Priče, naše, tuđe, izmišljene...

[behar]

Predlažem da u ovoj temi zapisujemo svoje priče, razmišljanja, događaje... Bilo šta što nam se čini zanimljivo, jedino neka to bude napisano našim riječima, ne citirano ili prepisano.
Ako bude nešto u napisanom tako privlačno za raspravu molio bih da jednostavno otvorite novu temu u odgovarajućem podforumu ili raspravu prenesete u već postojeću odgovarajuću temu.
Da vas čujemo pripovjedači...

[behar]

U pekari koja je non-stop otvorena, otišao sam po hljeb. Zamolio sam za polovinu crnog. Pekarka me pogleda: Dajte molim vas, poslušajte mene, upravo sam izvadila bijele vekne još su vruće a crni stoji već nekoliko sati, a i vjerujte mi, crni hljeb i nije tako zdraviji kao što se priča. I ja sam prije dok nisam radila u pekarstvu stalno kupovala ili crni ili bar polubijeli, ali sada kad sam vidjela šta se sve daje u te "crne" hljebove, uopšte ih ne kupujem više. To vam je sve hemija i obično bijelo brašno. Kažem vam poslušajte me i uzmite bijeli, kad je već sasvim svjež.
Dobro ubijedili ste me, ali zar to ne pripravljate vi?
Ne, mi samo pečemo, dobijamo sve već pripremljeno ali znam o čemu vam govorim, ne morate mi vjerovati ako ne želite.
Ma vjerujem vam naravno, nemam razloga da vam ne vjerujem...
Još neko vrijeme sam razmišljao o tim pekarkinim riječima i o tom osjećaju koji je tim svojim riječima pobudila u meni. To da će uvijek postojati ljudi koji će iskrenost i istinu postavljati iznad ekonomskog profita postupci su koji će uvijek u meni pobuđivati neko poštovanje, čak i onda kad mi se možda neće ni svidjeti.

[behar]

Moj pokojni čiča je, kažu, dok je bio mlađi volio često reći:
"...ma samo mi je žao što me nisu pustili... jer kad bih ga ja udario, pomislio bi da ga je udarila ruska lokomotiva..."

[Ljiljan]

I dok je stajala na stanici, cekajuci, razmisljala je o tih proteklih dva mjeseca..
Gleda na sat, akademskih petnaest minuta je vec proslo. Sta se dogodilo, mozda nece ni doci.
Slijedila je svoju intuiciju i dalje cekala… 
Prvi put ga je vidjela prije dva mjeseca, ujutro na kapiji svoje firme. Pogledi su im se sreli na kratko i osjetila je kako joj srce poce ubrazno da kuca.
Popela se do svoje kancelarije i pocela da radi. Nakon sat vremena, neko pokuca na vrata i na njeno „slobodno“ udje on. Dah joj je zastao. Upitala je sva zbunjena. 
- Izvolite, sta ste trebali? 
- Ja sam vas novi kolega, treba da potpisem Ugovor.
- Da, da – odgovorila je kratko i izvadila iz ladice Ugovor za potpis.
- Smijem li sjesti – upitao je
- Naravno – i dalje zbunjena, odgovori ona.
Potpisao je ugovor, zahvalio se i otisao. Jutrima su se sretali na kapiji tacno u 7 sati, svaki put skrivajuci pogled.
Desetak dana kasnije, odrzavao se sastanak kod glavnog rukovodioca. Sreli su se na tom sastanku. Kao da je sudbina htjela, bile su samo dvije stolice prazne, jedna do druge. Nakon sastanka ostali su svi popiti kafu. Njihov razgovor je krenuo spontano. Bio je veoma sarmantan, privlacio je njenu paznju. Razisli su se sa osmjehom na usnama. Poslije toga svaki dan je dolazio u njenu kancelariju sa kaficom. Pricali su o svemu. Ona nije nikada smogla snage da kaze da joj se svidja. Dva mjeseca kasnije, jednog jutra na kapiji, prisao je i rekao da bi volio da je vidi veceras. Insistirao je da po nju dodje kuci. Odbila je, kako bi iskljucila mogucnost radoznalih pogleda svojih roditelja. Dogovorili su se u 8 sati navece na Jelenskoj.  
Gleda ponovo na sat, proslo je pola sata. Njega nema. Odlazi do prve govornice i okrece njegov broj. On nije kuci, izasao je - odgovori njegov, sudeci po glasu, otac. Odluci da pozove svoj broj kuci . Javi se mama i na njeno pitanje „da li je neko trazio“ odgovori da je zvao neki mladic koji se predstavio kao njen novi kolega sa posla, i da nije dosla na dogovoreni sastank. Vraca se na stanicu i dalje ceka. 
U jednom momentu ucini joj se da vidi poznato lice u autu koje je proslo. Cuje skripu kocnica i gleda kako se to isto auto vraca nazad. Stao je, izlazi iz auta, prilazi joj  i pita:
- Pa gdje si ti, ja cekam vise pola sata !!??
- Ja takodjer cekam vise od pola sata – odgovori ona.
- Ali ja te svo vrijeme cekam na Jelenskom mostu – nasmija se on.
- A ja tebe cekam svo vrijeme na Jelenskom polju – nasmija se ona.
Poljubise se strasno.....

[behar]

...Kažu da je Čaušesku, kad se odlučio izvesti svoj ludi poduhvat i izgraditi onu ogromnu "socijalističku" zgradu, iselio i porušio sve što je bilo na tom području, koje je namjenio za gradnju u najužem centru Bukuriješti. Pričaju da je tako dok je određivao granice tog mjesta gdje će graditi išao i samo odmahivao rukom pored svake zgrade koju je namjenio rušiti. Tako je prolazeći pored jedne kuće, kažu, samo rukom otjerao muhu a oni koji su ga pratili nisu se usudili upitati koji je razlog mahanja pa su za svaki slučaj srušili i tu kuću...

[Pulle No.1]

ovo je sa jednog mog bloga

Ponoć
je prošla već nekoliko minuta, čuo sa auto ispred njene kuće, to je bio
znak da je napokon došla. Prišao sam lagano prozoru , ugasio svjetlo u
svojoj sobi u nadi da ću bolje vidjeti, lagano sam razmaknuo zavjesu i
čekao. Vječnost je prošla ili je se to meni samo učinilo, vjerovatno
samo učinilo, vječnost čitava od njegog ulaska u kuću do trenutka kada
se upalilo svjetlo u njenoj sobi. Srce mi je zatitralo, kao kakvom
nevinom školarcu kada ugleda duplericu CKM Magazina. Svoju veliku torbu
odbacila je na stol i stala na sredinu sobe, show je počeo. Počela je
skidati svoju odjeću sa sebe, prvo svoju bijelu košulju, pa svoje
bijele pantalone (jesam li napomenuo da je radila u pekari, nije bitno
...) . Dok je to radila polako je prilazila prozoru svoje sobe, onako u
donjem rublju (izgledala kao da su je grčki bogovi za sebe vajali, da
ne detaljišem previše), gledala je kroz gusti mrak prema mom prozoru.
Stala je ispred njega, polako okrenuvši se za 360 stepeni, izgledala je
savršeno, ponovo je stala gledajući kroz mrak prema meni. Povukao sam
se unazad, zabrinut, pitavši se da li je svjesna da je posmatram ?
Ubrzo sam saznao odgovor, okrenula se i otišla do radnog stola u njenoj
sobi, uzela veliki bijeli papir i crni marker i nešto šarala po njemu,
ponovo se vratila do prozora i podigla papir. Na njemu je bila nacrtana ruka i natpis to je sve što ćeš vidjeti večeras , shvatio
sam šta mi je poručila, provalila je da je gledam, to je bio znak da je
to sve što ću vidjeti večeras i da se prihvatim drugih metoda ako želim da mi
bude lakše nakon njenog show, ugasila je svjetlo. Da li sam je
poslušao, na vama je da skontate ... Ah, ta moja komšinica ...

Pulle_No_1

[behar]

Sreli su se slučajno. Bilo je nešto zajedničko, nešto što ih je dovelo na isto mjesto u isto vrijeme. Ostalo nije ni bilo važno. Skoro da se formalno nisu ni upoznali, govorili su različite jezike. On nije govorio njen jezik, ona nije razumjela njegov. Nije im to ni bilo potrebno.
Prihvatila je bokal sa vinom da natoči u svoju čašu. Ponudio se da joj on to učini. Vratila je bokal na svoje mjesto i sa osmjehom pustila da joj on natoči vino. Taj njen pokret presegao je sva njegova očekivanja. Gracioznost njenog pokreta i toplina njenog osmjeha zapečatila su njihovo poznanstvo zauvijek. U tom trenutku je to znao. A kad ga je pogledala shvatila je to i ona. Godinama još vidjat će se... Ali tad su oboje shvatili: Možemo se sviđati ili ne sviđati jedno drugom, možemo se voljeti ili mrziti, možemo se osjećati prijatno ili neprijatno kad smo zajedno ali u ovom svijetu smo za vječno povezani. Možemo i negirati tu povezanost, biti slijepi za nju, ali ona je oduvijek tu i nikada neće biti prekinuta. To spoznanje je bilo najviše što su mogli jedno drugom dati, oboje su bili istovremeno ponosni na to i zahvalni što se im je baš tako desilo.

[Ljiljan]

U mojoj mislima postoji jedan grad kojeg se sjecam sa ljubavlju, daje mi snagu, budi zive slike. To je grad mog djetinjstva, gdje sam nekada davno bila sretna.
To je bilo vrijeme bosih nogu, vruceg ljeta i kise u podne, koja je trajala nekih petnaestak minuta, osvjezivsi nas i davajuci nam elana za daljnju igru.
Proplanak koji se u nedogled pruzao bio je samo nas. Bacali smo se u travu koja je mirisala na svjezinu poslije kraktog pljuska. Lezim, gledam plavo nebo i pratim oblake. Moj pogled se spusta na travu oko mene gdje na suncu svjetlucaju kapi kise kao jutarnja rosa. U daljini cujem glas majke koja me zove na rucak. Skacem, razdragana i trcim. Ona me docekuje na vratima i po ko zna koji put govori "opet si se valjala po travi".
Osjecam suze u ocima i mislim kako te lijepe slike sjecanja nece nikada nestati, svjetlit ce jos jace.

[behar]

Devedeset četvrte je na našem fakultetu gostovao Rade Šerbedžija.
Kad su ga najavili i kad je ušao u dvoranu počeo je govoriti nešto o vjekovnoj tradiciji Hrvata i Srba...
Trebalo mi je nekoliko minuta da shvatim da on zapravo ne govori svoje mišljenje, nego neki, najvjerovatnije, Krležin tekst...
Dok je tako govorio o nekih tisuće i tisuće Hrvata, koji su ne znam šta već... javio se jedan glas iz publike:
- Ko to kaže?... - očigledno se ne slažući sa podacima koje je čuo...
- Ko to laže?... odgovorio je Rade i nastavio govoriti svoj tekst...
Odgovor mi se činio tako uspješan da ga još nisam zaboravio...

[behar]

U nekim bibliotekama su uveli interesantnu tradiciju da za kakve praznike ili dane knjige poklanjaju članovima knjige koje su iz različitih razloga otpisali.
Obično su to malo oštećene knjige ili starija izdanja klasičnih djela koja niko više ne posuđuje jer radije uzme ona novija.
Sam sam često našao jako zanimljiva i stara izdanja među tim otpisanim.
Tako sam jednom našao zbirku "Hrvatsko-srbske narodne pesmi" (to su one junačke pjesme o Marku Kraljeviću i slične...i koje su u originalnom jeziku...) koju je izdala "Matica slovenska" u svojoj ediciji "hrvatska knjižnica".
Knjiga je izašla 1913. godine a natisnula ju je "Tiskarna Boranić i Rožmanić v Zagrebu".
Ali posebnost ove knjige nije samo to da je tako stara...
Ona je natisnuta na nekoliko araka koji su onda savijeni na dimenziju knjige i onda razrezani...(kako se vjerovatno često štampalo u to vrijeme)
Ali posebnost te knjige je još i to što ona ni onda kad sam je našao nije bila razrezana.
Dakle više od 90 godina, preživjela je i Prvi i Drugi rat, promijenila nekoliko biblioteka (vidi se po pečatima) ali u stvari nije bila pročitana.
Jer nerazrezanu to niko nije ni mogao.
Naravno odmah sam je uzeo... imao sam utisak da držim u rukama jednu neizživljenu sudbinu, jednu unutrašnju neispunjenost... kakva je knjiga koju niko nije pročitao?... kako se osjeća žena koju niko nije ljubio?
Odmah sam je naravno razrezao i pregledao, iako su mi sve pjesme manje-više poznate.
Sad tražim nekoga kome će da bude primjeran poklon.
Pravi život te knjige upravo počinje...

[behar]

Kao što postoje oni koji uvijek čitaju riječi i naopako ili oni koji nikad ne sjedaju na tronožnu stolicu postoje tako i oni koji nikad ne zaključavaju ulazna vrata svoga stana ili kuće.
Obično su to oni koji su odrasli u okolinama u kojoj je svaka pojava stranca bila odmah opažena. U kojoj si kod susjeda išao po čašu šećera ili kave i u kojoj su svi znali gdje ko od susjeda drži čekić ili sjekiru.
Jedna prijateljica koja je odrastala u sličnoj okolini u jednom malom slovenskom mjestašcu ima tu naviku da nikad ne zaključava ulazna vrata. Ta joj navika pomaže da se ljepše osjeća, vjeruje da tako poručuje svijetu oko sebe da je kod nje svako uvijek dobro došao i da želi živjeti u onom najljepšem i najboljem svijetu koji je moguće u ovoj stvarnosti postići. Tako se dešava da joj često dolazi njen bivši sa kojim je već nekoliko mjeseci prekinula. U kasne sate, dok ona spava, dođe on, obično pijan, legne pored nje, ona ponekad to i ne primjeti dok ujutro ne ustane. Viče na njega, prijeti mu policijom ali ništa od toga ne pomaže.
Moje pravo je, kaže, da ne zaključavam vrata. Osjećam sa kao u zatvoru iza zaključanih vrata, kao da me cio svijet ne zanima više i kao da nemam nikakve vlastite slobode.
Njen bivši to razumije kao neku tajanstvenu ljubavnu igru, nekako kao »još uvijek su vrata za tebe otvorena«…
Neću da se zbog jednog bezobraznika zaključavam. Moje je pravo da se lijepo osjećam u svom stanu i neću da mi ko to uskraćuje. Mora da postoji način da se ta budala nauči obzirnosti.
Kao što rekoh, kao što postoje oni koji se nikad ne fotografiraju ili oni koji nikad ne idu lijevom stranom ulice postoje tako i oni koji nikad ne zaključavaju svoja ulazna vrata. I nisu spremni dozvoliti da im ko to uskraćuje…

[Venera]

------------------
Dosao čovjek u neko selo s namjerom da se naseli.
Dok je setao selom sretne starca i upita ga: "Kakvi su ljudi u ovom selu?"
Starac uzvrati pitanjem: "A kakvi su bili tamo odakle dolazis?"
"Svadljivi, zavidni, nema nigdje gorih ljudi" - odgovori čovjek.
"Takvi su i ovdje" - rece starac - "neces ovdje naci mir koji trazis".

Nedugo nakon toga isti taj starac sretne drugog covjeka, koji je u selo dosao s istom namjerom, i ovaj ga upita: "Kakvi su ljudi u ovom selu?"
"A kakvi su bili tamo odakle dolazis"?- uzvrati starac.
"Dobri"-odgovori covjek- "imao sam puno prijatelja, i svi smo si uzajamno pomagali".
Starac mu rece: " I ovdje su ljudi takvi, slobodno se naseli."

P.S. Pricu sam napisala po sjecanju, jer nigdje ne nadjoh originalan tekst. Potjece iz Indije.

[meyra]

-----------------------------------

Bio jedan mali dječak koji je imao lošu narav. Otac mu je dao vreću punu eksera i rekao mu da svaki put kad pobjesni i izgubi kontrolu nad sobom, zabije jedan u ogradu.
Prvoga je dana dječak ukucao 37 eksera. Tijekom slijedećih nekoliko mjeseci on je naučio kontrolirati svoj bijes i broj zabijenih eksera se smanjivao. Otkrio je da je lakše kontrolirati svoju narav, nego zabijati eksere u ogradu.
Napokon je osvanuo dan u kojem dječak nije niti jedan ekser zabio u ogradu.
Otišao je ocu i rekao mu kako toga dana nije pobjesnio.
Otac mu je tada rekao:
Svakoga dana kada uspiješ kontrolirati svoje ponašanje iz ograde iščupaj po jedan ekser.
Dani su prolazili i jednoga je dana dječak bio u stanju kazati svom ocu da je izvadio sve eksere.
Otac je uzeo sina za ruku i odveo ga do ograde.
Tada mu je rekao:
Dobro si to uradio, sine moj, ali pogledaj sve te rupe u ogradi. Ograda više nikad neće biti ista.
Kada u bijesu kažes neke stvari, one ostavljaju ožiljak, kao što su ove rupe u ogradi.
Možeš čovjeka ubosti nožem i izvući nož i poslije toga nije važno koliko puta kažes da ti je žao, rane ostaju.
Verbalna rana je isto toliko bolna kao i fizička.

-----------------------------------
(net)

[Ljiljan]

Moj prijatelj otvori jednu od ladica koja je pripadala njegovoj zeni. Izvadi jedan zamotuljak u posivjelom papiru i rece: "Ovo nije bilo sto, ovo je nesto specijalno.". Odmotao je paketic i odbacio papir, i onda se duboko zagledao u biranu svilu i cipku. "Ona je ovo kupila kad smo bili prvi put u NewYorku, prije otprilike osam ili devet godina. Nije to nikada upotrijebila. Cuvala je to za neku "specijalnu priliku". Dobro... ja mislim da je sada prigodna prilika za to".
Prisao je krevetu i polozio rublje pored druge garderobe, koju ce ona imati na pogrebu. Njegova zena je umrla.
Okrenu se prema meni i rece: "Ne cuvaj nikada nista za neke specijalne prilike, svaki dan u tvom zivotu je specijalan".
Jos uvijek mislim na njegove reci... one su promijenile moj zivot. Vise citam, a cistim manje. Sjedim na terasi i uzivam u pejzazu, i ne smeta mi korov u vrtu. Provodim vise vremena s porodicom, a manje na poslu. Shvatio sam da je zivot u sustini jedna cjelina ispunjena uzvicima, a ne tecaj prezivljavanja. Vise nista ne cuvam. Upotrebljavam moje kristalne case svaki dan. Obucem moj novi sako, kad idem u supermarket, ako zelim. Ja ne cuvam moj najbolji parfem za specijalne izlaske, ja ga upotrebljavam uvijek kad pozelim. Fraze..."jednog dana" i "jednog od ovih dana" su nestale iz mog rjecnika. Ako nesto vrijedi vidjeti, slusati ili raditi, onda ja to zelim vidjeti, slusati ili raditi SADA.
Nisam siguran u to sto bi zena mog prijatelja uradila, da je samo znala da je nece biti ovdje sutra, u sto mi svi vjerujemo. Ja mislim da bi ona bila vise u kontaktu sa svojom porodicom, svojim najblizim prijateljima. Ona bi mozda nazvala svoje stare prijatelje i molila za oprostaj za neke nesporazume i pomirila se s njima. Vjerujem da bi ona isla jesti u kineski restoran, to je njena omiljena hrana.
Smeta me sto sam prestao sretati moje dobre prijatelje koje sam "jednog dana" htio kontaktirati. Smeta mi sto ne pisem pisma, koje sam mislio pisati "jednog od ovih dana". Smeta mi i zalosti me da nisam rekao mojim roditeljima, mojoj braci i djeci, cesce, koliko ih volim. Sada pokusavam ne zakasniti, ne drzim se po strani, ili cuvam nesto, sto moze obogatiti nas zivot sa smijehom ili radoscu. I svaki dan kazem samom sebi, da je danas jedan specijalan dan... Svaki dan, svaki sat, svaka minuta... je specijalan.
Jednog od "ovih dana" je tako daleko... ponekad ne dodje nikada vise...

Ovaj tekst nadjoh izmedju "smijesni tekstovi" na net-u... Ne znam sta je ovdje smijesno... Treba posvetiti paznju ovom tekstu da se shvati koliko istine ima u njemu...Zivot je jedan i vrlo kratak...