Poezija - vječne pjesme

[behar]

Svako ima stihove koje nikad neće zaboraviti.


Neka im ovdje bude mjesto.

[behar]

VASKO POPA


ČAS IZ PJESNIŠTVA


SJEDIMO NA BIJELOJ KLUPI
ISPOD LENAUOVOG POPRSJA

LJUBIMO SE
I ONAKO UZGRED GOVORIMO
O STIHOVIMA

GOVORIMO O STIHOVIMA
I ONAKO SE UZGRED LJUBIMO

PJESNIK GLEDA NEKUD KROZ NAS
KROZ BIJELU KLUPU
KROZ ŠLJUNAK NA STAZI

I TAKO LIJEPO ĆUTI
LIJEPIM BAKARNIM USNAMA

U GRADSKOJ BAŠTI U VRŠCU
JA POLAKO UČIM
ŠTA JE U PJESMI GLAVNA STVAR.

[behar]

ONO

Kolika bdijenja, kolike sanje,
o onom što nije ničije znanje.

Otkrito je, a ipak tajno.
Po noći tamno, po danu sjajno.

Snazi volje meko se ne da.
Bez misli misli, bez oka gleda.

Koliko šutnje, kolike riječi,
o onom što se ne može reći.

Vesna Krmpotić

[behar]

PRE IGRE

Zažmuri se na jedno oko,
Zaviri se u sebe u svaki ugao,
Pogleda se da nema eksera da nema lopova,
Da nema kukavičijih jaja.

Zažmuri se i na drugo oko,
Čučne se pa se skoči,
Skoči se visoko, visoko, visoko, visoko,
Do navrh samog sebe.

Odatle se padne svom težinom
Danima se pada, duboko, duboko, duboko,
Na dno svoga ponora.

Ko se ne razbije u paramparčad,
Ko ostane čitav i čitav ustane,
Taj igra.

Vasko Popa

[behar]

PJESMA O KERUŠI

Jutros rano gdje strn šumi, lupka,
Gdje se bijeli trska, u gugutki,
Sedmoro je oštenila kučka,
Sedmoro je oštenila žutih.

Do u sumrak grlila ih nježno
I lizala niz dlaku što rudi,
I slivo se mlak sok neizbežno,
Iz tih toplih materinskih grudi.

A uveče, kad živina juri,
Da zauzme motke, il prut jak,
Izišo je tad domaćin tmuri,
I svu štenad potrpo u džak.

A ona je za tragom trčala,
Stizala ga, kao kad uhode ...
I dugo je, dugo je drhtala
Nezamrzla površina vode.

Pri povratku, vukuć se po tmini,
I ližući znoj s bedara lenih,
Mesec joj se nad izbom učini,
Kao jedno od kučića njenih.

Zurila je u svod plavi, glatki,
Zavijala bolno za svojima,
A mesec se kotrljao tanki,
I skrio se za hum u poljima.

Nijemo, ko od milosti il sreće,
Kad joj bace kamičak niz breg,
Pale su i njene oči pseće,
Kao zlatni sjaj zvezda, u sneg.

(Sergej Jesenjin)

[Ljiljan]

Behar ova pjesma o kerusi je za desetku, nisam je procitala citavu vjecnost...


Sto te nema...

Kad na mlado poljsko cv'jece
Biser niže ponoc nijema,
Kroz grudi mi želja l'jece:
"Što te nema, što te nema?"

Kad mi sanak pokoj dade
I duša se miru sprema,
Kroz srce se glasak krade:
"Što te nema, što te nema?"

Vedri istok kad zarudi
U trepetu od alema,
I tad duša pjesmu budi:
"Što te nema, što te nema?"

I u casu bujne srece
I kad tuga uzdah sprema,
Moja ljubav pjesmu krece:
"Što te nema, što te nema"...

Aleksa Santic

[Nesa]

Imam nekoliko stihova ili ti pjesama koje me bace na koljena kada ih cujem,samo sto ti stihovi nisu neki knjizevni stihovi ili slicni vec nase pjesme balade zabavne muzike,pa neka ne zamjeri autor teme ja moram za vecras jednu da ostavim ovdje i da podijelim sa vama..


Zaboravljeni

Mozda smo ja i ti
divlji i niciji,
mozda nas je tuga
zauvek vezala

Kazu nam da smo svi
rodjeni jednaki,
jednaki pred Bogom
i pod zvezdama

Cujem marsiraju zastave,
zvone koraci u ovoj noci,
nebo nocas ratuje
a ti me ne pitaj
nikada o samoci

Sanjam, sanjam da si tu
ko da letim na zlatnom cilimu
sanjam Bog nas prokleo
sve nam dao
a srecu nam je uzeo

Zaboravljen sam ja,
zaboravljena ti
negde u tisini nase ulice
ponoc je kucnula
ti si se prekrstila,
obrisala sve
jednim potezom gumice

[Azathoth]

Vladislav Petkovic Dis

Rob

Knjigo moja sviju snova, evo roba!
Oko duse, zoro dana, boje zraka,
Ja sam tebe pronasao do svog groba
Da te gledam, da te volim iz svog mraka.

I dok stara ponoc nosi moje dane,
I dok lanac muka steze i okiva,
Bol, padanja i potresi da sarane -
Moja glava na tvom krilu nek pociva.

I dok dubi verna slutnja strah jezivi
I jedna pesma dok je jos krik sova,
Moje srce, jadno srce, neka zivi,
Nek jos kuca, knjigo moja sviju snova.

Celom mojim i danas je splet od bora.
Al' su oci ozarene uvek tobom;
Ti si izvor i slobode i odmora,
Izmirenje sa pustinjom i sa grobom.

Knjigo moja sviju snova, evo roba!
Oko duse, zoro dana, boje zraka,
Ja sam tebe pronasao do svog groba
Da te gledam, da te volim iz svog mraka.

Ti nikada mozda nisi znala da je
Tvoja mladost meni zivot, moja snaga,
Sto obilno pruza meni zagrljaje,
I zaborav i pijanstva tako draga.

Da li ti je kadgod na um mis'o pala,
Bujnu kosu kad prgavo sama spleces,
Kad u vrtu beres ruzu sto je cvala,
Ruzu beres i na grudi svoje meces,

Kad haljinu svoju drzis s puno poste,
I ti prsti, i te ruke - da l' si znala,
Kol'ku radost meni nose i miloste -
Da li ti je kadgod na um mis'o pala?

I dok imam ruke, grudi, usne tvoje,
I te oci pune srece i neznanja,
Ja osecam kako dise leto moje
I moj suton u kome se toplo sanja.

Nebo mi je tvoja ljubav, tvoja soba,
Vera mi je tvoje lice bez oblaka -
Knjigo moja sviju snova, evo roba,
Da te grli, da te voli iz svog mraka.

[Venera]

IGRAČKA VJETROVA


Pati bez suza, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.

Podaj se pijanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.

Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, dušo, stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena."

Tin Ujević

[Azathoth]

Edgar Allan Poe

The Raven


Once upon a midnight dreary, while I pondered, weak and weary,
Over many a quaint and curious volume of forgotten lore,
While I nodded, nearly napping, suddenly there came a tapping,
As of someone gently rapping, rapping at my chamber door.
"'Tis some visitor," I muttered, "tapping at my chamber door-
Only this, and nothing more."

Ah, distinctly I remember it was in the bleak December,
And each separate dying ember wrought its ghost upon the floor.
Eagerly I wished the morrow;- vainly I had sought to borrow
From my books surcease of sorrow- sorrow for the lost Lenore-
For the rare and radiant maiden whom the angels name Lenore-
Nameless here for evermore.

And the silken sad uncertain rustling of each purple curtain
Thrilled me- filled me with fantastic terrors never felt before;
So that now, to still the beating of my heart, I stood repeating,
"'Tis some visitor entreating entrance at my chamber door-
Some late visitor entreating entrance at my chamber door;-
This it is, and nothing more."

Presently my soul grew stronger; hesitating then no longer,
"Sir," said I, "or Madam, truly your forgiveness I implore;
But the fact is I was napping, and so gently you came rapping,
And so faintly you came tapping, tapping at my chamber door,
That I scarce was sure I heard you"- here I opened wide the door;-
Darkness there, and nothing more.

Deep into that darkness peering, long I stood there wondering, fearing,
Doubting, dreaming dreams no mortals ever dared to dream before;
But the silence was unbroken, and the stillness gave no token,
And the only word there spoken was the whispered word, "Lenore!"
This I whispered, and an echo murmured back the word, "Lenore!"-
Merely this, and nothing more.

Back into the chamber turning, all my soul within me burning,
Soon again I heard a tapping somewhat louder than before.
"Surely," said I, "surely that is something at my window lattice:
Let me see, then, what thereat is, and this mystery explore-
Let my heart be still a moment and this mystery explore;-
'Tis the wind and nothing more."

Open here I flung the shutter, when, with many a flirt and flutter,
In there stepped a stately raven of the saintly days of yore;
Not the least obeisance made he; not a minute stopped or stayed he;
But, with mien of lord or lady, perched above my chamber door-
Perched upon a bust of Pallas just above my chamber door-
Perched, and sat, and nothing more.

Then this ebony bird beguiling my sad fancy into smiling,
By the grave and stern decorum of the countenance it wore.
"Though thy crest be shorn and shaven, thou," I said, "art sure no craven,
Ghastly grim and ancient raven wandering from the Nightly shore-
Tell me what thy lordly name is on the Night's Plutonian shore!"
Quoth the Raven, "Nevermore."

Much I marvelled this ungainly fowl to hear discourse so plainly,
Though its answer little meaning - little relevancy bore;
For we cannot help agreeing that no living human being
Ever yet was blest with seeing bird above his chamber door-
Bird or beast upon the sculptured bust above his chamber door,
With such name as "Nevermore."

But the raven, sitting lonely on the placid bust, spoke only
That one word, as if his soul in that one word he did outpour.
Nothing further then he uttered- not a feather then he fluttered-
Till I scarcely more than muttered, "other friends have flown before-
On the morrow he will leave me, as my hopes have flown before."
Then the bird said, "Nevermore."

Startled at the stillness broken by reply so aptly spoken,
"Doubtless," said I, "what it utters is its only stock and store,
Caught from some unhappy master whom unmerciful Disaster
Followed fast and followed faster till his songs one burden bore-
Till the dirges of his Hope that melancholy burden bore
Of 'Never- nevermore'."

But the Raven still beguiling all my fancy into smiling,
Straight I wheeled a cushioned seat in front of bird, and bust and door;
Then upon the velvet sinking, I betook myself to linking
Fancy unto fancy, thinking what this ominous bird of yore-
What this grim, ungainly, ghastly, gaunt and ominous bird of yore
Meant in croaking "Nevermore."

This I sat engaged in guessing, but no syllable expressing
To the fowl whose fiery eyes now burned into my bosom's core;
This and more I sat divining, with my head at ease reclining
On the cushion's velvet lining that the lamplight gloated o'er,
But whose velvet violet lining with the lamplight gloating o'er,
She shall press, ah, nevermore!

Then methought the air grew denser, perfumed from an unseen censer
Swung by Seraphim whose footfalls tinkled on the tufted floor.
"Wretch," I cried, "thy God hath lent thee- by these angels he hath sent thee
Respite- respite and nepenthe, from thy memories of Lenore!
Quaff, oh quaff this kind nepenthe and forget this lost Lenore!"
Quoth the Raven, "Nevermore."

"Prophet!" said I, "thing of evil!- prophet still, if bird or devil!-
Whether Tempter sent, or whether tempest tossed thee here ashore,
Desolate yet all undaunted, on this desert land enchanted-
On this home by horror haunted- tell me truly, I implore-
Is there- is there balm in Gilead?- tell me- tell me, I implore!"
Quoth the Raven, "Nevermore."

"Prophet!" said I, "thing of evil- prophet still, if bird or devil!
By that Heaven that bends above us- by that God we both adore-
Tell this soul with sorrow laden if, within the distant Aidenn,
It shall clasp a sainted maiden whom the angels name Lenore -
Clasp a rare and radiant maiden whom the angels name Lenore."
Quoth the Raven, "Nevermore."

"By that word our sign of parting, bird or fiend!" I shrieked, upstarting -
"Get thee back into the tempest and the Night's Plutonian shore!
Leave no black plume as a token of that lie thy soul hath spoken!
Leave my loneliness unbroken!- quit the bust above my door!
Take thy beak from out my heart, and take thy form from off my door!"
Quoth the Raven, "Nevermore."

And the Raven, never flitting, still is sitting, still is sitting
On the pallid bust of Pallas just above my chamber door;
And his eyes have all the seeming of a demon's that is dreaming,
And the lamplight o'er him streaming throws his shadow on the floor;
And my soul from out that shadow that lies floating on the floor
Shall be lifted- nevermore!

[Venera]

KOLAJNA


Noćas se moje usne žare
Noćas se moje vjeđe pate
I ruke moje san ozare
Umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strašna u dubini,
Ona je zublja u dnu noći

Plačimo, plačimo
u tišini

Umrimo, umrimo
u samoći.

TIN UJEVIĆ

[behar]

Nesa, baš takve pjesme su poželjne u ovoj temi....

Azathoth, bravo za "Gavrana" ali može li u našim jezicima?

[Azathoth]

Edgar Alan Po

Gavran


Jednom jedne strašne noci, ja zamišljah u samoci,
Citah crne, prašne knjige, koje staro znanje skriše;
Dok sam u san skoro pao, netko mi je zakucao,
Na vrata mi zakucao - zakucao tiho - tiše -
"To je putnik" ja promrmljah, "koji bježi ispred kiše" ,
Samo to i ništa više.


Ah, da, još se sjecam jasno, u decembru beše kasno
Svaki ugarak, što trne, duhove po podu riše.
Željno cekam ja svanuce, uzalud iz knjiga vucem
Spas od boli što me muce, jer me od Nje rastaviše.
Od djevojke andjeoske, od Lenore rastaviše,
Ah, nje sada nema više.


Od svilenog, tužnog šuma iz zastora od baršuna
Nikad prije osjecani užasi me zahvatiše;
Dok mi srce snažno bije, ja ga mirim sve hrabrije:
"Putnik moli da se skrije od te noci, bure, kiše.
Putnik kuca na ta vrata, da se skrije ispred kiše.
Samo to je, ništa više."


Ohrabrih se iznenada, ne oklijevah više tada:
"Gospodine il gospodjo, izvinjenje moje stiže!
Mene teški snovi prate, a vi nježno kucat znate,
Tako tiho i bez snage, vaši prsti vrata biše,
Da sam sanjiv jedva cuo" - Tu se vrata otvoriše -
Mrak je tamo, ništa više.


Pogled mrak je prodrijet htio, cudno zastrašen sam bio,
Sumnjajuci, sanjajuci, sni mi paklenski se sniše;
Nedirnuta bje tišina, znaka nije dala tmina,
Recena je rec jedina, šapnuta od zvuka kiše:
"Lenora" ja šapnuh tiho, jeka mi je vrati tiše,
Samo to i ništa više.


Kad u sobu ja se vratih, cijelom dušom tad zaplamtih:
Nešto jaci nego prije udarci se ponoviše.
"Sigurno", ja rekoh, "to je na prozoru sobe moje;
Pogledat cu trenom što je, kakve se tu tajne skriše.
Mirno, srce. Da, vidimo, kakve se tu tajne skriše -
Vjetar to je, ništa više.


Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku,
Kroza nj udje gordi Gavran, svetih dana što vec biše,
Nit da poklon glavom mane, ni trenutak on da stane,
S likom lorda ili dame kroz moju se sobu diže
I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže,
Sleti, sjede, ništa više.


Ovaj stvor u crnom plaštu, nasmija mi tužnu maštu
Teškim, mrkim dostojanstvom, kojim citav lik mu diše.
"Nek ti kresta jadno visi", rekoh, "kukavica nisi,
Strašni, mracni Gavran ti si, što sa žala Noci stiže,
Kako te na žalu zovu hadske noci otkud stiže?"
Rece Gavran: "Nikad više".


Zacudih se tome mnogo, što je jasno zborit mogo,
Premda nejasne mu rijeci malo tog mi razjasniše.
Ali priznat mora svako, ne dogadja da se lako,
Da živ covjek gleda tako, pticu što se nad njim njiše,
Životinju ili pticu, što nad vratima se njiše
S tim imenom "Nikad više".


Ali Gavran sjedec tamo, govori rijec jednu samo,
Ko da duša mu i srce u tu jednu rijec se sliše.
To je sve što on mi rece - dalje krila ne pokrece,
Dok moj šapat mir presijece: "Svi me druzi ostaviše,
Otici ce i on kao nade što me ostaviše".
Tad ce Gavran "Nikad više".


Dok ja stajah još zatecen - odgovor bje spremno recen.
"Nema sumnje," rekoh, "ta je rijec tek trica, ništa više
Od nesretnog gazde cuta, kojega je sudba kruta,
Pratila duž njegova puta, dok mu sve se pjesme sliše
U tužaljke puste nade, koje teret u se zbiše,
Od "nikada-nikad više".


Al taj stvor u crnom plaštu, još mi u smijeh goni maštu,
Ja naslonjac tad okrenuh bisti, gdje se Gavran njiše
Na baršun mi glava klone, a ja mislim misli one,
Stapam mašte tužne, bolne; kakvu meni sudbu piše
Ova strašna kobna ptica, kakvu meni sudbu piše
Grakcuc stalno: "Nikad više".


Sjedih tražec smiso toga, ne govorec niti sloga
Ptici, cije žarke oci moju dušu rasplamtiše;
Tako mislec misli bone, pustih glavu da mi klone
I u baršun da mi tone, kojim svijetlo sjene riše,
Naslonit se na taj baršun, kojim svijetlo sjene riše
Ona nece, nikad više.


Zrak tad ko da gušcim stade, na me neki miris pade
Ko da andjel lakih nogu kadionik cudni njiše.
"Ludo", viknuh, "to su glasi, Bog ce posla da te spasi
Bol i tugu da ti gasi, što te tako izmuciše.
Pij nepenthe, da u srcu zaborav Lenoru zbriše."
Rece Gavran: "Nikad više".


"Zli proroce, ne znam pravo, da l si ptica ili djavo,
Da li te je Satan poslo, il te bure izbaciše
Sama, al nezastrašena, u tu pustu zemlju sjena
U dom ovaj opsednuti, - zaklinjem te, ah, ne šuti
Reci, reci ima' l melem jada, što me izmuciše?"
Rece Gavran: "Nikad više".


"Zli proroce, ne znam pravo, da l si ptica ili djavo,
Al u ime Boga po kom obojici grud nam diše,
Smiri dušu rastuženu, reci da l cu u Edenu
Zagrliti svoju ženu, od koje me rastaviše,
Andjeosku tu Lenoru, od koje me rastaviše?"
Rece Gavran: "Nikad više".


"Dosta ti govorit dadoh, crna ptico!" Tad ustadoh,
"U oluje divlje bježi, što se kroz noc raskriliše!
Ne ostavi niti traga svojih laži kraj mog praga,
Meni je samoca draga - usne same dovršiše -
Iz mog srca kljun svoj vadi, nek ti trag se ovdje zbriše!"
Rece Gavran: "Nikad više".


I taj Gavran, šutec samo, još je tamo, još je tamo,
Na Palade kip je sjeo, što se iznad vrata diže,
Oci su mu slika prava zloduha što sniva, spava,
Svijetlost, što ga obasjava, na dnu njegovu sjenu riše,
Moja duša iz tih sjena, što mi cijelu sobu skriše
Ustat nece - nikad više!

[Azathoth]

Mada mislim da kad se neka pesma prevede...jednostavno to nije to...i da neke pesme ne bi trebale da se chitaju prevedene, pogotovo ako je u pitanju Engleski jezik koji skoro svi znaju.

[Ljiljan]

TI NE VOLIS

Ti ne volis i ne zalis mene,
nisam vise mio srcu tvom?
Gledajuc' u stranu strast ti vene
sa rukama na ramenu mom.

Smijesak ti je mio, ti si mlada,
rijeci moje ni njezne, ni grube.
Koliko si voljela do sada?
Koje ruke pamtis? Koje zube?

Prosli su ko sjena kraj tvog tijela
ne srevsi se sa plamenom tvojim.
Mnogima si na koljena sjela,
sada sjedis na nogama mojim.

Oci su ti poluzatvorene
i ti sanjas o drugome nekom,
ali ljubav prosla je i mene,
pa tonem u dragom i dalekom.

Ovaj plamen sudbinom ne zeli,
plahovita bjese ljubav vruca -
i ko sto smo slucajno se sreli,
rastanak ce biti bez ganuca.

Ti ces proci putem pored mene
da prokockas sve te tuzne zore.
Tek ne diraj one neljubljene
i ne mami one sto ne gore.

I kad s drugim budes jedne noci
u ljubavi, stojeci na cesti,
mozda i ja onuda cu proci
i ponovo mi cemo se sresti.

Okrenuvsi drugom blize pleci
ti ces glavom kimnuti mi lako.
"Dobro vece", tiho ces mi reci.
"Dobro vece, miss", i ja cu tako.

I nista nam srca nece ganut,
duse bit ce smirene posvema
tko izgori, taj ne moze planut,
tko ljubljase, taj ljubavi nema.

S. Jesenjin