Re: Proza - nezaboravni odlomci

[loretta]

Opet sam zatecen kako bestidno ignorisem labudove koji razgaljuju gledaoce na obalama americkih reka; opet sam zatecen kako dopustam da mi istekne povoljan ugovor jer telefon ima neku carobnu vezu sa mojom pantljicarom; opet zatecen kako ostavljam slavom ovencano covecanstvo u opasnosti od dugog zvanicnog mira, dok se ono pripremalo za spomenik u zapustenim istorijskim zadnjim prostorijam; opet zatecen kako ponizavam bankarskog sluzbenika fiksirajuci ga pogledom, ponizavam dogmu umetnosti, bica koja dangube i zveraju, i sve faze sapata genija; opet sam zatecen kao odabrani predmet nebeske ceznje slicno pustinjaku koji se moze namamiti da iz sume viri u pretrpano parkiraliste; opet zatecen kako mirisem naftalinom poskropljene dzempere, kako titlujem porno filmove, kako dresim viktorijanske udice za losose fanaticno ubedjen da je svet neusiljenog ponasanja odmah tu iza ugla; opet zatecen kako planiram idealnu godinu samoce koju iscekujem kao prvu telesnu ljubav iz treceg pokusaja; opet zatecen kako lebdim poput decjeg zmaja koji guta konac iznad ruku sto mene hrane, brbljiv pod uticajem astrologije; opet zatecen kako se preporucujem lako dostupnom lokalnom cistunstvu, dok svileno pentagonsko zlo kao niko drugi moze garantovati moju moc; opet zatecen kako verujem da su moji prijatelji odrasli u raju i da me nece povrediti kad ja najzad budem nenaoruzan i krajnje tih; opet zatecen na samom pocetku, veteran nekoliko beskorisnih iskusenja, prorok ali novijeg datuma, cistunac za mase sutrasnjice; opet zatecen kako zasladjujem zivot koji sam ispustio poput otpustenog cuvara zoo-vrta sto krisom daje kikiriki slonovima cija je sodomija obelodanjena; opet zatecen kako pobozno cistim jezik od svih mogucnosti, od svih mogucnosti osim one jedne savrseno moje.

Leonard Cohen

[Ljiljan]

- Ne dozvoli da padnem, Danijele - prosaputa.
Najmudriji covek kog sam ikad upoznao, Fermin Romero de Tores, rekao mi je jednom prilikom da u zivotu ne postoji nijedno iskustvo koje se moze uporediti s trenutkom kad po prvi put svlacis zenu. Mudar kakav je bio, nije me slagao, ali mi nije ni rekao celu istinu. Nista mi nije rekao o tom cudnom podrhtavanju ruku koje je pretvaralo svako dugme, svaki patent-zatvarac u poduhvat dostojan titana. Nista mi nije rekao o toj caroliji blede i drhtave koze, tog prvog dodira usana i te opsene koja kao da je izbijala iz svake pore na kozi. Nista mi nije rekao o svemu tome, jer je znao da se to cudo desava samo jednom i da, kad se desi, govori jezikom tajni koje, tek sto ih otkrijemo, zauvek pobegnu. Hiljadu puta sam zeleo da povratim to prvo predvecerje u kuci na aveniji Tibidabo s Beom u kom je rominjanje kise ucinilo da citav svet nestane. Hiljadu puta sam zeleo da se vratim i izgubim u secanju od kog jedino mogu da prizovem sliku ukradenu kraj vreline plamena. Bea, gola i blistava od kise, opruzena kraj vatre, otvarajuci se pogledom koji me od tad progoni. Nagnuo sam se nad nju i presao preko njenog stomaka vrhovima prstiju. Bea je spustila kapke, oci i osmehnula mi se, sigurna i jaka.

Karlos Ruis Safon - Senka Vetra

[behar]

IVO ANDRIĆ: Na Drini ćuprija


Na kapiji i oko kapije su prva ljubavna maštanja, prva viđenja u
prolazu, dobacivanja i sašaptavanja. Tu su i prvi poslovi i pazari, svađe i dogovori, tu sastanci i sačekivanja. Tu se, na ćuprijskoj ogradi od kamena, izlažu na prodaju prve trešnje i bostan, sabahzorski salepi i vrući simiti. Ali tu se sakupljaju i prosjaci i sakati i gubavi, isto kao i mlađi i zdravi koji žele da se pokažu ili da vide druge, kao i svi koji imaju da iznesu ma šta naročito od plodova, odela ili oružja. Tu često posedaju zreli, ugledni ljudi da se porazgovaraju o javnim stvarima i zajedničkim brigama, ali još češće mladići koji znaju samo za pesmu i šalu. Tu se prilikom velikih događaja i istorijskih promena ističu proglasi i pozivi (na onom izdignutom zidu, ispod mermerne ploče sa turskim natpisom, a iznad česme), ali tu su se, sve do 1878. godine, vešale ili nabijale na kolac glave svih onih koji su ma s koga razloga bivali pogubljeni, a pogubljenja su u ovoj kasabi na granici, naročito u nemirnim godinama, bila česta, a za nekih vremena, kao što ćemo
videti, i svakodnevna.
Ne mogu preći preko mosta ni svatovi ni pogreb a da se ne zaustave
na kapiji. Tu se svatovi obično spremaju i svrstavaju pre ulaska u
čaršiju. Ako su mirna i bezbrižna vremena, obredaju se rakijom i
zapevaju, povedu kolo, i često se zadrže mnogo duže nego što su
mislili. A kod ukopa, oni koji nose pokojnika spuste ga malko da se
odmore, redovno tu na kapiji, gde mu je i inače protekao dobar deo
života.
Kapija je najvažnija tačka na mostu, isto kao što je most najvažniji
deo varoši, ili kako je jedan turski putnik, koga su Višegrađani lepo
ugostili, napisao u svom putopisu, »njihova kapija je srce mosta koji je srce ove kasabe koja svakom mora da ostane u srcu«. Ona pokazuje koliko su stari neimari, za koje se u pričama priča da su se nosili sa vilama i svakojakim čudima i da su morali da zaziđuju živu decu, imali smisla ne samo za stalnost i lepotu građevine nego i za korist i udobnost koju će od te građevine imati i najdalji naraštaji. I kad čovek upozna ovdašnji život i dobro razmisli, mora da kaže sam sebi da je zaista mali broj ljudi u ovoj Bosni koji imaju ovakvu zgodu i ovakvo uživanje kao što ga svaki i poslednji kasabalija može da ima na kapiji.
Naravno da zimsko doba ne dolazi u obzir, jer tada prelazi preko
mosta samo onaj koji mora, pa i taj pruži korak i pogne glavu pod
hladnim vetrom koji stalno duva nad rekom. Tada, razume se, nema
zadržavanja na otvorenim terasama na kapiji. Ali u svako drugo doba
godine kapija je prava blagodet za malo i veliko. Tada svaki ovdašnji
građanin može, u svako doba dana i noći, da iziđe na kapiju i sedne na sofu, ili da se zadržava tu oko nje u poslu ili razgovoru. Isturena i
uzvišena petnaestak metara iznad zelene hučne reke, ta sofa od
kamena lebdi u prostoru, nad vodom, između tamnozelenih brda sa tri
strane, sa nebom i oblacima ili zvezdama nad sobom, a sa otvorenim
vidikom niz reku kao uskim amfiteatrom koji u dubini zatvaraju modre
planine.
Koliko ima vezira ili bogataša na svetu koji mogu svoju radost ili brigu, ili svoj ćeif i dokolicu da iznesu na ovakvo mesto? Malo, vrlo malo. A koliko je naših, u toku stoleća i nizu naraštaja, presedelo ovde zoru ili akšam ili noćne časove kad se neprimetno pomera ceo zvezdani svod nad glavom! Mnogi i mnogi od nas sedeo je tu, podnimljen i naslonjen na tesan, gladak kamen, i pri večitoj igri svetlosti na planinama i oblaka na nebu, razmrsivao večno iste a uvek na drugi način zamršene konce naših kasabalijskih sudbina. Neko je davno tvrdio (istina, to je bio stranac i govorio je u šali) da je ova kapija imala uticaja na sudbinu kasabe i na sam karakter njenih građana. U tim beskrajnim sedenjima, tvrdio je stranac, treba tražiti ključ za sklonost mnogih kasabalija ka razmišljanju i sanjarenju i jedan od glavnih razloga one melanholične bezbrige po kojoj su poznati stanovnici kasabe.

[Ljiljan]

Danilo Kis - Enciklopedija mrtvih

"Uspela sam, dakle, premrzla i uplakana, da za nekoliko sati prelistam sve te stranice koje se odnose na njega. Nisam imala pojma o vremenu. Da li sam u toj ledenoj biblioteci vec citav sat ili je napolju vec zora? Bila sam, velim, sasvim zaboravila na vreme, na mesto. Hitala sam da zapisem sto vise podataka o svom ocu, kako bih mogla da imam, u casovima ocajanja, neki dokaz o tome da njegov zivot nije bio uzaludan, da jos ima na svetu ljudi koji beleze i vrednuju svaki zivot, svaku patnju, svako ljudsko trajanje. (Uteha, makar kakva da je.)
Odjednom ugledah, negdje pri poslednjim stranicama koje govore o njemu, jedan cvet, jedan neobican cvet, za koji mi se u prvi mah ucini da je tu utisnut kao vinjeta ili shematski prikaz neke biljke koja se nasla u svetu mrtvih kao primerak izumrle flore. U objasnjenju, medjutim, procitah da je to osnovni cvetni motiv na slikama mog oca. Uzeh drhtavim rukama da precrtavam taj neobican cvet. Bio je najvecima nalik na neku golemu oljustenu i raspuklu pomorandzu, ispresecanu tankim crvenim linijama poput kapilara. Na trenutak sam bila razocarana. Dobro sam znala sve crteze koje je moj otac islikao u dokolici po zidovima, daskama, flasama i kutijama, ali nijedan ije bio slican ovome. Da, rekoh u sebi, cak i oni mogu da pogrese. A onda, precrtavsi tu golemu ljustenu pomorandzu, procitah poslednji pasus i vrisnuh. Probudila sam se u goloj vodi. Tada sam zapisala sve sto sam zapamtila iz tog sna. I evo sta je od svega ostalo..... Znate li sta je pisalo u tom posledjem pasusu? Da je DJ.M. poceo da slika u casu kada se u njemu pojavio prvi simptom raka. Da se, dakle, njegovo opsesivno slikanje cvetnih motiva poklapa sa razvojem bolesti.
Kada sam pokazala taj crtez doktoru Petrovicu, potvrdio mi je, ne bez cudjenja, da je sarkom u utrobi mog oca izgledao upravo tako. I da je efloracija trajala bez sumnje godinama."

[Ljiljan]

Danilo Kis - Legenda o spavacima

"Lezase u mraku spilje i uzalud naprezase oci, uzalud dozivase Malhusa, druga svojega, uzalud dozivase Jovana, bogougodnog pastira, uzalud dozivase psa Kitmira zelenih ociju, uzalud dozivase Gospoda svojega: pomrcina bejase gusta kao katran, tisina bijase tisina grobnice vecnosti. Culo se samo kapanje vode sa nevidljivih svodova, samo meljava vecnosti u klepsidri vremena.
Ah, ko ce omedjiti san od jave, dan od noci, noc od svitanja, uspomene od tlapnje?
Ko ce staviti belegu jasnu izmedju sna i smrti?
Ko ce, o Gospode, staviti medju i belegu jasnu izmedju sadasnjosti, proslosti i buducnosti?
Ko ce, Gospode, odeliti radost ljubavi od tuge secanja?
Blago onima, Gospode, koji imaju nadanja svojega, jer njihove ce se nade ispuniti.
Blago onima, Gospode, koji znaju sta je dan a sta je noc, jer ce se oni nauzivati dana i nauzivati noci i pocinka nocnoga.
Blago onima, Gospode, kojima je proslost bila, sadasnjost jeste a buducnost bice, jer ce im zivot proteci kao voda.
Blago onima koji obnoc sanjaju a obdan se secaju sanja svojih, jer oni ce se radovati.
Blago onima, Gospode, koji obdan znaju gdje obnoc idjahu, jer njihov je dan i njihova je noc.
Blago onima, Gospode, koji se obdan ne secaju nocnoga puta svojega, jer njihova ce biti svetlost dana.

Lezahu nauznak u mracnoj spilji, spilji u brdu Celionu, ruku prekrstenih kao u mrtvaca, njih trojica, Dionizije i njegov prijatelj Malhus, a malo podalje od njih Jovan, bogougodni pastir i njegov pas po imenu Kitmir.
Lezahu mrtvim snom mrtvaca.
Da si ih, naisavsi slucajno, video u tom stanju, ti bi se od njih okrenuo i pobegao; ti bi se skamenio od straha."

[Ljiljan]

Halil Dzubran - Mirisni plodovi duse

Pitas me, brate, kada ce covjek postati savrsen.
Poslusaj moj odgovor:
Covjek ide ka savrsenstvu kada osjeti da je on bezgranicni kosmos; da je on more bez obala; da je on vatra sto vjecno gori; da je on svjetlost sto vjecno sija; da je on vjetar, bilo da duva, bilo da miruje; da je u oblacima kada iz njih grmi, sijeva i kisa pada; da je u potocima, bilo da su raspjevani ili da placu; da je u poljima, bila ona plodna ili neplodna.

Kada covjek sve to osjeti, dospijeva tek na pola puta do savrsenstva. Ako hoce da dosegne savrsenstvo, valja da osjeti, ako uopste moze osjecati, da je on dijete na majku oslonjeno; da je starac odgovoran za svoje potomke; da je mladic zalutao izmedju zelja i strasti; da je zreo covjek sto se bori sa svojom prosloscu i buducnoscu; da je krijeposnik u svojoj isposnickoj celiji; da je prijestupnik u svojoj tamnici; da je naucnik medju svojim knjigama i hartijama; da je neznalica u tmini svoje noci i svoga dana; da je monahinja u cvijecu svoje vjere i trnju svoje samotinje; da je prostitutka u kandzama svoje nemoci i potreba; da je siromah u svojim jadima i potcinjavanju; da je bogatas sa svojim strastima i potcinjavanju istima; da je pjesnik u maglovitim vecerima i blistavim svitanjima.

Ako covjek moze sve to iskusiti i spoznati, dospijeva do savrsenstva i postaje sjenka bozje sjenke.

[Ljiljan]

Ernest Hemingvej - Starac i more

Sumrak rano pade, jer se, uopste, po zalasku sunca, rano smrkava u septembru. On se nasloni na drvo i predade se odmoru koliko mu je to bilo mogucno. Pojavise se prve zvijezde. Nije im znao imena ali ih je vidio i bio uvjeren da ce se na kraju pojaviti sve i da ce nad njim bdjeti svi njegovi daleki prijatelji.
"Riba je takodje moje prijatelj", rece glasno. "Takvu ribu nisam nikada vidio niti cuo o njoj. Ali moram je ubiti. Drago mi je sto nas niko ne prisiljava da ubijemo zvijezde."
Zamisli, kad bismo svakoga dana morali ubijati mjesec. Mjesec bjezi. A zamisli sta bi bilo kad bismo svakodnevno morali ubijati sunce? Ipak smo rodjeni pod srecnom zvijezdom, pomisli on.
Tada mu bi zao velike ribe koja nema sta da jede, no odlucnost da je ubije, ni za casak ne popusti uprkos toga sto ju je zalio. Koliko ce ona ljudi nahraniti. Pa, ipak jesu li svi oni dostojni da je pojedu. Ne, svakako da nisu. Nema nijednog dostojnog da je pojede, kada covjek pomisli na njen podvig i na njeno dostojanstvo.

[Ljiljan]

Moja me dusa poucavala, te me naucila da svjetiljka koju nosim nije moja i da pjesma koju pjevam nije u meni nastala. Jer, ako nosim svjetlost nisam ja svjelost, ako i jesam lira zategnutih struna, nisam ja svirac.

Halil Dzubran - Mirisni plodovi duse

[Ljiljan]

Cedomir Veljacic - Filozofija istocnih naroda

Nekoc su se osjetila svadila o tome, koje je vaznije. "Ja sam vaznije" - "Ja sam vaznije".
Tada ta osjetila otidju ocu Pragjapatiju. "Gospodine, koje je od nas najvaznije?" On im odgovori: "Po cijem odlasku tijelo izgleda najgore, ono je najvaznije medju vama."
Tada otidje govor. Izbivao je godinu dana, a onda se vati i upita: "kako ste mogli prezivjeti bez mene?" - "Kao nijem covjek koji ne govori, ali dise dahom, gleda okom, slusa uhom i razmislja umom." Govor udje natrag medju njih.
Tada otidje vid. Izbivao je godinu dana, a onda se vrati i upita: "kako ste mogli prezivjeti bez mene?" - "Kao slijepac koji ne vidi, ali dise dahom, govori ustima, slusa uhom i razmislja umom." I vid udje natrag medju njih.
Tada otidje sluh. Izbivao je godinu dana, a onda se vati i upita: "kako ste mogli prezivjeti bez mene?" - "kao gluh covjek koji ne cuje, ali dise dahom, govori ustima, gleda okom i razmislja umom." I sluh udje natrag medju njih.
Tada otidje um. Izbivao je godinu dana, a onda se vrati i upita: "kako ste mogli prezivjeti bez mene?" - "Kao djeca koja su nerazumna, ali disu dahom govore ustima, gledaju okom i slusaju uhom." I um udje natrag medju njih.
Kad je dah posao, poce da kida ostala osjetila kao sto bi zestok konj raskidao opregu kojom je zauzdan. Svi se okupe oko njega, pa ce: "Postovani gospodine nemoj ici! Ti si najbolji od nas, nemoj se udaljiti!"
Tada mu rece govor: "Ako sam ja najumjesniji, onda si i ti najumjesniji. Vid mu rece: "Ako sam ja cvrst oslonac onda si i ti cvrst oslonac." Sluh mu rece: "Ako sam ja dovitljiv, onda si i ti dovitljiv. Um mu rece: "Ako sam ja najsire podrucje, onda si i ti najsire podrusje."
Zato se sva ta osjetila ne nazivaju govorima, ni vidovima, ni sluhovima, ni umovima, nego se nazivaju zivotnih oduscima, jer su sva ona dah.

[Ljiljan]

-Kada te ljubav zove, slijedi je. Premda su joj putovi tvrdi i strmi.

A kad vas krila njena ponesu, predajte joj se. Premda vas mač skriven u njezinim perima može raniti. A kad vam govori, vjerujte joj. Premda njezin glas može razdrmati vaše snove kao što sjeverac pustoši perivoj. Jer, kao što nas ljubav kruni, tako će vas i razapeti. Jer, koliko vam pomaže da rastete, toliko vas i potkresava. Kao što se uspinje na vašu visinu i daje vam najnježnije grane, što drhte na suncu. Tako će vam sići u korijenje i protresti ga dok prijanja uz zemlju. Poput snopova žita ona vas u se skuplja. Ona vas mlati da bi vas razgolitila.Ona vas sije da bi vas vaše lupine oslobodila. Ona vas melje dok ne pobijelite. Ona vas mijesi dok ne budete gipki. A onda vas meće na svoj sveti oganj; da postanete sveti kruh za Božji sveti pir. Sve će vam ovo ljubav učiniti kako biste doznali tajne svoga srca i da biste po tome znanju postali komadić srca samoga Života. Ali ako u svojem strahu budete tražili samo ljubavni mir i ljubavni užitak bolje vam je da pokrijete golotinju svoju i da odete s gumna ljubavi u svijet bez godišnjih doba, gdje ćete se smijati, ali ne punim smijehom, i gdje ćete plakati , ali ne svojim suzama. Ljubav ne daje ništa osim sebe. Ljubav nema ništa niti se ona može imati; Jer ljubav je dovoljna ljubavi. Kad ljubite ne valja da kažete:" Bog mi je u srcu ", nego radije:" Ja sam u Božjem srcu". I ne mislite da možete upravljati putem ljubavi, jer ljubav, vidi li da ste vrijedni toga, upravlja vašim putem. Ljubav ne čezne ni za čim drugim do za tim da se sama ispuni. Ali, ako ljubite i svakako morate imati želja, neka vam ovo budu želje: rastopiti se i biti poput žuborna potoka koji pjeva svoju pjesmu noći. Upoznati bol od prevelike nježnosti. Biti ranjen vlastitim razumijevanjem ljubavi; I krvariti s veseljem i radošću. Probuditi se zovom krilata srca i zahvaliti se za još jedan dan ljubavi; Smiriti se u podnevnoj uri i razmatrati ljubavni zanos; Vratiti se s večeri kući sa zahvalnošću; I onda zaspati s molitvom za ljubljeno u srcu i pjesmom zahvalnicom na usnama.

Halil Dzubran - Prorok

[behar]

Ivo Andrić
ZNAKOVI PORED PUTA

Ima narodnih priča koje su toliko opštečovečanske da zaboravimo kad i gde smo ih čuli ili čitali, pa žive u nama kao uspomena na naš lični doživljaj. Takva je i priča o mladiću koji je, lutajući svetom i tražeći sreću, zašao na opasan put za koji nije znao kuda ga vodi. Da se ne bi izgubio, mladić je u debla drveta pored puta zasecao sikiricom znake koji će mu docnije pokazati put za povratak.
Taj mladić je oličenje opšte i večne ljudske sudbine: s jedne strane opasan i neizvestan put, a s druge, velika ljudska potreba da se čovek ne izgubi i snađe, i da ostavi za sobom traga. Znaci koje ostavljamo iza sebe neće izbeći sudbinu svega što je ljudsko - prolaznost i zaborav. Možda će ostati uopšte nezapaženi? Možda ih niko neće razumeti? Pa ipak, oni su potrebni, kao što je prirodno i potrebno da se mi ljudi jedan drugom saopštavamo i otkrivamo. Ako nas ti kratki i nejasni znaci i ne spasu od lutanja i iskušenja i pomoći nam bar time što će nas uveriti da ni u čemu što nam se dešava nismo sami, ni prvi ni jedini.
Takav je život da čovek često mora da se stidi onoga što je najlepše u njemu i da upravo to sakriva od sveta, pa i od onih koji su mu najbliži.
Ono što je najlepše na iskrenoj i dubokoj ljubavi, na kojoj je sve lepo, to je da u odnosu prema onome koga volimo ni jedna naša mana ne dolazi do izraza. Mnogo šta što je zlo u nama iščezava a ono što je dobro ustostruči se.

[Ljiljan]

Seobe - Milos Crnjanski

Prazno je dakle bilo, pred njim, zanavek, i uzaludno, za njim
sve sto bese prosao. Nista nije postigao, ni u ovom ratu, kao ni
ostali, i sve to njegovo hodanje i seljakanje samo se jednako
nastavljalo. Do dna medjutim, u sebi, osecao je da je nemoguce
da sve to tako prodje, i kako ga vuce glas neki, u njemu,
obecavajuci mu nesto vanredno, pri svrsetku.
Pred praznim jazom, ludom provalijom do koje bese stigao,
uvidev da mu je zivot prosao i da ga vise popraviti ne moze, kao
ni nisku sudbinu svih tih, koji su posli sa njim i koji ce ili
izginuti, ili se vratiti tamo u blato, sve po tudjoj volji i za
tudj racun, odrekav se svake nade, on je ipak osecao nesto nad
sobom, kao i to nebo sto je letno vece hladilo.

Tad svom silinom nagrnuse na njega utisci i misli. Shvati da
se vratio sa uzaludnog posla. Da je ratovao bog te pita gde i ni
za sta. Oseti da ga je zena ostavila sa nejakom, bolesnom decom.
Zagledan u vojnike, shvati da za njih ne mare, da ih varaju, da
ih teraju po svetu kao stoku i da ih kolju. Da im daju zastave,
da ih kite perjem i da ih prebrojavaju, zive i mrtve, kao konje
i fiseke. Da izmedju njihovog tumaranja po ratistima i zivota
onih na domu, u barustinama, nema nikakvog smisla, ni veze. Da
sa njim, Vukom Isakovicem, citava ta nemacka carevina, u stvari,
samo zbija sale.

Eto, pomisli, dovoljno je odseliti se, pa da sve sto ostavljas,
bude kao da nije bilo. Zagledan u daleka brda, iza kojih se opet
pomaljalo Sunce, oseti kako na njemu zablista srebrno. Umoran i
prazan, bio je lak, kao i da nije imao tela. Osuncan posle,
prosijan, oseti se topal, a ne tezak, kao i da ne jase i kao i
da ne postoji, u tom nevidljivom vetru, koji ga je pratio s ledja.
Zatim potera konja kosom, kroz prazninu.

[behar]

Borislav Pekić
Novi Jerusalem

Ima ljudi čiji je život trag vrelog železa u tle utisnut. Gde stupe, pod njima gori. Kad minu, dim spaljene zemlje dugo još vređa oči. Oni su kao zvezde čije rađanje vidimo milionima godina pošto su zgasle ali ga nikad ne čujemo. Smrt starog sunca izgleda kao rađanje novog; umiranje ovakvih ljudi uvek je rađanje novog i neizvesnog. Oni su bića Vatre. Vatra je njihov Element. Njihova priroda i sudbina.
Dumetrius Kir Angelos, kalitehnis, umetnički rezbar iz Aleje, drevne arkadijske Tegeje (Teyea) na Peloponesu, beše takav čovek. Legenda o njemu živa je gde žive Grci. Od Epira na severu do Krita na jugu. A u rezbarskom Cehu može se čuti i u najbednijoj radionici umirućih jelinskih kolonija Jonije. Da je skromnijoj, manje oholoj rasi pripadao, možda i ne bi toliko trajao. Ali, od pada Konstantitinopolisa, godine 1453, kada ih je Pokroviteljka Poslednjeg Rima, Majka božja - Maria Teotokos, prepustila muhamedanskim nevernicima, Romeji su, kao drevni Hebreji, povest čuvali i živeli u srcu, gde ih niko nije mogao ni naći, ni progoniti. Zajedno s njom, čuvahu u zakritom duhu neobične priče koje su zaustavljenu istoriju, duboko pod tuđom, nastavljale.

[Ljiljan]

Miroslav Krleza
Vjetrovi nad provincijalnim gradom

Osjećanje ove i ovakve životne stvarnosti jedino je važno, i taj duboki i jedini realitet ne osjeća nitko, o tome ne govori i ne misli nitko, a jedino taj realitet stvarati znači stajati svima stran, osamljen, dalek, tuđ, nepoznat, ovdje i ovako, za sve i svima potpuno idiotski suvišan! A baš to je problem! Treba se tući dan i noć za taj realitet, i iz onih grimasa i užasa, luđaka i prljavština probijati se do samoće i do ovakve čiste, vjetrovite, zvjezdane kupelji. Treba doista izaći! Izaći treba u slobodne, plave prostore! Izaći treba! Nalijevo ostaje musavi talas grada i treperenje svjetiljaka, laju psi, grad je prazan i stran i odvratan, a svjetiljke na periferijama gore jednako tužno, mrtvački, kao u ono daleko vrijeme, kada smo se žderali sa ženkama (i jednom i drugom i trećom), sve ostaje iza nas, psi laju, a čovjek s palicom šeće nebeskom vedrinom između Oriona i Plejada i šal mu vijori u prostoru. To postoji stvarno, kao najistinitiji i najdublji realitet. Sklad mirnog i tihog dubokog disanja dalekih prostora, gdje nema ni kiše, ni crkava, ni zbornice, ni matematičkih zadaćnica, ni nekih bolesnih mozgova, što bale čovjeka kao slinavi puževi. Vjetar svira, čovjek hoda hrabro i silno, zvijezde škripe pod nogama, i sve je zaboravljeno. Čovjek sada nije jedan određeni čovjek, Rafael Kukec, profesor matematike i fizike na toj i toj srednjoj školi, i ne stanuje u malom provincijalnom gradu, gdje su stjeničave kavane i tri spomenika (dva generala i jedan fratar). Blatne ulice, spuštene zavjese, lokotima zaključana vrata, a po krčmama vino, samoća i dim. Oh, kako mora da je neugodno živjeti u takvom malom gradu, gdje su ljudske glave same tikve vodenjače, napunjene bljutavim bućkurišem, i gdje je sve ograničeno i dosadno. Ovako se treba penjati, na vjetru, slobodno, jako, neposredno! Rafael Kukec srkao je vjetroviti eliksir i punio se njime kao svileni zrakoplov i letio sve više. Energično je grabio korak za korakom udarajući svojim drvenim štapom zvjezdane svjetove lijevo i desno kao da razbija staklovinu. Zvijezde i sunca prskali su iskričavo u modrom staklenom prostoru, a duboko dolje nad gradom svirao je sjever pjesme pune kisika, što se dizao na površinu i pjenio kao mjehurići nad močvarama. Drugoga jutra našli su prolaznici Kukčevo tijelo na maglenoj pruzi, i vlastima je uspjelo da utvrde identitet trupla tek poslije neobično duge istrage. Da li se tu radilo o nesretnom slučaju ili o samoubojstvu, nije se moglo ustanoviti nikako.

[Ljiljan]

Ivo Andric, Znakovi pored puta

Kad jedno odredjeno stanje pocne da vas muci, da postaje neizdrzljivo, nemojte stajati u mjestu, jer bolje nece biti, jos manje pomisljajte na bjezanje natrag, jer se od toga pobjeci ne moze. Da biste se spasli, idite naprijed, tjerajte do vrhunca, do apsurda. Idite do kraja dok ne dotaknete dno, dok vam se ne ogadi. U tome je lijek. Pretjerati, znaci isplivati na povrsinu, osloboditi se.
To vazi za sve: za rad, za nerad, za porocne navike kojih se stidite a kojima robujete, za zivot cula, za muku duha.