Re: Poezija - vječne pjesme

[meyra]

Aleksandar Sergejevič Puškin -

Volio sam vas
Volio sam Vas; i ljubav jos, mozda,
Nije ugasla sva u srcu mom;
No nek Vas ona sad ne brine vise,
Ja necu da Vas rastuzujem njom.

Volio sam Vas nijemo i bez nade,
S ljubomorom i strepnjom srca svog;
Volio sam Vas iskreno i njezno,
Volio Vas tako drugi, dao Bog.

[meyra]

Dobriša Cesarić (1902 - 1980)


ZAPIS O VRšNJACIMA

Sve češće u okviru crnom
imena čitam ja vršnjaka
Što skrenuše u tajne mraka

Naš naraštaj u zemlju ide
Na zemlji se malko vrzo
A sada u nju ide brzo

Sve manje zanosa i želja
u sebi ćutimo. Zato pamtim
sve više mrtvih prijatelja

I njina lica, kretnje, riječi
U meni počesto se bude
jer žive gledam mrtve ljude

Smrt radost polako truje
i tamnu pjesmu prolaznosti
sve glasnije mi uho čuje

[Ljiljan]

Plivacica

Oznanila se u saptanju pijeska
Kojim kao da je rekla
Ovdje su jezevi bodljivi za sve noge
Ovdje su galebovi plavi
Za sve snove
Prolaz se sam pred njenim dahom otvorio
Marginom sto razdvajaju javu i san
U trenu razmedja ubistva i stvaranja
Bakarna od podneva srpnja
Obasjana biserom
U skoljkama ociju
Crna od tajne
Dlanove sismisa
Sa deset strijela
Deset magneta
Bijele od mesa foka
Skrila je ljiljanima
Ubranim u bokorima bure

U kosi modroj od bezmjernosti neba
U zrcalu pucine
Umirila je vjetar
I prosula ostar miris soli
Mahovine malja
Sa skolja tijela
I kadulje
Oblih njegovih obala
Nosnice Spavaca
probudise se
I rasirise
Do kliktaja

Znala je da je cekaju svi
Od jutra
I stvaranja svijeta
Prvog jutra
Drhatom bedra
Od crna mramora
Kao da obeca
Jednom
Iz hiljada ravnih
Obicnih
I jednakih
Ruke za korake
U sve kapije
Sto vode dubinama
Vrtoglavim
U tamne tamnjane
Zrelih cvjetova

Tad mladic
Snen od cekanja zore
Oslonjen ramenom snage
Na kabinu
Zabranjenih dana
Napet od volje za otkrovenjem
Svog bica
Ciganin ili pjesnik
To kasnije niko nije znao reci
Prenu se iz vatre
Neuhvatne
I zasilji zjene u vrsak igle
Vida strelovitog
Jagodicama svojih zelja
Uhvati njen osmjeh
Sto ga je dala muskosti sunca
I za njom pode
Lakocom mjesecara
Kao da su se za ovo videnje dogovorili
Jos davno
Davno
Prije rodenja

Od podje
Podje sam
Za svojim stopama
Ne znajuci
Da je samo jedan
Samo jedan
Iz povorke

Cvrcci u smrci su ga pjesmom podsticali

Ovdje su jezevi bodljivi za sve noge
Ovdje su galebovi plavi
Za sve snove

Znao je
Sam sebi sam dovoljan
Za rasudivanje srca
Znao je
Cist sam pod suncem
Dobrim za sve napore
I sve lijenosti
Cist od odjece
I obuce
Cist od imena
Koje nisam sebi izabrao

Ravnopravno je udisao nebo
I hodao hodom covjeka od krvi
Korakom slobodnih od brojeva
I vlasnika
Vozila
Ceste su njegove bile sve ceste
Ceste su njegove obale i vode
Obale i vode ptica
ptica
Amfibija

Kada je nju gledao
Svi su je vidjeli
Svi su je gledali
I vidjeli
Odjednom je skocila
I nestala sa stijene nijemog zova
A kupaci
Goli
Goli i u pantalonama
Bez razmisljanja
Skocise u njenu sjenu
Gustu i crvenu
I zaplivase

Plivali su neumorno
Kao nikad dosad
Kao da su se takmicili
Sa velikom sansom
Na zlatnu olimpijsku medalju
Ili su htjeli u nepoznatoj zeni
Koja je u snovima najavila svoj dolazak
Da uhvate sam zivot
Zivot na ostrvima tropa
Naslikan u ocima brodolomnika
Zivot
Sto ga je nosila u smedem kljunu golubova
Na vrhovima dojki
Punih bijele krvi

Plivali su
I sijekli more ceznjama
kao nikada dosad
goli I u pantalonama
a sesire i novcanike
predali na cuvanje
morskim lastama

Plivali su
u vrucu radost punu zvijezda
dok se ne prestravise od dubina
i grceva u hladnim strujama
i zelenim
o kojima se ne zna nista
gdje pocinju
i gdje svrsavaju

Tada se sjetise
Balkona
I albuma
I djece
Koja su dosla
I koja su jos zakljucana
U narandzama i limunima u zrenju
Sjetise se ducana i musterija
Spisa i protokola
I zakonika
I gradanskog morala u knjizi o bon-tonu
Bez obzira na finese ponasanja
Sjetise se
Kade
Kade u kojoj se moze napraviti malo more
Malo more i mali brodovi
Mali brodovi i male ljubavi
Sjetise se i zaprepastise nad sobom
I krkljanjem udavljenika
Piskutljivijim od sirene vatrogasaca
Pozvase najbrze camce za spasavanje
Ne raspravljajuci o boji krme
Ne pitajuci za cijenu kilometraze
Glas im je drhtao od placa
U kome ajkule poznase titraje zalosti
Starih bogomoljaca
Zakasnjelih za odgovor
Na neodoljivi poziv ljubavi

More se poljuljalo
I promrmljalo
Ovdje su jezevi bodljivi za sve noge
Ovdje su galbovi plavi
Za sve snove

Mladic je sirokim okom sve vidio
Ali nije mogao nista da vidi
Od sjaja sedefnih ladja
U koje se zavuklo sunce
I sve je glasove slusao
Al nista nije cuo
Od pjesme smjeha
Sto ga je vodila
Pucinom nade

Kada je zaronila
I posljednji plivaci zaronise
Hvatajuci u vrhove pluca
Posljednje krajicke neba
Bila su jos cetiri plivaca
I svi su bili goli
A mladic sa sanjivim ocima
Ciganin ili pjesnik
Il’ neko drugi
To niko kasnije nije znao reci
Bio je najgoliji
Cetvorica ronilaca upornih
I lukavih
Madijom sto samo dvonozac je nosi
U nevidljivom stapu ljubavi
Pretvorise se
U morske lavove
U morske konjice
U delfine
I kitove
Probijajuci
Jaki i pomamni
Sante magle

Smijeh je zvonio
I zvao sve dublje
U dubine bez dna
Tri gradanina se utopise
Rizikujuci
Ime i zvanje
Posmrtni mars i vijence
I dva metra zemlje
Ispod krstace

Samo je mladic jos jurisao
Svetionicima ociju
I lukom stegana
Sve gladniji
Sve zedniji
Kada je osjetio tlo
Nogama lava
Protrnu od slasti
Zgrabi je
Pograbi
Bakarnu od podneva
Sjajnu od bisera
Mirisnu od soli
Crnu od tajne
Njeno tijelo zadrhta
Ko krosnja stabla
Zagrljena dahom aprila
I otvori cvjetove
Alga
Korala
Krinova
Zvijezda
On ude
Bodljama smede volje
U pore njenog disanja
I predade se milovanju
Vrhovi jezika im se sastavise
Tocio je svoju krv u njenu
Nepovratno
I njega nestade
U njoj
Umiruci
Osjeti prvi
I posljednji put
Da zivi

Jezevi se nakostrijesise
Galebovi zakliktase

Kada se u predvecerje
Na obali oznanila
Crvena od krvi
U ribljem mesu
Snazna od zivota
Jaka od smrti
Prolaz se sam od njena daha otvorio

Udovice sa suncobranima vrisnuse
Kupaci oborise glave dobrih gradana
U pijesak tjeskobe

Plivacica se nasmija jetko
Otrovom jegulje
A sunce pade treskom
U kose planina


Mak Dizdar

[Ljiljan]

Drugovima poslije dvanaest sati


U mome zavicaju jablani šume
I sija mjesec pun.
U mome zavicaju gugutka guce,
Rijeka ljulja cun.

Koliko puta nocu umoran
Ispruzam ruke za jablanovima tim!
Koliko za djetinjstvom zazalim puta,
Za krikom ptica u bašti!
U snu mi proplace srce;
Cujem ga kako jeca.
Budim se i prste grcim.
Koliko puta ovdje u ovom gradu
Zivot mi izgleda gramzljivo spleten cvor!
Dok tamo u mome zavicaju,
Ocinski šumi bor.

Prijatelji
Ja ovdje samo za vas zivim.
Moj osm'jeh kora je hljeba.
Radost je moja topla mis'o
I prostor što gledam pod parcem neba.
Nocu kada nicete vi
Kod "Ginica", "Zore", "Jelena dva",
Ili u Stojana kod "Tri šešira"
Dajemo osmjehe jedni drugima.

I misli dajemo naše
Dok rijeci iz srca izviru uz caše
I zvone kao lira.

U mome zavicaju modre se vode
I lasta gnijezdo vije.
U mome zavicaju ja nemam gnijezda.
Svud za mnom ide moja zvijezda,
Mozak i ruke dvije.

Prijatelji,
Koliko misli i napora
Brzi nam dani nose,
Dok neopazice sijede nam kose
I nicu ljudi novi!
Zato dijelimo osm'jeha više!

Neka ih to su iz duše kiše.
Nek stoji pred nama puna caša!
Skoro ce po toplim mjestima ovim
Ostati samo imena naša.
Osjecate li bilo ovoga grada
I struje njegove što i nas nose?
Koliko nas uporno stane
I prste u asfalt zabode tvrdo
I svaki misli da je brdo,
Digne se pa opet pa'ne.
A on, grad, dzinovski raste.
Mi postajemo sve manji i manji.

Naš otpor biva sve tanji i tanji.
Svjesni smo toga. Znamo.
I tada misao pred nama sine -
Mi našem gradu treba
Bolju dušu da damo.

U mome zavicaju pjevaju pjesme
Peruci na rijeci platno.
Sa sobom ponesoh njihovu pjesmu
I nešto što još štedi mi zivot,
Vjerujete, srce zlatno.

Prijatelji prošlosti i novih dana,
Ja ne znam za dosadu - bolest dama -
Niti me se ticu podmukle spletke,
Ni šta ce ko reci.
Ja volim borbu za bolji zivot
Što sve nas vodi sreci.
I vjeru u bolje dane.
Ja zvijezde trpam u dzepove;
Ne mislim na šušanj banknota.

Ja volim kad rijeci bujica nosi,
Kada iz oka misao grije,
Ja volim kad dah drugarstva vije
Nekad do zore rane.
Ja volim zivot, pjesmu, zene.
Paganski nerv u meni bije.
Ja volim zivot u bijele dane,
Volim ga kada košava brije.

U mome zavicaju vinograd zori
I zene feredze nose.
U mome zavicaju najviše ima
Kamenja i bijede bose.
Pa ipak kad jednom sklopim oci,
Zelja ce posljednja biti:
Da me se moji drugovi sjete
I da me put juga nose.


Hamza Humo