Re: Poezija - vječne pjesme

[Ljiljan]

Tvoje oci
Musa Cazim Catic

Moj je život soba tamna i duboka,
Gdje bijeli rijetko zaviruju dani -
Tu u vazi srca na nijemoj tenhani
Cvatu mrki cvijeci bez snage i soka.

Tek katkada, Niđar, taj tvoj pogled pjani
- Ko sunčana traka sa neba visoka -
Svesilno mi prodre kroz pendžer od oka
U sobu života i cvijetke mi hrani.

Pa sva mi se soba tad napuni sjaja,
A cvijeci poprime sve zamamne boje,
Što kroz suze Amor u dugu ih spaja.

I miris se njihov porazlije svuda -
Svemoćne su, Niđar, plave oči tvoje,
Dok stvaraju tako nadnaravna čuda!

[Dajana]

Pablo Neruda

OVE NOCI

Ove noci mogu napisati najtuznije stihove.
Napisati na primjer: "Noc je puna zvijezda,
trepere modre zvijezde u daljini".
Nocni vjetar kruzi nebom i pjeva.
Ove noci mogu napisati najtuznije stihove.
Volio sam je, a katkad je i ona mene voljela.
U nocima, kao ova, drzao sam je u svom narucju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.
Voljela me je, a katkada sam i ja nju voljeo.
Kako da ne ljubim njene velike nepomicne oci.
Ove noci mogu napisati najtuznije stihove.
Pomisao da je nema. Osjecaj da sam je izgubio.
Slusati beskrajnu noc, bez nje jos beskrajniju.
I stih pada na dusu kao rosa na livadu.
Nije vazno sto je moja ljubav nije mogla zadrzati.
Noc je zvjezdovita i ona nije uz mene.
I to je sve.U daljini netko pjeva. U daljini.
Moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.
Kao da je zeli pribliziti moj je pogled trazi.
Moje srce je trazi, a ona nije uz mene.
Ista noc oijdeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo vise isti.
Vise je ne volim, zaista, a mozda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug zaborav.
Jer sam je u nocima, kao ova, drzao u svom narucju,
moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.
Iako je ovo poslednja bol koju mi ona zadaje,
i ovi stihovi poslednji koje za nju pisem

[meyra]

NOSTALGIJA

Daleko ... daleko iza devet gora
Kraj jedan spava, pun sviju ljepota;
Daleko ... daleko preko sinjeg mora
Pociva zemlja srece i zivota.

U njoj se cvijece svjetlobojno smije
I slavuj vjecno u sevdahu ludi -
To cvjece rosu moju ceznje pije;
Oj, da je s njim mi zakititi grudi!...

Večer. U svojoj izbi čujem sada,
Gdje me iz mraka zove tajni glas
Tamo daleko preko sinjeg mora.
Nostalgićno Lunin drhturi talas,

Po njemu moja sjetna duša pada
I plovi ...
Plovi preko devet gora,
Do jednih safirnih vilinskijeh dvora.

(Musa Ćazim Ćatič)

[Ljiljan]

Gustav Krklec
Bezimenoj


Starinska ura na ormaru spava.
Kazaljke njene vec se rdjom zute.
Umorna lampa tiho ocrtava
prostore uske, samotnicke pute.

Ja ne znam gdje sam? Nesto tamno slute
umorne oci. Noc je. Topla. Plava.
Tako je tesko, kada stvari sute
i kad se mijenja proslost, san i java.

Pa gasim staru lampu, sklapam oci.
Nitko mi nece u posjete doci,
ni tat, ni gost, ni drug, ni draga zena.

Naslonim glavu na krilo samoci
i slusam zvizduk vlakova u noci.
- O gdje si sada, gdje si, Bezimena?

[meyra]

Ukor (Branko Radiöeviä)

Gde si dušo, gde si hrano!
Gde si, danče mio?
Gde si, sunce ogrejano?
Gde si dosad bio?
Ta sinoć se tebi mlada
Baš zacelo nada'!
Sunce zađe - pade tama -
A ja ostah sama!
Ala ljubiš, moje lane,
Ala grliš slavno!
Grli, ljubi, dok ne svane -
Ta već nesi davno!
Već nedelja dana prođe
Kako mi ne dođe!...
Jao zlato, tako t' Boga,
Ta kako si moga'?!

[Ljiljan]

NE PRUŽAJ RUKE...

Ne pružaj ruke sa plačem i tugom
Dok čuješ srce da kroz grudi bije!
Ne sklanjaj glavu niti budi slugom -
Sokolom budi što se nebu vije!

Sujeti mrskoj ne čini po ćudi,
U vrtlozima nevolje ne kloni!
Bezglasna stijena ljutom gromu budi,
U sebi duša neka suze roni.

Uzdigni glavu, kao što vrh diže
Stoljetno borje, kroz oblak i tamu!
Život je borba - nek oluja stiže,
Sunce će snova rodit se u plamu.

Uzdanjem svetim diži duhu krila
I budi borac koji časno pada;
Ali ne kloni pod teretom sila;
Sudbine gorke, nevolje i jada!

Nemoj da tuđa zalaže te ruka;
Ako si sirjak, ne daj duhu da je:
Znoj i krv tvoja, u vihoru muka,
Neka te hrani dok života traje!

Ne pružaj ruke! Nemoj biti slugom,
Sujeti mrskoj ne čini po ćudi!
Nijemo, kô stijena, bori se s tugom!
Uz prkos sveme svijetu gordim budi!


Aleksa Santic

[meyra]

JAŠAR

Mali tamnoputi dječak
Bez oca i majke
Koga su svi u mahali
Tjerali ispred vrata
Bosonog i pocijepan
Trčao je cestom blatnom od kiše
Prema dugi
I niko nije vjerovao
Da ne želi proći ispod nje
Niti postati bogat
Sretan
Ili slavan
Niko mu nije vjerovao
Kad im je govorio
Da je samo želi zagrliti

Veselin Gatalo

[behar]

Spoznanje

Prigno sam pred životom čelo
Upoznavši mu mudru dvojnost:
što najjače u srcu peče,
Postat će najviša opojnost.

Jer život - alkemista stari -
Umijeće znade nepoznato.
Od muke, bolova i sumnja
U mome srcu stvara zlato.

što dublji mi je bio bol,
U većem sjaju je umino.
I tako vršim poziv svoj:
Od suza praveći vam vino.


Dobriša Cesarić

[Ljiljan]

Nirvana
Vladislav Petkovic - Dis


Nocas su me pohodili mrtvi,

Nova groblja i vekovi stari,

Prilazili k meni kao zrtvi,

Kao boji prolaznosti stvari.



Nocas su me pohodila mora,

Sva usahla, bez vala i pene,

Mrtav vetar duvao je s gora,

Trudio se svemir da pokrene.



Nocas me je pohodila sreca

Mrtvih dusa, i san mrtve ruze,

Nocas bila sva mrtva proleca,

I mirisi mrtvi svuda kruze.



Nocas ljubav dolazila k meni,

Mrtva ljubav iz sviju vremena,

Zaljubljeni, smrcu zagrljeni

Pod poljupcem mrtvih uspomena.



I sve sto je postajalo ikad,

Svoju senku sve sto imadjase,

Sve sto vise javiti se nikad,

Nikad nece – k meni dohodjase.



To su bili umrli oblaci,

Mrtvo vreme s istorijom dana,

Tu su bili poginuli zraci,

Svu selenu pritisnu nirvana.



I nirvana imala je tada

Pogled koji nema ljudsko oko,

Bez oblaka, bez srece, bez jada,

Pogled mrtav i prazan duboko.



I taj pogled, k`o kam da je neki,

Padao je na mene i snove,

Na buducnost, na prostor daleki,

Na ideje, i sve misli nove.



Nocas su me pohodili mrtvi,

Nova groblja i vekovi stari,

Prilazili k meni kao zrtvi,

Kao boji prolaznosti stvari.

[Azathoth]

Stevan Raickovic

U mojoj glavi stanujes

U mojoj glavi stanujes : tu ti je,
soba i mali balkon s' kog puca,
vidik na moje misli najtananije.
Ponekad slusas kako mi zakuca,
srce k'o zivi leptir iz kutije.

Ja ti odskrinem vrata : niz basamke,
silazis u vrt za kog niko ne zna.
Na povetarcu lebdis poput slamke.
(Dok za to vreme, mozda : neoprezna,
stojis na nekom rubu, ispred zamke...)

Nekad (u mojoj glavi dok bas skaces,
u morsku penu, ispod Sunca, gola),
spazim te kako po kisi preskaces,
barice i sva u blatu do pola,
zuris na posao s' licem k'o da places.

Prolazi dan za danom i sva svota,
vremena tvog se po dva puta zbira :
pa pola oko moga klupka mota.
Vidim sa tvoga lica punog mira,
da ne znas kako zivis dva zivota.

U mojoj glavi stanujes i dubis,
crne i bele hodnike za moje,
misli : kako mi bezis il' me ljubis?
Van tebe druge misli ne postoje.
Samo dok spavam ti se nekud gubis...

[Azathoth]

Ivan Goran Kovacic

Jama

I

Krv je moje svjetlo i moja tama.
Blazenu noc su meni iskopali
Sa sretnim vidom iz ocinjih jama:
Od kaplja dana bijesni oganj pali
Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu.
Moje su oci zgasle na mom dlanu.
Sigurno jos su treperile ptice
U njima, nebo blago se okrenu:
I cutao sam, krvavo mi lice
Utonulo je s modrinom u zjenu:
Na dlanu oci zrakama se smiju
i moje suze ne mogu da liju.
Samo kroz prste kapale su kapi
Tople i guste, koje krvnik nadje
Jos gorcom mukom duplja, koja zjapi-
Da bodez u vrat zabode mi sladje:
A mene dragost ove krvi uze,
I cutio sam kaplje kao suze.
Poslednje svjetlo prije strasne noci
Bio je bljesak munjevita noza,
I vrisak, bijel jos i sad u sljepoci,
I bijela, bijela krvnikova koza;
Jer do pojasa svi su bili goli
I tako nagi oci su nam boli.
O, bolno svjetlo, nikad tako jako
I ostro nikad nisi sinulo u zori,
U strijeli, ognju; i ko da sam plako
Vatrene suze, s kojih duplje gore:
A kroz taj pako bljeskovi su pekli.
Vriskovi drugih mucenika sjeklil.
Ne znakm, koliko zar je bijesni trajo,
Kad grozne kvrge s duplja rasti stanu.
Ko kugle tvrde, i jedva sam stajo.
Tad spoznah skliske oci na svom dlanu-
I rekoh:"Slijep sam, mila moja mati,
Kako cu tebe sada oplakati..."
A silno svjetlo, ko stotine zvona
Sa zvonika bijelih, u pameti
Ludoj sijevne: svjetlost sa Siona,
Divna svjetlost, svjetlost koja svijetli
Svijetla ptico! Svijetlo drvo! Rijeko!
Mjesece! Svijetlo ko majcino mlijeko!
Al' ovu strasnu bol vec nisam ceko:
Krvnik mi rece:"Zgnjeci svoje oci!"
Obezumljen sam skoro preda nj kleko,
Kad grc mi saku gustom sluzi smoci;
I vise nisam nista cuo, znao:
U bezdan kao u raku sam pao.


II

Mokracom hladnom svijestili me. Cuske
Dijelili, vatrom podigli me silom;
I svima redom probadali uske
Krvnici tupim i debelim silom.
"Smijte se!" - ubod zapovijedi prati-
"Oboce svima pred krst cemo dati!"
I grozan smijeh, cerekanje, grohot
Zamnije, ko da grohocu mrtvaci;
I same klace smete ludi hohot
Pa svaki bicem na zartve se baci.
A mi smo dalje u smijanju dugu
Plakali, paznih duplja, mrtvu tugu.
Kada smo naglo, ko mrtvi, umukli
(Od straha, valjda, sto smo ipak zivi),
U red za uske otekle nas vukli,
I nijemi bol na stranu sve nas privi:
(U muku culi iz sume smo pticu):
Provlacili su kroz uske nam zicu.
I svaki tako, kada bi se mako,
Od bola strasna muklo bi zarezo.
"Sutite!"-rikne krvnik -"nije lako,
Al' potrebno je, da tko ne bi bjezo."
I nitko od nas glavom da potrese
I drugom slepcu ljuti bol nanese.
Krvozednike smiri zican lokot
I umorni su u hlad bliski sjeli;
I zacuo se vode mrzli klokot
U zarku grlu, i glasno su jeli,
Ko posle teska posla; zatim stali
Jadan sa drugim da se grubo sali.
Zaboravili kao da su na nas:
Zijevali, vjetre pustali su glasne,
"Eh jednu malu vidio sam danas"...
Dobaci netko uz primjedbe masne,
I opet klokot hladna vina ili vode
Trgne sijepce - zica me probode.


III

U mome redu pocela da ludi
Neka zena. Vikala je:"Gori!
Ljudi, gori. Kuca gori! Ljudi!"
A zica ljuto pocela da pori
Nabreknute, grozne nase usi.
Na tle se zena ugasena srusi.
"Dupljasi! Core! Lubanje mrtvacke!
Sove! U duplje dat cemo vam zere,
Da pogledate! Vi corave macke!"
Zarezi pijan koljac kao zvjere
I slijepcu nozem otcijepi lice
Od uha, sto se zaljulja vrh zice.
Urlik i teski topot slijepe zrtve
(Sto bjezec kroz mrak uvis noge dize),
I brz trk za njom, sred tisine mrtve,
I tupi pad, kad lovca noz je stize.
O, taj je spasen!- rekoh svojoj tami.
Ne opazivsi da nas vode k jami.
Srce je muklo supljom grudi tuklo;
Tad druga srca preko zice zacuh.
Lupanje ludo naprijed nas je vuklo.
(Sto srca skacu, kad u mraku placu!)
I od te lupe progledah kroz rupe:
U jasnom sjaju misli mi se skupe.
I vidjeh opet, ko jos ovog jutra,
Duboku jamu, juce iskopanu.
Naregnuh sluh, da cujem, kad unutra
Uz tupi udar prve zrtve panu.
Ostrom svijesti odlucih da brojim:
Ja, pedeseti, sto u redu stojim.
I cekao sam. Skupljao sam tocne
Podatke: tko je vec nestao straga,
Tko sprijeda - zbrajo, odbijo, dok pocne
Udaranje, padovi. Sva snaga
Mozga u jasnoj svijesti se napregnu,
Da promjene mi paznji ne izgbjegnu.
Negde je cvrcak pjevo; oblak pokri
Zacas u letu sjenom celo polje.
Cuo sam kako jedan krvnik mokri,
A drugi stao siroko da kolje.
Sve mi to zasja u sluhu ko u vidu,
Sa bljeskom sunca na noznome bridu.


IV

Kad prva zrtva pocela da krklja,
Cuh meki udar, i mesnata vreca
Padase dugo. Znao sam: u grkljan
Dolazi prvi ubod, medju pleca
Drugi, a ruka naglo zrtvu grune
U jamu, gde ce s drugima da trune.
Netko se mrtvo ispred mene slozi
Il' iza mene, riknuvsi od straha,
A ja udarce silnom svijesti mnozih,
Odbijajuci pale istog maha,
Mada sam svakog - sto kriknu, zagrca-
Cutio kroz ugriz u dno srca.
Covjek iz jame jeco je ko dijete,
Tek priklan; cikto jezivo mu glasak.
Strepih, da racun moj se ne pomete.
Tad buknu u dno bezdna bombe prasak.
Tlo se zaljulja. Klonuce me svlada.
Nestala u spas poslednja mi nada.
Al' silna svijest paznjom me opsjednu;
U sluh se zivci, krv, meso i koza
Napregli. Zbrojih trideset i jednu
Zrtvu; sezdeset i dva boda noza
Sluso sam udar, kojom snagom pada,
I meni opet vratila se nada.
Na jauk iz bezdna sada nova prasne
Bomba uz tutanj. I mrtva tjelesa
Padahu sad uz pljuske manje glasne,
Kao u vodu, povrh kase mesa.
Uto ocutjeh, da po krvi klizem.
Protrnuh: evo, i ja k jami stizem!


V

O, vidio sam, vidio sve bolje,
Ko da su natrag stavljene mi oci:
I bijelu kozu, i noz koji kolje,
I zrtve (kao jagnjad kad se koci
Caskom pred klane, al' u redu blize
Korak po korak mirno k nozu stize).
Bez prekidanja red se dalje mico
- Ko da na culu neko nesto dijeli-
Nit' je ko viko, trzo se, narico;
Na zezi strasnoj tiho su nas zeli
Ko mrtvo klasje, koje jedva susti.
(To se cula krv, sto iz grla pljusti.)
Korak po korak posli smo; stali opet;
Krkljanje, udar, pad i opet korak.
Zacuh zvuk jace. Ukocen ko propet,
Stadoh. Na usne tudje krvi gorak
Okus ocutjeh. Sad sam bio treci,
Sto jamu ceka u redu stojeci.
Strasna mi tama, od sljepoce gora,
Sav um pomuti i na cula leze,
I za njom svjetlost ko stotine zora;
Iskro! Strijelo! Plamene! Snijeze!
Silno svijetlo bez ijedne sjene,
Ko ostar ubod igle usred zjene.
Drug se preda mnom natrag k meni nago,
Kao od grca; onda je zastenjo,
Napred posrno, uzdahnuo blago-
I tihi uzdah s krkljanjem mu jenjo.
Surva se, pljesnu ko riba. Zine
Preda mnom prostor bezdana praznine.
Sve pamtim: naprijed zaljuljah se, natrag
Bez ravnovjesja - kao da sam stao
Jezive neke provalije na prag,
A iza mene drugi ponor zjao.
Bijela strijela u prsi mi sinu.
Crna me sinu s pleci. U dubinu.


VI

U bezdanu uma, jeza me okrijepi.
Osjetih hladno truplo, gdje me tisti.
Hladnost smrti, da mi tijelo lijepi,
Strah svijescu sinu: neka zena vristi!
U jamu sam - tom zdrijelu naseg mesa:
Ko mrtve ribe studena tjelesa.
Lezim na lesu: kupu hladetine,
Mlohave, sluzne, sto u krvi kisne,
I spas sa jezom iz leda me vine:
Svijest munjom blisne, kada zena vrisne,
Okrenuh se, u groznici tad k vrisku
Pruzih ruku: napipah ranu sklisku.
I prvi puta sva zivotna snaga
Nad lesevima stala da se skuplja;
Na vrisak skrenuh ruku, i u duplja
Lubanje zaboh prste; tijela naga
Ko da su sva zavristala u jami-
Sav pako jeknu jezivo u tami.
Bomba ce pasti! Uzasnuh se prvo;
U grcu strasnu zgrabih rukom nize,
Zakoljak nadjoh grozan. Les se rvo
Sa mnom i na me poceo da klize.
Krkljo mu grkljan u krvavoj rani;
Korake zacuh i glasove vani.
O, boze moj, zagrlila me zena
Sad zagrljajem druge svoje smrti:
Kako joj koza lica nagrbljena...
Starice! Bako! I uzeh joj trti
Koscate ruke, i zarko ih ljubih.
Cinilo mi se: mrtvu majku ubih.
Cuo sam kako umiruci stenje
I pozeleo ludo da ozivi.
Sve leseve tad molih za oprostenje.
Ocutjeh tvrdu usnu, gdje se krivi-
Obeznanih se. Kad sam opet skido;
Mrak nesvijesti, jos sam gorko rido.


VII

Usutjeh. Sam medj' truplima lednim,
A studen smrti na ledja mi sjela,
Na udove. U ledu mrtvih zednim
Vatrama nepca, jezika i zdrijela.
Led smrti suti. U njemu pako gori.
A nigde vriska, da samoca ori.
Taj grozni teret, sto na meni lezi,
Ni smrtnim ledom nece da priusti
Hladnocu grla; a biva sve tezi;
Odjednom skoro viknuh: voda pljusti!
Cujem gde s vrha po truplima tece;
Ah, studen mlaz! - al' pece, pece, pece!
Po goloj kozi po ledjnome jarku,
Niz trbuh, prsa, slabine i bute
Potocic studen pali vatru zarku,
Dube u mesu kanalice ljute.
I kad na usnu mlazic zarki kapno,
Opaljen jezik kusnu zivo vapno!
Puna je jama, na lesine liju
Vapno, da zivim strvine ne smrde,
O, hvala im, nas mrtve da griju
Plamenom svoje samilosti... Tvrde
Leseve cutim: trzaju se goli,
Ko mrtve ribe, kad ih kuhar soli.
Taj zadnji trzaj umiruceg zivca,
Taj cudni drhtaj, na kojem sam plivo,
Ucini da sam blagosiljo krivca:
O, gle! jos truplo kraj mene je zivo-
To starica me hladnom rukom gladi,
Jer zna da moji ne prestase jadi!


VIII

Kad sam mrtvi val zivota stiso,
Korake zacuh ko daleku jeku;
Netko je jamu par puta obiso;
I nasta mir, ko mir u mrtvu vijeku.
Pomakoh nogu, stegnuh lakta oba-
Ko grobar, kad se izvlaci iz groba.
Zaprepastih se: lesevi se micu,
Klizu nada me, polako se ruse-
Smiju se, placu, hropcu i vicu,
Pruzaju ruke i bijesno me guse...
Osjecah nokte, straznjice, bokove,
Trbuhe, usta, sto me ziva love.
Prestravljen stadoh. Stadose i oni.
Sad je tezina manja. Mrtva noga
Pala mi preko ramena. Ne goni
Nitko me vise!- Od penjanja moga
Ruse se mrtvi!- rekoh sebi: - To se
O vratu tvome splele zenske kose.
Prostrujo hladan zrak na moja usta
Kroz sloj leseva: izlazu sam blizu!
I srknuh utopljenicki: krv gusta
Kroz nosnice u grlo ostro briznu.
Smijo sam se - al' da me netko tako
Nakreveljena vidje, taj bi plako
Il' bi od straha sledio se, nijem
Pred tom rugobom. Jer, sto da se tjesim:
Odsad ce ljudi misliti da se smijem
Kad placem, i da placem kad se smijesim.
Ta prazna duplja, gnijezda grozne tame,
Sjecat ce svijet na crno zdrijelo jame.
I sama sebe osjecao sam krivim,
S tolikom ceznjom. Pazi! rosa klize
Niz trupla dolje do mene, u jamu!
Uzaren jezik poceo da lize
Kaplje sa ruku, nogu, mrtvih tijela,
Sto su se na me ko zlijeb nadnijela.
Pomamno sam se i divlje penjo,
Gazi prsa i trbuhe grubo-
I kad bi mrtav zrak iz trupla stenjo,
Nisam vec trno. Vuko sam i skubo
Dugacke kose, uspinjo se mesom,
Podjaren zedjom kao ludim bjesom.
Nisam osjeco bola, straha, stida;
Obarah les za lesom, grabih, plazih
Po njima ko po zemlji, sto se kida.
A mozda svoju mrtvu sestru gazih,
Susjeda vukoh, lomih njeznu dragu.
Zedj mi je dala bezumlje i snagu.
Kad sam se divlje iz jame izvuko,
Zaboravih svijest, oprez, da l' je mrko:
Tlom krvavim sam puzo, tijelo vuko
Do trave: zvijerski, zivinski je srko;
Uranjo u nju, jeo je i guto
I ko po rijeci livadom sam pluto.
Dozvah se: usta, punih trave, lezim
Gorim, ledenim: u teskoj sam mori.
Spasen! O, kamo, kamo sad da bjezim?
Zadrhtah: pjesma krvnikova ori,
Daleko. Nasim mukama se ruga.
I mrznja planu. Ostavi me tuga.


X

Odjednom k meni miris paljevine
Vjetar donese s garista mog sela;
Miris, iz kog se sve sjecanje vine:
Sve svadbe, berbe, kola i sijela,
Svi pogrebi, naricaljke, opijela;
Sve sto je zivot sijo i smrt zela.
Gdje je mala sreca, bljesak stakla,
Lastavicje gnijezdo, iz vrtica dah;
Gde je kucaj zipke, sto se makla,
I na traku sunca zlatni kucni prah?
Gde je vretena zuj, miris hljeba,
Sto s domacim sturkom slavi zivot blag;
Gdje su okna s komadickom neba,
Tiha skripa vrata, sveti kucni prag?
Gdje je zvonce goveda iz stale,
Sto, ko s daljine, zvuk mu kroz star pod
U san kapne; dok zvijezde pale
Stoljeca mira nad sela nam i rod.
Nigde placa. Smijeha. Kletve. Pjesme.
Mjesec, putujuci, na garista sja:
Ugasnu s dola dalek jecaj cesme,
Crni se na putu lesina od psa...
Zar ima mjesto bolesti i muka,
Gdje trpi, pati, strada covjek ziv?
Zar ima mjesto, gdje udara ruka,
I zivis s onim, koji ti je kriv?
Zar ima mjesto, gdje jos vriste djeca,
Gde ima otac kcerku, majku sin?
Zar ima mjesto, gdje ti sestra jeca,
I brat joj stavlja mrtvoj na grudi krin?
Zar ima mjesto, gdje prozorsko cvijece
Rubi jos radost i tazi jos bol?
Zar ima veceg bogatstva i srece,
Nego sto su skrinja i klupa i stol?
Iz sume, s rikom gora, prasak muko
Zatutnji. Za njim tanad rasprasteno
Ciknu, ko djeca njegovo. Pijuko
Nada mnom zvuk visoko, izgubljeno.
Bitka se bije. Osvetnik se javlja!
Osvijetli me radost snazna poput zdravlja.
Planu u srcu sva ognjista rodna,
Osvetom buknu krvi prolivene
Svaka mi zila, i ko usred podna
Sunce Slobode razbi sve mi sjene.
Drzec se smjera garisnoga dima,
Jurnuh, poletjeh k vasim pucnjevima.
Tu ste me nasli lezati na strani,
Braco rodjena, neznani junaci;
Pjevali ste, i ko kad se dani,
Siroka svjetlost, kao bozji znaci,
Okupala me. Rekoh: zar su snovi?
Tko je to pjevo? Tko mi rane povi?
Ocutjeh na celu meku ruku zene;
Sladak glas zacuh:"Partizani, druze!
Pocivaj! Muke su ti osvecene!"
Ruke se moje prema glasu pruze,
Bez rijeci, i dosegoh njezno lice,
Kosu i pusku, bombu vidarice.
Zajeco sam i jos i sad placem
Jedino grlom, jer ociju nemam,
Jedino srcem, jer su suze macem
Krvnickim tekle zadnji puta. Nemam
Zjenice da vas vidim i namam moci,
A hteo bih, tugo! - s vama u boj poci.
Tko ste? Odakle? Ne znam, al' se grijem
Na vasem svijetlu. Pjevajte. Jer cutim,
Da sad tek zivim, makar mozda mrijem.
Svetu Slobodu i Osvetu slutim...
Vasa mi pjesma vraca svijetlo oka,
Ko narod silna, ko sunca visoka.

[Ljiljan]

Dobriša Cesarić

Mala kavana

Mala kavana.Treperenje sunca
I stol u kutu za dvoje-
Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš,
Drago, jedino moje?!

Mjesece ljubav je u meni rasla,
Al' nikom to ne htjedoh reći.
Bio sam sam, ispijen od čežnja,
A tako blizu sreći.

Da l' mogao sam slutiti ovoga jutra,
Blijed još od probdite noći,
Da ću ti meko šaptati riječi,
Sanjane u samoći?

I da ću tog jutra, što će se vječno
U riznici srca da zlati,
Naić na ruku toplu i spremnu
Da stisak mi dršćući vrati?

[meyra]

JEDNE NOĆI

Te noći pisah sjedeć posve mirno,
Da ne bih majci u susjednoj sobi
Škripanjem stolca u san dirno.

A kad mi koja ustrebala knjiga,
Sasvim sam tiho išao po sagu.
U svakoj kretnji bila mi je briga
Da staričicu ne probudim dragu.

I noć je tekla spokojna i nijema.

A tad se sjetih da je više nema

Dobrica Cesarić

[Ljiljan]

Vec sam ti pricao to

Da li znas, i ja sam nekada imao grad, ulice...
draga lica u dvoristu... pod kestenom stol...
nekada...
prasnjava slika i cesta od sna... curice...
drugova pjesma... u dusi se budi djetinjstvo...
zamisli... mirise lipa.... i ljeto je tu...
kasnije snijegovi...
pramen sam magle pod neonskim svijetlom u zimu...
pricam ti... imao sam druga ko brata ja...
sada pustinja...
ceznjiva pisma... Pacifik od tuge i sjecanja...
kazu sudbina...
ta kurva bol ime mora imati... i razlozi...
milion prica, al' svaka vodi samo do pustosi...
pitam da li znas...
a znam da ne znas niti ces ikada shvatiti...
a i zasto bi...
oprosti, to gorka tecnost iz mene gluposti govori...
nije nostalgija...
ta je romanticno, nevino cedo, spram ovih stanja...
necu da spominjem, rat i uzase,
politiku, i slicna sranja...
necu da ponavljam... pravda ne postoji...
ta to je jasno bar...
hocu da dopustim suzu ljubavi,
sa njom sam divan par.
kasno je, znam... curi noc...
svaka je mala vjecnost za mene.
da, znam, moras poc,
o kako nervira kad zadnji autobusi se izgube...
pitam, ...da li znas i ja sam nekada imao grad, ulice...
draga lica u dvoristu... pod kestenom stol...
ah, vec sam ti pricao to.

Rade Serbedzija

[Ljiljan]

Zdenko Jelcic

POEZIJA VODE

Ispricat cu ti jednu davnu pricu
u tom ce mi pomoci moja muza
kol'ko se moze kad se nekog voli
i cudna kako je poezija suza.

Niz tvoje lice sada teku rijeke
za necim dragim sto bez traga ode
a oci boje meda kriju lijepu tugu
i neku cudnu poeziju vode

Od mene samo sjecanje ti osta
i jedna rijeka za ljubavi sto vapi
i nesto malo izmrvljena bola
i cudna, cudna poezija kapi.

Dlanovi neba padaju sve nize
i mrtva ljubav u osvit novog dana
a sve su, sve su jaci zagrljaji kise
i stara pjesma starih oceana

Da ja sam umro i vise me nema
na mome grobu tek trubadur pise
u tvojoj kosi tuga vjetra spava
i cudna, cudna poezija kise.