubav!
- Znam da bi ti to učinio — odgovori Admet - ali kada se ikoji pokojnik vratio iz carstva sjena?
- No - nastavi Heraklo živahnije - budući da se to ne može dogoditi, dopusti da ti vrijeme ublaži tugu, jer žalošću ne iskazuješ nikakvu ljubav mrtvima. Nemoj potpuno tjerati od sebe ni misao da bi ti druga žena mogla još jednom uljepšati život. Napokon, meni za ljubav uzmi ovu plemenutu djevojku, koju ti ovdje dovodim, u svoju kuću. Pokušaj barem! Čim ti ne bude zgodno, može ona odmah napustiti tvoj dom! Admet nije htio vrijeđati gosta pa, prisiljen, pristane na to. Zapovjedi, ali samo nerado, da robovi otprate ženu u unutrašnje odaje. Ali Heraklo to ne dopusti.
- Ne povjeravaj - reče - moje blago rukama robova, kralju! Ti je sam uvedi, ako ti je to milo!
- Ne - usprotivi se Admet - ja neću da je dotaknem! Ja bih odmah mislio da gazim riječ koju sam zadao ljubljenoj pokojnici. Neka uđe, ali bez mene!
Ali Heraklo nije mirovao dok Admet zastrtu ženu nije primio za ruku.
- No - reče Heraklo radosno - čuvaj je sada, ali dobro pogledaj djevojku nije li doista slična tvojoj ženi, pa dokrajči svoju tugu!
Pritom Heraklo skide koprenu sa žene i kralju, koji se još čudio i sumnjao, pokaže njegovu oživjelu ženu. Dok je Admet kao ukočen držao za ruku živu ženu i dršćući od straha naslađivao oči na njoj, pripovijedao mu je Heraklo kako je kod grobnoga humka uhvatio Smrt i oteo joj njezin plijen. Tada Admet pade u naručje svojoj ženi. Ali ona osta nijema i na njegov nježni uzvik ne smjede odgovoriti.
- Nećeš - pouči ga Heraklo - ponovno čuti njezin glas dok s nje ne bude skinuta posmrtna posveta i ne svane treći dan. Ipak je bez straha vodi u svoju odaju i veseli se njezinu povratku. Dobio si je za nagradu što si prema gostima pokazao tako plemenito gostoljubije. A mene pusti da pođem za svojim udesom.
- Pođi u miru, junače! - poviče Admet za njim na rastanku. - Ti si me vratio u sretniji život. Vjeruj mi da sam ti zahvalan za svoju sreću! Svi građani moje države neka mi pomognu prirediti plesne zborove, a miris od žrtava neka se uzdigne sa svih žrtvenika! Pritom ćemo se sa zahvalnošću sjećati tebe, moćni sine Zeusov!


(Heraklo vodi Alkestido)