Re: sobno cvijece

[Bratstvo&jedinstvo]

Vjerujem da ne postoji stan ,kuca pa i ured u kojem nema nekog sobnog cvijeca .
Kako stojite sa cvijecem ,koje preferirate ,koliko mu pažnje posvećujete

U mojoj sobi je samo jedna mala biljcica i jos k tome umjetna

[Ljiljan]

Ehmeja - lat. Aechmea fasciata




Sobna biljka koja potječe iz tropskih krajeva. A iznimno je jednostavna za uzgoj. Ima tvrdo lišće, sivo-zelene boje sa bijelim prugama koje su isprekidane. Narastu visine do 50 cm u visinu i blago su i elegantno povijeni prema dole.Listovi rastu u središtu u krug tako da stvaraju čašicu iz koje izraste u proljeće predivni cvijet.

Ehmelijin cvijet koji je kao klas i ima ružičaste braktele iz kojih razvija malene plave cvjetove koji vrlo brzo venu, nakon njihovih nastajanja. Dok za razliku od plavih cvjetića ružičaste braktele ostaju i do 6 mjeseci.nakon cvjetanja, a to se dešava jedanput tijekom njenog života, ona postepeno vene i umire. Ali ju zamjenjuju nove mlade biljke koje izrastaju iz njenog donjeg dijela i dalje krase naš dom. I kada klas počinje da vene slobodno ga odrežite i uklonite. Mlade biljke koje su nastavile životni ciklus vaše biljke presadite u posude te ih njegujete da narastu i one u prekrasne Ehmeje kakve ste imali. Ili ih pak ostavite u istoj posudi a da pritom prije odrežete staru buljku nakon što je uvenila.

Stavite biljku na svijetlo mjesto, jer voli jako sunce ali pripazite da ne bude izložita jakom podnevnom suncu tijekom velikih vrućina. Te pripazite da bude uvijek na toplome mjestu i da temperatura u sobi ne ide ispod 16*C također često ju vlažite i osvježavajte i održavajte vlažan kompost u kojem je posađena.
Da bi bolje izdržala vrućine i olakšali joj život u Vašoj sobi, potrebno joj je svakih 20 – 25 dana usipati u središnju čašku malo vode, otprilike 2 cm visine.

Posadite je u tresetnu zemlju i malo veći cvijetnjak ali ne ni prevelik, jer biljku rijetko treba presađivati. A što se tiče prihranjivanja biljke gnojivima to isto zaboravite i ostavite sa strane, jer to kod Ehmeje nije potrebno. A ako vam lišće počinje žutjeti nakon cvjetanja, još jedanput napominjemo da je do normalno i da biljka odumire.

[Ljiljan]

Orhideje (Orchideaceae) evolucijski su relativno mlada skupina biljaka jednosupnica, no druga su najveća porodica među cvjetnicama. Od izvornih orhideja, donesenih iz prirodnih staništa, kroz vrijeme su nastali mnogobrojni raskošni hibridi, odnosno križanci. Na žalost, samo nedostatak informacija, a time i adekvatne njege glavni su razlog propadanja ovog nježnog cvijeta u kućnom uzgoju.

Posebno cijenjene zbog svoje ljepote i krhkosti, ove prekrasne biljke žrtve su krčenja šuma i kultiviranja zemljišta, pa im se prirodna staništa u prašumama Kolumbije i Brazila smanjuju i nemilice uništavaju.

Botaničari danas prepoznaju oko tisuću rodova s čak trideset tisuća vrsta orhideja. Sa preko 170 vrsta orhideja Hrvatska se svrstava među pet europskih sredozemnih zemalja s najvećom zastupljenošću ovog egzotičnog cvijeta. Oko 60 vrsta ima stanište u šumskim područjima kao što su Gorski kotar dok su ostale prisutne u mediteranskim i submediteranskim biološkim područjima.

Orhideje glase za vrlo osjetljive biljke i teške za uzgoj. Zaneseni ljepotom cvijeta, mnogi će ih kupiti u punom cvatu, no nakon što izgube cvjetove, uz pomanjkanje pažnje završit će uništene. Dobro je znati da čak i zapuštene orhideje, ili ako ste ih u nekom od trgovačkih centara kupili pri kraju cvatnje, po znatno sniženoj cijeni, one uz pravilnu njegu već za nekoliko mjeseci mogu ponovno procvjetati.

Uz odabir odgovarajućeg komposta i najboljeg mjesta u kući, za uspješan uzgoje podjednako je važna pravilna njega u pojedinim fazama životnog ciklusa orhideje.

Orhideju treba staviti na svjetlo mjesto gdje nema izravnog utjecaja sunca i propuha, na temperaturu oko 20 Celzijevih stupnjeva. Ako je zrak u prostoriji suh biljku treba staviti na podložak ispunjen vlažnim glinoporom, no biljka nikako ne smije stajati u vodi. Zaliti je treba odstajalom vodom tek kada se supstrat u kome je zasađena dobro osušio.

Kod svakog drugog ili trećeg zalijevanja dobro je dodati sredstvo za prihranjivanje bogato dušikom, ali u obliku blage otopine. Listove prilikom svakog zalijevanja treba orositi s obje strane prskanjem vodom, čime ćete očistiti i prašinu s listova. Ako ste odlučili stapku odrezati nakon cvatnje, onda je treba skratiti do trećeg izboja, jer tu će potjerati nova grančica, a za nadati se da će biti puna pupova.

Prilikom kupovine orhideja važno je pripaziti na nekoliko osnovnih stvari:

- Nemojte kupovati orhideju i zatim tražiti mjesto gdje ćete je postaviti, jer upravo mjesto je to koje određuje biljku koju kupujete,
- Provjerite listove orhideja, jer ako nisu sjajni i čvrsti, već su oštećeni, isušeni i na vrhovima žuti radije ne kupujte biljku,
- Korijenje orhideja trebalo bi biti svježe i zeleno, a najbolje je da ne izviruje iz posude za cvijeće. Stoga odaberite biljku koja se prodaje u posudama od bezbojne plastike, u kojoj ćete lakše procijeniti stanje korijena,
- Dobro je kupiti biljku koja ima više cvjetnih stapki, jer će biti bogatija cvijetom i duže ćete uživati u njenoj ljepoti,
- Pregledom biljke utvrdite da nema nametnika vidljivih okom,
- Novu je biljku poželjno neko vrijeme držati izdvojenu od ostalih orhideja, kako bi ih poštedjeli eventualnih virusa koje ste donijeli zajedno s biljkom.

Sadnja. U prirodi orhideje rastu na stablima ili uz korijenje drveća, pa njihovo korijenje uglavnom ne dolazi u doticaj sa zemljom. Ono se u prirodi brzo isušuje, posebice ako ga obasjava sunce, što je važno znati radi uspješnog uzgoja orhideja. Zbog toga se ovo cvijeće nikada ne sadi u pravu zemlju, već je to mješavina mahovine, kore drveta, korijenja paprati, lišća, perlita, stiropopora i sličnih poroznih tvari poput kuglica glinapora. Mješavina u koju se sade orhideje naziva se supstrat, a moguće ga je kupiti kao gotovu mješavinu u specijaliziranim trgovinama, rasadnicima ili ga možete pripremiti sami.

Za presađivanje, orhidejama je kao i ostalim epifitnim biljkama potrebno osigurati rahlu i vodopropusnu podlogu. One ne vole promjenu životnog okruženja, stoga ih je poželjno presaditi u posudu tek jedan broj veću od dosadašnje. Presađivanje ili razmnožavanjem dijeljenjem se na preporuča u vrijeme cvatnje, jer tada će cvjetovi prebrzo propasti, a mladi se pupovi neće ni razviti. Stoga presađivanje planirajte u razdoblju mirovanja, odnosno nakon cvatnje.

Kod presađivanja korijenje raširite preko hrpice supstrata kojim ste posude ispunili do pola. Supstrat rasporedite i između korijenja te dobro ispunite sve šupljine. Spoj gomolja i korijena kod presađivanja treba biti oko 2 centimetra ispod površine supstrata. Presađenu biljku dobro je držati umjereno vlažnom i u sjeni dok ne izraste novo korijenje.

Za dohranjivanje je najbolje koristiti tekuća hranjiva koja se dodaju vodi, prema uputama na proizvodu. Orhideje nije dobro prihranjivati u razdoblju mirovanja, dok ih u razdoblju vegetacije treba dohranjivati svaka dva do tri tjedna. Za hladnijeg vremena biljke je dovoljno dohranjivati svakih mjesec i pol do dva mjeseca.


Mirovanje je nezaobilazni dio životnog ciklusa orhideje, a ovisno o vrsti ono traje od nekoliko tjedana do čak nekoliko mjeseci. U tom razdoblju orhideje trebaju vrlo malo vode, pa se u početku mirovanja zalijevaju vrlo štedljivo, a posebno u hladnom i tamnom dijelu godine kako korijen ne bi počeo trunuti. Pravilo je da se vrste koje u mirovanju izgube lišće, ne zalijevaju do pojave novog, dok se vrste koje ne gube lišće, zalijevaju vrlo skromno. Orhideje koje nemaju lukovice u pravilu nemaju niti razdoblja mirovanja.

Cvjetne stapke orhideje su tanke i krhke, pa će bez pomoći teško nositi svoje brojne cvjetove. Stoga ih je, u zamjenu za drvo u prirodnom okružju, dobro kvačicom za kosu ili običnom vezicom pričvrstiti uz drveni štapić i to prije nego li se pupovi rascvjetaju.

[loretta]

Mala afrička ljubičica je veoma lepo, dekorativno i omiljeno sobno cveće. Njeni cvetovi su veoma slični poljskoj ljubičici zbog čega je dobila i svoje ime. Ima ih mnogo vrsta i više boja i oblika, jednostavnih, duplih pa čak i tršavih. Sem krupnih, tamno-plavih boja i markantnog žutog prašnika koje su kod nas najraširenije i najviše se gaje, ima ih i ružičastih, belih i drugih. Lišće joj je tamno-zeleno, ovalno, maljavo i veoma krto, lako se lomi kao i druge gloksinije. Mada njeno gajenje nije tako jednostavno, ipak s malo strpljenja i puno pažnje ova omiljena biljka može se duže vremena negovati i čuvati sa što više cvetova. Treba znati da promaju ne podnosi, da traži toplo i svetlo mesto, što više svežeg i vlažnog vazduha i treba da je zaklonjena od direktne sunčeve svetlosti. Najpogodnije mesto u sobi su joj sa severoistočnim i severozapadnim prozorom, na temperaturi od 14 do 18°C. Ova osetljiva biljčica drži se stalno u stanu u prostoriji gde temperatura nikad nije niža od 14°C. Zaliva se veoma pažljivo mekom vodom ili kišnicom, a za vreme cvetanja treba je prihranjivati tečnim đubrivima. Kod pravilne nege, i ako se ne premešta sa jednog mesta na drugo, cvetaće stalno cele godine. Kad precveta zalivanje se mora ograničiti da bi se biljka odmorila, ali se ne sme dozvoliti da se zemlja u saksiji potpuno osuši. Posebnu pažnju treba obratiti na njene krte listiće, koji se lako lome i kvare opšti utisak.

Razmnožava se semenom, delenjem korena ili lisnom reznicom koja se lako i brzo ožili (za tri do četiri nedelje) na stalnoj temperaturi od 18 do 20°C. Svaka lisna reznica mora imati 2 cm dugačku peteljku, koja se zasadi u vlažnu peskovitu zemlju i pokrije teglom ili čašom. Ova tegla odnosno čaša, utisne se u pesak ili peskovitu zemlju da vazduh ne bi dospeo do reznica. Najbolje joj odgovara ova mešavina: 1 deo grubog treseta, 1 deo listovke, 1 deo dobro odležale klijališne zemlje i 15% čistog rečnog peska. Ovoj mešavini valja dodati još i malo fine strugotine od rogovine i sasvim malo kalijumove soli. Treba paziti da se ne doda ni malo kreča.

[Ljiljan]

Potraga za sobnim cvećem duga je priča o izvanrednom ljudskom trudu. Na zidovima hrama egipatskog faraona Tutmosa trećeg u Karnaku nalaze se rezbarije koje prikazuju gotovo tri stotine biljaka donesenih kao ratni plen sa vojnog pohoda na Siriju, koji se odigrao 5000 godina pre naše ere. Retki su tako rani zapisi, ali zna se da su to u prvom redu bile biljke namenjene za hranu i druge korisne svrhe. U poslednjih 500 godina botaničari i hortikulturni radnici traže biljke u interesu nauke i za potrebe vrtlara. Njihova istraživačka i skupljačka volja ne poznaje granice.

Rano u 17 veku dva Johna Tradescanta vrtlari kralja Charlesa prvog, zaslužni su za donošenje mnogih biljaka u Englesku. Otac ih je donosio iz Rusije, a sin iz Virginije. Uvezli su ukusno voće, cveće, kao što su floks, lupina, pasiflora i drveće na primer ariš i tulipanovac. Kasniji istraživači koji su išli u tropske zemlje, doneli su sa sobom biljke koje je trebalo uzgajati u staklenicima. Od njih su se razvile mnoge današnje sobne biljke.

Razmena novih biljaka bila je sasvim uobičajena, tako da se jednom otkrivena biljka ubrzo počela uzgajati u nekoliko zemalja. Mimosa pudica, na primer, biljka je koju je mlađi Tradescant doneo u Evropu sa Barbadosa 1638 god. Nekoliko stotina godina kasnije, Pierre D'Incarville, francuski jezutski misionar u Pekingu nadajući se da će privoleti kineskog cara Ch'ien Lunga na zamenu kineskog bilja za ono koje raste u Evropi, podmitio ga je sa dve biljke Mimosa. Cara je zabavljalo reagovanje biljke na dodir, pa je poverio d'Incarvilleu da vodi carske vrtove.

Misionari, diplomati, zaposleni u trgovačkim kompanijama (posebno njihovi lekari) i kapetani brodova bili su šareno društvo povremenih sakupljača bilja u svim delovima sveta. Neki su napravili velika dela. Na primer: Jean Delavey jezuitski sveštenik kojem je sedište bilo blizu Kantona, poslao je 200 hiljada primeraka bilja prironjačkom muzeju u Parizu. Ipak su glavni posao sakupljanja biljaka obavili pravi botaničari, prirodnjaci i hortikulturisti ili obični vrtlari kako su ih snobovski nazivali. Neki su od njih bili bogati amateri sa dovoljno oduševljenja, vremena i novca da izvan zemlje provedu mnoge naporne godine. Većina je imala pokrovitelje. Botaničke ili hortikulturne vrtove ili društva, komercijalne rasadnike kraljevske ili aristokratske porodice, za koje je uzgajanje retkih biljaka bilo još jedan znak prestiža.

U Rusiji, carice Ana, Elizabeta i Katarina Velika bile su pokroviteljice većine ekstravagantnih naučnih istraživanja, u koje su bile uključene i prirodne nauke. Zbog pomanjkanja ruskih naučnika u njima su sudelovali uglavnom nemci.

Engleski kralj George treći, koji je zajedno sa svojom majkom zaslužan za osnivanje Kraljevskog botaničkog vrta u Kewu poslao je prvog stalnog profesionalnog sakupljača bilja u Kinu. Kraljev razuzdani nezakoniti sin, George Rex takođe je pridoneo zbirci sobnih biljaka. Na njegovom imanju u Južnoj africi, neki vrtlar iz Kewa otkrio je vrste Streptocarpus Rexii i Clivia nobilis. U vreme vladavine Georgea trećeg, njegov prijatelj i vrtlarski savetnik Sir Joseph Banks bio je nekrunisani kralj britanske hortikulture i svetac - zaštitnik istraživača bilja, iako ga takvim nisu svi smatrali. Bio je autokrat, što je razumljivo s obzirom na obrazovanje koje je stekao u Harrowu, Etonu i Hristovoj crkvi u Oxfordu i na nasleđeno bogatstvo. Imao je uticajne prijatelje i u sve se mešao. Banx je i sam bio botanički istraživač, prvo na Labradoru i New Foundlandu, a onda u Australiji sa kapetanom Cookom od 1768 do 1771 godine. Kad je postao kraljevski savetnik za vrtove u Kewu razaslao je sakupljače bilja na sve strane, u Južnu i Severnu Ameriku, Australiju, na ostrva Tihog okeana u Indiju i Južnu Afriku. Velike količine semenja i bilja slivale su se u Kew, iako je mnogo više bilja propalo na putu ili je izgubljeno na moru.

U 19 veku egzotično bilje postalo je unosan posao, jer je sve više ljudi počelo uzgajati biljke u svojim domovima. Kina, Japan i Južna Amerika bile su prepravljene sakupljačima iz preduzeća za uzgoj bilja, koji su tražili tropske biljke kako bi zadovoljili potrebe društva.

Početkom tog veka poslenja modna ludost bili su kaktusi. Isprva su bili skupi ali kad im je cena pala počeli su ih uzgajati svi, bez obzira na stalež. Charles Dickens istakao je da je jedna slabost dadilje Paula Dombeysa, gospođe Pipchin, bila ljubav prema kaktusima. Onda je počelo ludovanje za papratima. U godini 1848 uzgoj paprati proglašen je "modnom obavezom". Od 1856 prema Gardner's Chronicalu, paprat je postala sveopšti ljubimac. Krajem veka modna ludost bile su orhideje.

Veliko oduševljenje za sobno bilje zatim je splasnulo i sve dok nisu prošla dva svetska rata i velika svetska kriza između njih uzgoj sobnog bilja nije dostigao prethodnu važnost.

Kina i Japan dali su veliki doprinos ukrašavanju naših prozora uprkos tome što strancima dugo vremena nije bilo dopušteno posećuju te zemlje: od početka 17 veka Japan je bio zatvoren za strance 200 godina. Zbog duge hortikulturne tradicije u obe zemlje mnoga "otkrića" bila su stvari kultivisane podvrste. Kineski doprinos su vrste rodova Aspidistra Gardenija i mnoštvo ljiljana. Mnoge vrste roda Hydrangea i Chrisanthemom dolaze iz Japana.

Severna Amerika je dala mnogo više biljaka za uzgoj u vrtu nego u kući. Kolonosti 16 veka doneli su u Evropu biljke sa istočne obale, ali su početkom 19 veka botaničari pošli stopama Lewisa i Clarkea prema zapadu, hrabro prkoseći neprijateljstvu Indijanaca i komaraca.

Iz Centralne I Južne Amerike i Kariba došle su mnogobrojne egzotične biljke među kojima rodovi Fuchsia, Philodendron, Monstera, Calathea, Rhoeo, Dieffenbachia i Bromelije.

Sakupljači biljaka klonili su se dugo vremena severne Afrike zbog opasnosti da ne padnu u ropstvo. U ekvatorijalnoj Africi pretila je opasnost smrti od malarije ali nagrada za nju bila je Impatiens Wallerana, rodovi Dracaena i Sansevieria. Na vrhu Južne Afrike žetva je bila bogata, uključujući različite vrste rodova Erica, Gladiolus, Chlorophytum, Pelargonium i Saintpaulia.

Istočna Indija privlačila je kasnije sakupljače biljaka, koji su tragali po svetu za orhidejama, a sa Polinezije potiču još uvek popularne biljke kao što su Pandanus Veitchii, vrsta roda Codiaeum i više vrsta roda dracaena.

Rani sakupljači biljaka smatrali su teškim skupljanje u Australiji i na Novom Zelandu jer im je u tim zemljama pretila opasnost od ljudoždera, osim toga mnoge od tih biljaka nisu bile pogodne za severnu hemisferu. Ipak, odatle imamo vrstu Cissus Antarctica, različite vrste roda Eucalyptus i Callistemon i biljka Hoya Carnosa.

[Ljiljan]

Istorija sobnog cvijeca - Uzgajivači


Sakupljači biljaka donosili su biljke kući: tada su ih uzgajivači počeli menjati. Da bi zadovoljili želje kupaca za novim biljkama, mnogi rasadnici pomagali su finansiranje ekspedicija ili su slali svoje skupljače, ali njihova najvažnija uloga bila je u "poboljšavanju" onoga što su doneli sakupljači biljaka. To je obično značilo uzgoj biljaka sa većim i lepšim cvetovima i sa upadljivim lišćem. Kao rezultat toga, mnoge današnje sobne (kao i vrtne) biljke jedva se mogu prepoznati kao potomci svojih divljih predaka. Čak i biljke koje su se uzgajale davno pre nego što ih je upoznao Zapad - posebno u Kini i Japanu - pretrpele su velike promene. To se postizalo na dva načina, od kojih su i jedan i drugi vrlo daleko od Darwinove teorije prirodne selekcije. Jedna metoda, ona najranija, sastojala se u tome da se odaberu najatraktivnijesadnice izrasle iz semena izvorne biljke i da se iz njih dobije seme. Nakon toga sledi dalja selekcija. Druga je metoda bila da se proizvede hibridna biljka što je praktično značilo ukrštavanje različitih vrsta istog roda. Međutim 1717 godine Thomas Fairchild, botaničar i vlasnik rasadnika u Londonu proizveo je prvi hibrid između karanfila i turskog klinčića. Taj uspeh ga je zabrinuo jer se kao pobožan čovek bojao da se takmiči sa Stvoriteljem.

Sledećih godina izvedeni su daljnji eksperimenti sa hibridizacijom na povrću, voću i na nekom cveću, na primer, sa rodom Pelargonium. Međutim tek u 19 veku uzgoj hibrida se proširio i ukoro je postao pomama. Bilo je mnogo materijala za obradu - bujica novog egzotičnog bilja nastavila je teći i posao rasadnika je cvetao. Rad u rasadnicima postoji kao priznata struka od sredine 16 veka. Do kraja veka bilo je 15 većih rasadnika u Londonu i dva ili možda tri u provinciji, a za manje od 50 godina već ih je bilo oko stotinu širom cele zemlje. Do 19 veka njihov broj se povećao na 250.

Mnogi od tih rasadnika bili su beznačajni, ali bilo je tu i velikih - najpoznatiji u Engleskoj bio je rasadnik koji je vodilo 5 generacija porodice Veitch: jedna grana delovala je iz Chelsea, a druga iz Exetera. John Veitch, vrtlar iz Škotske, osnovao ga je 1808 godine, ali njegov unuk John Gould Veitch bio je najpoznatiji član porodice. 1860 godine bio je prvi istraživač koji je došao u Japan, nakon što se ta zemlja otvorila za strance. Držeći se tradicije sakupljača biljaka, doživeo je brodolom uz obale Ceylona i izgubio svu imovinu. Kad je konačno stigao u Nagasaki, nije mu bilo dopušteno da istražuje zemlju, nego samo da posećuje rasadnike u okolini grada. Bio je učesnik jedne od prvih ekspedicija Evropljana koje su se popele na svetu planinu Fujijama. Taj događaj proslavljen je uz šampanjac u hramu na vrhu brda i uz pevanje engleske himne. Na sledeću ekspediciju i u Australiju i ostrva Južnih mora krenuo je radi biljaka za staklenike koje su tada bile u modi. U Wardovim kutijama doneo je vrste Pandanus veitchii, Codiaeum, Cordyline i Dracaena. Uskoro se razboleo od tuberkuloze i umro u starosti od svega trideset jedne godine. Njegov nećak Peter (Veitch iz Exetera) lutao je svuda po svetu i doneo paprati, orhideje i mesoždernu biljku Saracenia, a njegov sin James dve godine je tražio biljke na Dalekom Istoku.

Među sakupljačima koji su radili za Veitcha bili su Thomas Lobb, koji je krstario Dalekim Istokom u potrazi za orhidejama i našao je Vanda Tricolor: Charles Maries, koji je doneo Primula Obconica i Hydrangea macrophylla iz Japana i Kine: E. H. Wilson, koji je po njih otišao u Kinu kad su mu bile svega dvadeset i dve godine. Richard Pearce, vrtlar kod Veitcha, doneo je iz Južne Amerike tri od pet otkrivenih veitchovih vrsta Begonia. Od ovih, zajedno sa još jednom vrstom Veitch je proizveo današnju vrstu Begonia tuberosa - izvanrednu tvorevinu hibridizacije na koju bi svaki rasadnik sa pravom mogao biti ponosan.

Rochford je ime koje sada dominira Britanskim uzgojem sobnih biljaka. Lozu je osnovao Michael, koji je stigao u London iz Irske pedeset godina nakon što je Veitch došao iz Škotske. Sagradio je rasadnik u Tottenhamu. Iako mu je strast bila vinova loza, uzgajao je vrste roda Dracaena, Ficus, paprati i Solanum za božićno tržište. Kad je umro 1883 godine, dva njegova sina, Tom prvi i Joseph, već su napredovali sa vlastitim rasadnicima u Lea Valley: Joseph se posvetio uzoju paradajza, a Tom uzgoju ukrasnog bilja u saksijama. Nije prošlo mnogo vremena i Tom je imao stotine staklenika sa palmama, uzgajao je stotine hiljada paprati i zapošljavao je 400 ljudi u svojim staklenicima. Velika ljubav bile su mu orhideje i ljiljani i kad je umro 1900 godine u svojoj 52 godini, radnici su mu znak zahvalnosti ispleli krst od orhideja visok skoro tri metra. Preduzeće je uspešno radilo još neko vreme nakon njegove smrti, ali prvi svetski rat i smrt Toma drugog, kriza tridesetih godina i drugi svetski rat vratili su ga na sam početak. Tom Rochford treći spasio je preduzeće i razvio ga je u veliku organizaciju kakvo je i danas, koje se potpuno temelji na uzgoju sobnog bilja.

[Ljiljan]

Istorija sobnog cvijeca - Staklenici


Oduševljenje za egzotične biljke zahvatilo je najpre aristokratiju severne Evrope u 16 veku. Kako ti dragoceni uvozni artikli ne bi uginuli od hladnoće na koju nisu navikli, vlasnici su za njih gradili "zimske kuće" - velike šupe, u kojima su bile postavljene peći. Tu je biljkama pretila veća opasnost da ih ubije dim iz peći nego vremenske prilike.

U 17 veku nastala je pomama za uzgojem pomorandži i za njih je trebalo osigurati zaštitu zimi. Najpre su to bile drvene zgrade, koje su se podizale svake jeseni i rušile u proleće. 1620 godine jedna je sagrađena za Electora Palatina iz Heidelberga kako bi zaštitila 430 stabala. Nakon kratkog vremena te su privremene oranžerije zamenjene stalnim, često veoma lepim zgradama od kamena. U nekima su bili i saloni za bankete.

18 vek doneo je razvoj staklenika u botaničkim vrtovima i kod bogatih privatnih vlasnika koji su služili za čuvanje tropskih egzotičnih biljaka koje su počele stizati sa Istoka iz Afrike i iz Amerike. Nisu svi privatni skupljači bili plemići: u drugoj polovini 18 veka vrt u East Hamu u Londonu, koji je uživao glas da poseduje više retkog bilja nego ijedan vrt u Evropi, osnovao je kvekerski lekar iz Yorkshirea, Dr. John Fothergill. U njegov staklenik dug oko 80 metara moglo se doći iz kuće.

Ti prvi staklenici jedva da su bili vredni egzotičnog bilja koje se u njima čuvalo. Bili su premračni i nepravilno grejani. Iako se staklo upotrebljavalo i za krov, umesto, kao ranije, samo za južni zid, mnogo se svetla gubilo, jer je staklo bilo mutno, iskrivljeno i izrađeno u malim pločama.

Razvoj grejanja tekao je veoma sporo. Prvobitne peći ili otvorene kamine postepeno je zamenio sistem cevi, kroz koje je prolazio dim i vreo vazduh iz peći postavljenih vani. Sve do 1820 godine sistemu grejanja vrućom vodom nije se posvećivala posebna pažnja, iako je sistem grejanja toplim cevima bio u upotrebi još 40 godina kasnije.

Pouzdaniji načini grejanja uz poboljšanje proizvodnje ravnog stakla podudara se sa pomamom za egzotičnim biljem, koja je vladala sredinom 19 veka. Osteljivim biljkama iz tropskog područja bili su potrebni bolji staklenici koji su, sa svoje strane, izazvali potražnju za novim vrstama biljaka. Nikad stakleničke biljke nisu bile tako omiljene. Viktorijanci su kupovali na hiljade staklenika.

Sredinom 19 veka, za rast oko tri četvrtine biljaka koje su uvežene u Britaniju bile su potrebne grejane prostorije. Na prelazu veka došlo je preokreta: vrtovi oko kuća ponovo su stekli naklonost i skupljači su se okrenuli prema biljkama otpornim na hladnoću. Palme i paprati još uvek se prodaju, ali na tržištu orhideja došlo je do krize.

Od tada je nastupila korenita promena: većina lončanica ušla je u kuću. Uzgojeni su novi varijeteti egzotičnih biljaka čije su potrebe mnogo manje nego od prethodnih. Istovremeno, kuće su postale svetlije, čišće i toplije.

Polovinom dvadesetog veka domišljati arhitekti shvatili su da je život u društvu sa biljkama život kakav ljudi vole živeti, pa su projektovali sobe koje isto toliko traže biljke kao i oni koji u njima žive.

Takve sobe podsećaju na engleske sobe za bankete - oranžerije iz 17 veka, ili sobe kakve je zamišljao Sir Hugh Platt (1552 - 1611) u svojoj knjizi Rajski Vrt "Smatram da je najlepše i najugodnije - pisao je - imati otvorenu galeriju, veliku sobu ili drugu prostoriju otvorenu prema istočnom ili zapadnom suncu zasađenom mirisnim biljkama". Na svakom prozoru bili bi okviri ispunjeni cvećem, ruzmarin bi rastao iz poprečne grede, a penjačice, puzavice bi prekrivale plafon. Kao da opisuje sobe za biljke ili zimske sobe posebno drage "skandinavcima", koji su bili vrlo uspešni u projektovanju tih soba. Njihovi arhitekti uspeli su uskladiti potrebe biljaka i ljudi tako da u sretnom zajedništvu i u mnogo većoj raskoši nego što je Sir Hugh ikada mogao sanjati.

[Ljiljan]

Istorija sobnog cvijeca -Cvijetne posude


Sakupljači biljaka su pronalazili biljke i ukoliko su imali sreće, sretno su ih donosili kući. Uzgajivači su ih poboljšavali. Tada su biljke bivale prepuštene na milost i nemilost ljubiteljima sobnog bilja koji su njima ispunili svoje staklenike ili ukrasili svoje domove. Na žalost, istorija sobnog vrtlarstva, posebno u poslednja dva veka, pokazuje da strast za kućnim biljkama i brižna ljubav prema njima nije uvek povezana sa smislom za njegovo izlaganje i smeštaj.

Nesrećno kućno bilje bilo je žrtva promena mode u ukusima upravo kao što je to bilo i bilje koje je raslo u vrtu. Iste biljke rasle su u loncima i izlagale se na stalcima projektovanim da pristaju uz sobnu okolinu, bez obzira da li je ukus vlasnika bila ekstravagancija Tiffanija, jednostavnost Bauhausa, kineski stil, neogotika, viktorijanski stil, ponovo otkriveni viktorijanski stil, stil Art Nouveau ili je bio jednostavno loš.

Tradicionalna posuda za cveće je zemljani lonac i tu su po obliku najljupkiji minoski lonci za spremanje namirnica od pre 4000 godina ili stare posude za maslinovo ulje iz Provanse ili italijanski lonci za pomorandže, koji su vekovima uticali na najbolje oblikovane posude za cveće. Međutim, ludovanje za egzotičnim biljem podudara se u 19 veku sa preteranim ukrašavanjem pokućstva, uključujući i napadni način izlaganja biljaka.

Englezi Viktorijanskog doba nisu bili jedini krivci: bolest je bila rasprostranjena na daleko i široko. 1801 godine postojao je jedan nakaradni francuski nacrt za žardinjeru, koja je istovremeno služila kao kavez za ptice i akvarijum. Držale su je sfinge koje su na glavama držale lonce za cveće ukrašene golim ljudskim figurama. Bila je namenjena za zabavu jednom švedskom grofu. "Maštovite glinene žardinjere ukrašene odgovarajućim šarama, bojama i zlatom" bio je čest oglas u Sjedinjenim Državama. Bile su "stvarno izvanredne i trebalo ih je videti da bi se ocenile".

Tokom 19 veka englezi su proizvodili kitnjaste žardinjere, ponekad sa posudama za zlatne ribice ili krletkama za ptice. Međutim u drugoj polovini veka srcu su im prirasle kutije sa papratima. Bili su to potomci Wardove kutije, koja je nakon 1830 godine smanjila mnoge gubitke pri prevozu biljaka morem.

Čvrste drvene i staklene posude koje su bile privezane na palubama izloženim olujama jako su se razlikovale od kutija elegantnog oblika, koje su ukrašavale ili dovodile u nered, salone srednje klase viktorijanskog doba. Unutar malih minijaturnih staklenika na savijenim nogama ili teškim postoljima, bujala je paprat zaštićena od dima plinskog svetla i vatre. Vazduh u kutiji bio je toliko čist da je dokotor Ward za eksperimet upotrebio jednu kao vivarij i u njoj održao u životu crvendaća 6 meseci.

Kutije su zauzele i domove srednje klase u Americi istisnuvši veoma raširenu viseću košaru. Jedan od razloga što se to dogodilo, kako se cinično govorilo, bio je taj što su viseće košare bile jeftine i što ih je gotovo svako mogao kupiti. Wardove kutije nisu bile pristupačne siromašnima.

Počeli su se upotrebljavati i prozori za biljke - Shirley Hibberd, jedna od najvećih autoriteta među viktorijanskim piscima o vrtlarstvu, nazvala ih je Hortus Fenestralis. To su bili minijarturni staklenici smešteni među dvostruke prozore, slični Wardovim kutijama. Drugi prozor mogao je biti smešten u sobi ili izveden na vanjskoj strani zida. U svakom slučaju biljka u staklu bila je sačuvana od dima u sobi.

Danas se Wardove kutije pojavljuju kao terarijum ili vrt u boci kao jedan od oblika. Uglavnom, dim ugljena i plina je nestao a danas jedna od uloga tih zatvorenih posuda da sačuvaju biljke od prekomerno suvog vazduha toplih soba u modernim kućama.

Žardinjere su se vratile nakon što su jedno vreme bile zanemarene, ali to je sumnjiva dobit jer najlošije među njima služe kao neiscrpno nadahnuće proizvođačima ornamentalne plastike. Prozori za cveće isto kao i sobe za cveće, uobičajeni su u Skandinaviji i Sjedinjenim Državama, ali u Britaniji nikad više nisu postigli popularnost kao u Viktorijansko doba.

Najveća promena na prozorskim daskama je to što sad na tanjirićima stoje plastične posude, dok su nekad sve posude bile od crvene gline, koja je budila nostalgiju.

[Ljiljan]

Istorija sobnog cvijeca - Cvijeće kroz istoriju


Današnji trendovi u aranžiranju cveća menjaju se i prilagođavaju zahtevima tržišta, ali u svakom tom trendu nalazi se i deo hiljadugodišnje tradicije veličanja lepote cveta.

Boje, mirisi, teksture, oblici oduvek su bili inspiracija mnogima a posebno umetnicima kojima možemo zahvaliti što su u svojim delima na svoj način opisali kako je to izgledalo u davnim vremenima...

U Egiptu je kultura gajenja cveća i ukrasnog bilja bila na vrlo visokom nivou. Biljke su se donosile sa brojnih putovanja a priča kazuje da je kraljica Hatsepštu želela drvo mirte. Sa putovanja u zemlju Punt dopremljeno je 31 stablo mirte. Stabla su posađena na terasama kraljičinog hrama i o tome verovatno ništa ne bi znali da nečije vredne ruke taj događaj nisu zapisale u obliku slika na zidovima istog hrama kao i mnoge druge prikaze na zidovima brojnih hramova piramida, grobnica...

Egipćani su koristili cveće u mnogim svečanim prilikama, pazilo se na simbolički jezik cveća, bilo je bitno doba cvetanja, boja izgled i miris cveća. Velike količine cveća Egipat je izvozio u Grčku i Rim gde lepota cveća i simboličko značenje dobijaju novi dimenziju: ukrašavali su se kipovi božanstava bogatim cvetnim girlandama. Laticama cveća zasipali su se oltari, ukrasne korpe punile su se cvećem i voćem. Rimljani su uzgajali omiljene ruže u posebno građenim ružičnjacima kako bi cvetale kroz čitavu godinu jer su svetkovine i slavlja bili nezamislivi bez ruža i ružinih latica.

Simbolika cveća isprepletala se sa mitovima, pa prolećno cveće predstavlja početak novog ciklusa jedne godine, a u Atini su se u danima slavlja dolaska proleća nosili venčići od ljubičica, zumbula i perunika koje je bilo cenjeno još od Egipta.

Kinezi su ponosni na ideju da su baš oni prvi koji su u posudu sa vodom složili cveće. U 6 veku otvorene su škole aranžiranja cveća u kojima se uz tehnike slaganja cvetnih aranžmana poučavalo o simboličkom značenju svakog cveta. Japan preuzima deo tog znanja i usavršio ga je do stila koji je i danas poznat po svojim osnovnim principima sa naglaskom na elemente koji predstavljaju nebo, čoveka i zemlju, do veštine aranžiranja cveća koju nazivamo ikebana.

Na prelazu iz antike u rano hrišćanstvo u Evropi je došlo do opiranja bogatoj simbolici jezika cveća, pokušavalo se zaboraviti na vezu cveća i božanstava i antičkih junaka. Ali takav otpor nije dugo trajao, cveće ponosno zauzima važno mesto u umetnosti pa tako ruža, ljiljan, vinova loza, smokva, žito, palma, maslina... predstavljaju simbol duhovne lepote i ljubavi. U hrišćanstvu npr. cvet ljiljana je rajski cvet, simbol neprolazne lepote.

Period gotike uz predivne katedrale donosi i likovne prikaze sa motivima prirode a lepota cveća opisivana je slikarskom četkicom često i do botaničke preciznosti. U kasnom srednjem veku nastaje kult ruže koji su podržavali i svetovna i religiozna umetnost. Trubaduri pevaju o ruži kao o simbolu ljubavi a to zanimanje Evropom se proširilo sa Bliskog Istoka gde je ruža uzgajana i cenjena kao plemeniti cvet.

Dela velikih majstora 17 i 18 veka dočaravaju nam kako se tada aranžiralo cveće: bili su to veliki raskošni aranžmani od raznolikog cveća sa mnoštvom boja. U to vreme uvoze se egzotične vrste cveća koje se pokušavaju uzgajati u divnim Evropskim vrtovima. Pravu cvetnu groznicu izazvali su tulipani krajem 16 veka kada su donešeni iz veličanstvenih Carigradskih vrtova i vredeli su prava mala bogatstva. Trgovački zapisi čuvaju podatke kako su sakupljači bili spremni nekoliko lukovica platiti kućom u gradu pa je tulipan, postao simbolom bogatstva ali i oholosti i uobraženosti dok je u Persiji iz koje potiče bio simbol lepote, ljubavne uznesenosti i čežnje. Iz Persije tulipan je došao Tursku gde je svake godine organizovan praznik tulipana. U vreme baroka cveće je prisutno u svim sferama života i postaje neizostavan elemenat u stvaranju prijatne atmosfere dok dame cvećem ukrašavaju odeću, frizure i šešire.

U drugoj polovini 18 veka cveće se počinje slagati u jednostavnim simetričkim formama što je most od romantične opijenosti do impresionističkog doživljaja umetnika poput Degasa, Moneta, Cezannea, Van Gogha, Renoara... Cveće na njihovim slikama deluje bogato, raskošno ali i vrlo, vrlo prirodno.

[Ljiljan]

Filadendron




Filadendron je veoma lepa dekorativna biljka tropskih predela, dobro poznata i vrlo raširena sobna biljka, koja se gaji u saksiji. Rod Filadendrona sadrži tridesetak vrsta zimzelenih tropskih biljka sa ostrva Zapadna Indija i iz Centralne Amerike. Jedno od narodnih imena je meksički hlebovac, potiče odatle što plod filedendrona sadrži jestivo tkivo oko semena. Filadendron se gaji zbog svog dekorativnog lišća i lepo odnegovanih vazdušnih žila. Vrlo je otporan, ne voli jako svetlo, pa zato može da uspeva i na nešto tamnijem, ali ne i na sasvim mračnom mestu.



Dok je mlađi, filadendron ima lišće srcastog oblika a kad je stariji dugačko do 80 cm i 40 - 50 cm široko, sjajno, kožasto, okruglo lišće, prošarano velikim rupicama.

Cvet mu je krupan, beo, sa žutim prašnikom u sredini sličan kali, ali se retko razvija u sobi. Filadendron se drži zimi i leti u sobi na zaklonjenom mestu od sunca. Promaju ne podnosi kao ni premeštanje s jednog mesta na drugo.

Za vreme rasta treba ga obilno zalivati tako da mu je zemlja stalno vlažna: zimi se nešto manje zaliva ali sve to zavisi od temperature prostorije u kojoj je smešten. Treba ga češće prskati čistom ustajalom vodom i s vremena na vreme oprati lišće od prašine. Dosta dobro podnosi i razliku u temperaturi, tako da vrlo dobro uspeva pri temperaturi od 10 do 25 stepeni celzijusa, a to je zaista veliki raspon, s obzirom da je filadendron tropska biljka. Zahteva veliku saksiju ili sud i jaku hranjivu mešavinu zemlje: 1 deo komposta, 1 deo listovke, 1 deo klijališne zemlje, 1 deo treseta i 15% peska. Razmnožava se izbojem od velike biljke, ali svaka takva reznica mora imati bar po jedan pupoljak koji se ukopa koso u pesak, peskoviti treset ili u zemlju na dubinu jedan cm ispod površine, gde brzo pušta žilice i nadzemne izdanke

[Ljiljan]

Fikus



Fikus je sobna biljka koja je prepoznatljiva po svojim velikim zelenim listovima. Također ovisno o vrti neke imaju i šatirano lišće zeleno sa krem bijelim. I vrlo česta vrsta fikusa kod nas a pojavila se je prije pedesetak godina nova vrta „Decora“ koju odlikuje zeleni jajoliki krupni i kruti listovi, i crvena lisna peteljka.

Potječe iz tropskih predjela Azije. I poznato je mnogo vrsta ovoga sobnoga cvijeta od koje se mnoge koriste i kao bonsai (Ficus retusae, F. microphylla, F. benjamina i F. salicifolia). I Fikus se preporuča mladim početnicima u uzgoju bonsaia.

Kod održavanja i brige kod Fikusa bitne su dvije stvari. Osigurati dovoljnu toplinu i dovoljnu vlagu . Što se tiče temperature on treba biti u granicama koje ne prelaze manje od 10 °C a što se tiče maksimalne temperature fikus može izdržati jako velike temperature, ali pod uvjetom da mu se osigura dovoljna količina vode. Voli vlažnu zemlju ali opet mora biti i propusna. To možete postići prilikom sadnje da u posudu u koju ga sadite najprije metnete malo pijeska pa onda humus. I u posudu ispod cvijetnjaka možete metnuti malo pijeska da voda koja iscuri lagano se isparava i postiže željenu vlagu zraka. I ukoliko vam listovi žute na vašem cvijetu to je uglavnom od biljka premalo zalijevana.

Fikus voli laganu polusjenu tako da ne bude izložit direktnome suncu a opet da ne bude u sjeni. Zato ga postavite na istočni ili zapadni prozor, ili pak na bilo koje mjesto koje je udaljeno od prozora 1-2 metra. Kada jednom odaberete mjesto na kojem će vam krasiti dom, nemojte ga seliti jer to ne voli. Uz to što ne voli selidbu on kao i drugo sobno cvijeće ne voli propuh i doticaje sa hladnim vjetrom. Prilikom odabira mjesta u kući imajte to na umu da Fikus ne stavite blizu ulaznih vrat, kakvih drugih otvora, radijatora, klima uređaja i drugih sličnih stvari i predmeta.

[zorica]

Ciklama- latinski Cyclamen pericum hibridi


Ciklama je sobni cvjet koji nam ukrasva dom tjekom jeseni i zime.Ciklama ima zelene srcolike listove koji mogu biti biti srebrenastim ili zlatnim bojama.Izmedju listova izlaze duge cvjetne stapke sa cvjetovima u nijansama bijele .ruzicaste. rumene, ljubicaste boje, te boje lavande i vrlo su ceste dvobojne kombinacije.Te postoje i sorte kojima se svijet na vrhovima kovrdja.Cvjet ciklame nepodnosi suhi zrak i velike temperature pa ponekad moze doci do problema ukoliko imate centralno grijanje.To mozete izbjeci ukoliko ih stavite dalje od radijatora negdje uz prozor di ima jako puno svjetla no da opet nije na direktnom suncu.I temperatura bi bila optimalna izmedju 10 i 16 C,no vrlo dobro podnosi i sobnu temperaturu.Zaljevanje obavljati tako da se pazi da se nesmoci gomolj i isto tako nadzemni dio biljke.Da bi se to izbjeglo najbolje je biljku podljevati. tako da uronimo loncanicu u vodu ili da usipamo vodu u podlozak cvjetnjaka te nakon 20 minuta isipamo ostatak voe sto je ostao da nebi doslo do trulenja.Isto tako treba osigurati i vlagu u zraku, to mozemo uciniti tako da stavimo na podlozak maleno kamenje i tako odvojimo cvjetnjak od vode koje se nalazi u njemu, te tako osiguramo vlagu u zraku jer ce se voda polako isparavati i osvjezavati nasu biljku. Nemojte biljku nikad prskati vodom jer ce dobiti mrlje po listovima. Prihranjivanje treba obavljati svakih 14 dana kad je biljka u razdoblju cvatnje.Nakon sto biljka ocvate, postepeno smanjujte doze zaljevanja dok joj se listovi ne posuse, te je ostavite na hladnijem mjestu.Zaljevanje treba poceti opet sredinom ljeta tad ce poceti rasti opet novi mladi listovi. Onda bi joj trebali malo obnoviti zemlju, tako da do polovine gomolja uklonite staru zemlju i da stavite toliku kolicinu nove zemlje koliko ste uklonili.

[loretta]

Bozicni cvet (euforbija)




Euforbija raste džbunasto u visinu do 80 cm. Lišće je veliko, duguljasto, kopljasto-zaoštreno, celo ili usečeno, tamno zeleno. Na kraju stabla pojavljuje se divan žarko crven, ružičast, žut, kajsijasto oranž cvet, opasan u vidu čipkaste kragna, tj. cvetnih prilistaka sa 12 do 15 brakteja, a u sredini se nalaze sitni žućkasti cvetovi. Cveta zimi, u decembru i januaru. Za vreme cvetanja ne treba je sa postavljenog mesta premeštati jer to na nju nepovoljno utiče, pa može da odbaci cvet. Ova lepa biljka je u srodstvu sa mlečikama.




Dok euforbija cveta treba je držati u nešto hladnijoj prostoriji na temperaturi od 12 do 14°C, jer će u toplijoj prostoriji brzo precvetati. Traži najsvetlije mesto (na prozoru) i toplo i vlažan vazduh. Kad precveta, odnosno kad joj brakteje otpadnu, biljka se može premestiti u malo hladniju sobu, za koju je najpogodnija temperatura od 10 do 12°C. Tada prestaje zalivanje pa biljka odbacuje lišće, što znači da nastupa mirovanje. U aprilu euforbiju treba presaditi u svežu, hranjivu zemlju sa 15% čistog rečnog peska. Prilikom presađivanja grančice treba skratiti na 10 cm. Rane treba zaprašiti prašinom drvenog uglja ili spaliti zapaljenom svećom, kako mleko ne bi iscurilo. Jer, ako bi se dozvolilo da mleko iz biljke isteče teško bi se postiglo ponovno cvetanje.

Presađenoj biljci treba obezbediti svetlost i toplo mesto, blizu prozora ili na prozoru a zalivati se mora s početka oprezno. Kad počne da isteruje nove izdanke treba je zalivati obilno, uvek mlakom vodom. Krajem juna može se izneti napolje, u baštu na sunčano mesto. Pošto je biljka u punom rastu svakih 15 dana treba je prihranjivati. Do jeseni ona će isterati snažne izdanke. Pošto nastupe hladniji dani, tj. u septembru, treba biljku uneti u topliju prostoriju, na punu svetlost prozora. Euforbija je biljka kratkog dana, a to znači da cveta kad je dan kraći od 12 sati. Ako se prostorija gde je biljka smeštena, osvetljava duže od 12 sati, neće isterati cvetove. Prema tome, euforbija se mora držati u sobi gde je dan kraći, sve dok se cvetovi ne razviju.

[Ljiljan]

Božićni kaktus



Cveta u decenbru i januaru. U toku godine po dve faze mirovanja i rasta.
Cvetovi kao za izlozbu: ruzicasti, crveni, narandzasti ili zuti.
Bozicni kaktus poreklom je iz Brazila i u tropskim sumama raste kao parazit u krosnjama drveca. Kod nas je poznata saksijska biljka koja je zimi u kuci, a leti na terasi. Ubraja se u jedan od najlepsih clankovitih kaktusa. Boja cveta je razlicita ruzicasta, crvena, narandzasta i zuta. Razmnozava se lako, reznicom: clanak uvrtanjem se otkine i zasadi u saksiju sa plodnom zemljom. nakon mesec dana reznica ce pustiti koren.

Da bi ova omiljena biljka cvetala na vreme, mora se voditi racuna o smeni mirovanja i rasta, koje se po dva puta ponavljaju tokom godinu dana. U fazi mirovanja, zalivanje je svedeno na najmanju meru, tek toliko da se biljka ne osusi. U fazi rasta, biljku redovno zalivamo i prihranjujemo, kao i ostale u sobi ili na terasi. Bozicnom kaktusu, u ovo vreme, pogoduje svetlo mesto, dalje od izvora toplote i tenperature oko 15 C. Zaliva se redovno, ali ne suvise. Saksiju ne premestati, jer bozicni kaktus voli stalno mesto.
Cveta u decenbru i januaru oko bozicnih i novogodisnjih praznika, pa otkud i ime, a poznat je kao i bozicnjak. Posle cvetanja, u februaru, zalivanje se svodi na najmanju meru, jer nastupa mirovanje: posle obilnog cvetanja treba joj odmor.

Pocetkom proleca, saksija sa bozicnim kaktusom iznosimo na terasu i to na senovito mesto. Presadjujemo biljku ako je saksija mala i pocinjemo sa zalivanjem, jer pocinje faza rasta koja traje do jula. potom sledi faza mirovanja, do septembra, kada je zalivanje opet znatno smanjeno. Od septembra povecavamo kolicinu vode za zalivanje. Narocito je pogodna kisnica, a dobro je i prehranjivanje u tecnom rastvoru. Skracenjem duzine dana biljku unosimo u sobu, najbolje pocetkom oktobra i nastavljamo sa negom. U ovoj fazi formiraju se cvetni pupoljci.
Ako vam biljke boluju proverite da li imaju dovoljno svetla.

[Ljiljan]

Šeflera ( Schefflera )

Šeflera je biljka koja ima tamnozelene ili prošarane listove koji su razdijeljeni na 7-9 dijelova i nalaze se na dugim stapkama.

Varietet sa prošaranim listovima treba biti na svijetlo položaju, bez direktnog podnevnog sunca, dok će posve zelena uspijevati i u tamnijem dijelu no nešto sporije će rasti.

Potrebno im je dosta vlage pa se preporuča vazu staviti u još jednu veću i međuprostor ispuniti pjeskom ili tresetom kako bi se zadržala što veće vlažnost. Mogu se staviti i kamenčići u podložak. Ljeti je treba zalijevati 2-3 puta tjedno dok zimi otprilike svakih 5-6 dana.

Tokom proljeća i ljeta svaka 2 tjedna vodi za zalijevanje dodajte tekuće gnojivo za lisnate biljke.

Da bi dobila lijepi grmolik izgled potrebno ju je u rano proljeće podrezati kako bi potjerala što više sporednih izboja. Poželjno je staviti štap uz koji ćete je zavezati kako bi imala potporu i rasla uspravno, nročito ako joj svijetlo dolazi negdje sa strane jer sva će se poviti tražeći izvor svijetlosti.

Razmnožava se pomoću reznica koje je potrebno držati u vodi da potjeraju korijenčiće i potom presaditi u zemlju.

Ne morate je često presađivati, dovoljno je svake druge godine, a ako je držite u velikoj vazi dovoljno je maknuti gornji sloj zemlje i dodati svježi