| Ljiljan | |||||
| zorica | |||||
| Desert Rough | |||||
| Pulle No.1 | |||||
| Bratstvo&jedinstvo | |||||
| behar | |||||
| Sely | |||||
| meyra | |||||
| emanuela | |||||
| Dajana |
HRVATSKA - Dan pobjede i domovinske zahvalnosti
Uto Avg 05, 2008 1:22 pm od Bratstvo&jedinstvo

CENTRALNA proslava Dana pobjede i domovinske zahvalnosti već je po običaju organizirana je u Kninu. Riječ je o trinaestoj obljetnici Vojno redarstvene akcije Oluje, a po prvi puta, 5. kolovoza slavi se i kad Dan hrvatskih branitelja.
Agresija iz Srbije i Crne gore
U akc...
[ Kompletna lektura ]
Komentari: 0
Uhapsen Radovan Karadzic
Sre Jul 23, 2008 8:56 am od Plitvicanka

utorak, 22. jul 2008, 08:09 -> 16:49
Karadžić uskoro u Hagu
Istražni sudija Okružnog suda veća za ratne zločine u Beogradu Milan Dilparić više od sata saslušavao nekadašnjeg političkog lidera bosanskih Srba Radovana Karadžića.
Dilparić je rekao da je saslušanje trajalo sat i po, ali nije že...
[ Kompletna lektura ]
Komentari: 2
Potpisan Protokol o pristupanju NATO-u
Sre Jul 09, 2008 6:09 pm od Bratstvo&jedinstvo
Stalni predstavnici zemalja članica NATO-a potpisali su u srijedu u Bruxellesu Protokol o pristupanje Savezu Hrvatske i Albanije, u nazočnosti ministara vanjskih poslova dviju zemalja
BRUXELLES - Na svečanosti potpisivanja Protokola hrvatsko izaslanstvo predvodio je ministar vanjskih poslova i europskih integracija Gordan Jandroković, koji je izrazio nadu da će se proces rat...
[ Kompletna lektura ]
Komentari: 0
Korisnici trenutno na forumu: Nema
[ Videti svu listu ]
Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 24 dana Uto Maj 06, 2008 5:56 pm
Poezija - vječne pjesme
BJ :: Društvo :: Književnost
Strana 10 od 12 •
1, 2, 3 ... 9, 10, 11, 12 
Re: Poezija - vječne pjesme
Osecjam: neshto u meni raste,
Pomalo bolno, pomalo belo,
Kao da nekakve zbunjene laste
Lete kroz moju glavu i telo.
Vrte se.
Prestizhu.
Neshto trazhe.
Od njih se usni dah uzhari.
Ja ne znam shta cju,
A mama kazhe:
Josh si ti balava za takve stvari....
Osecjam: neshto u meni prska,
Kao kad pupoljak zenice shiri.
Zashumi nekakva zlatna trska
I necje pod chelom da se smiri.
Tu oblog ne pomazhe,
Dusha se kikocje i krvari.
Neshto me muchi,
A mama kazhe:
JOsh si ti balava za takve stvari....
Onda me zakiti prezrelo leto:
Dva grozda - kao dve tople znachke.
Sve mi u rebrima razapeto.
Sve okrenuto naglavachke.
A sve je ipak ludje i drazhe.
Srce bi prostranstva da ozari.
Plachem od srecje,
A mama kazhe:
Josh si ti balava za takve stvari....
Prirodo chuje me!
Laganja nema!
Ti bujaj - ja cju od tebe vishe!
I neka shiroko u nama dvema
Ogroman ruzhichast vetar dishe.
I luduj prirodo!
Zri naopako!
Samo mi nemir ne pokvari.
Volim te shto si zaista tako,
K'o i ja balava za divne stvari....
po širokoj njivi Gospodnjoj...
Re: Poezija - vječne pjesme
Kad umrem,
sakri pod pazuh smotuljak moga daha,
bice mi lakse da zaboravim
ako znam da me se neko seca.
Bice mi lakse ako znam
da smo skuplje placeni tamo
gde smo se besplatno delili,
nego tamo gde smo se pogadjali
i prodavali.
Inace, ako mislis da se ova stanica zove sreca,
izvini,
ne zove se sreca.
Ako mislis da se nas dvoje nismo poznavali,
oprosti,
mi smo se divno poznavali.
Zato i hocu da nocas podelimo
ovu poslednju krisku cutanja
i sazvacemo je
svako nad svojim krilom alapljivo i gladno.
Zar ne nalazis da je dirljivo smesna
ova mala cekaonica izmedju lutanja
i lutanja?
U redu,
presedecemo jos koji nestrpljivi sat,
a onda
prvim jutarnjim vozom otputovati iznenadno.
Ostani tako i cuti.
Pogledaj: pod oknom trg,
mala drolja - subota u krznu od inja.
Savim mala, mala zabludela subota
sa zhiponom od taftanog praskozorja
i brosem ulicnog fenjera od prekoputa.
Voleo bih da shvatis
zasto sam ponekad sav tako vreo kao jug
kad se lisce i novine kovitlaju u krug
i vetar plocnicima rominja
i luta.
Voleo bih da shvatis
zasto sam ponekad odjednom tako sam,
a svuda pruzene ruke, ovakve kao tvoje,
ili, svejedno,
malo crnje i belje.
Ja uvek vise ponesem
iako suvise dam
i uvek nekako ostanem nerazdeljen.
Moj zivot je veliki bezazleni brod
sto o kamenje krvavi bokove
i muche po ostrvima
zarivajuci rogove jarbola suncu ispod struka.
Kapetana sam bacio u more
i sad na svoju ruku napustam dokove
siguran da ima bezbroj neznanih strana sveta
i dobrih dalekih luka.
A tako je vazno sto nisam otputovao,
naprimer,
fijakerom niz drum stari,
ili se dosadno lupao u vozovima
zevajuci u jednolike stanice uz prugu.
Jedan brodolom vise ili manje,
za mene ionako ne menja stvari
i nema uticaja na moju dugu.
Nisu me udavile kreolke juga
u bedrima i svili,
ni bele mumije severa
u krznu svojih dlanova.
Nikome nisam kupio srce od kolacha
i nikom ochi pozlatio.
I veruj,
da sam bar jednom
u tisini nekakvih oblaka ili stanova
bio za cas plavlji nego svi aprili,
ja bih ostao plav
i ne bih se ovamo vratio.
Moj zivot je veliki bezazleni brod,
a ja,
zagrcnut od vazduha i pica,
kuvam rucak u kompasu
i nikad nisam prenocio u istim lukama.
I sav sam divalj od srece sto sam izneo glavu
i proslih
i buducih krvoprolica,
preobracen u primitivca koji sve docekuje chelom
i sve oseca rukama.
Oprosti sto ne umem nista bolje da ti kazem
sad kad se voli.
Oprosti sto te gazim poljupcima
i psovkama milovanja budim iz sna.
Ali ako smo se vec u ovoj cekaonici zivota
poskidali goli,
onda bar budimo kako treba goli
od zvezdanih visina do dna.
Sedi tako i cuti.
Pogledaj: pod oknom ladje.
Svaka u oku po jedno uzglavlje ima.
Odlaze u svoje meblirane zalive
da sruse jarbole butina i skinu jedra vesa,
da se posteno odmore od plovidbe medju gadovima.
Spustaju kapke na srcu
jeftine prodavacice sarenila
sa patent-charapama i prstenjem od lima.
Pozdravljaju se nasminkane fabrike mleka
koje su nadojile deset hiljada prolaznika
u ovim gradovima.
Pogledaj:
pod oknom nebo izvrnulo dlan,
lete trotoarima papirici sunca
kao pregrsti rumenih makova.
Tako bih zeleo
da svi usne jedan veliki i topli san.
I ovi prolaznici
sto se mrste i odvlace sa nocne smene
u trecerazredne hotelske sobe brakova,
gde su pretplaceni na sigurnost,
na isti ukus neznosti i topline,
gde se istim lazima
iz dana u dan ispisuje ista bespomocna hronika,
gde kad se probude
ostavljaju samo oblike svoga tela
u vrelom zadahu posteljine
i pljuju na pod,
i peruci se prskaju na tavanicu i zidove,
i mokre u vedro ispod umivaonika.
Ja znam sva svratista i zavetrine,
i garsonjere - shiparice
ciji poljupci imaju ukus maminih saveta
i ostavljaju na kozhi stidljive tragove,
i budoare - udovice
gde vas teraju da se skidate
pred slikama pokojnika,
pred ogledalima i psima,
i cumeze - matore frajle
gde vam skruseno prostiru pred noge pragove
i cuvaju u patosu cvrcke kad dodje zima.
Moja ljubav je stanice.
Bunovna cekaonica
u kojoj nema vremena da dosadi i zaboli.
Jedva cu stici pre odlaska
da se umijem u tvojoj kosi i osmehnem loman.
Hteo bih toliko toga da ti kazem,
a ne umem,
ne umem nista belje sad kad se voli,
poslednji put uoci brodoloma.
Kad umrem,
skotrljace se sa trepavica dve kapi lepljive tame
na dno mog prozracnog vida.
Sletece najbliza sijalica kao gladna muva
da mi posise usecerene zenice
radosna sto se iskrala od svoji lakomih rojeva.
Mozda je dobro da znas:
ja nista nisam umeo da zidam,
ali sam uvek zeleo da od ovog grada cudo sazidam
sa bezbroj zvezda zakovanih na dovratke
umesto kucnih brojeva.
Ovde nicega nema,
samo nekoliko grama moje majke
kad jesen na trgovima uzre.
Ovde nicega nema,
samo nekoliko kapi moje sestre
u parkovima starim.
Svi se polako prodaju u bescenje,
a nebo su,
verovatno,
izmislili tek onako uzgred
nekakvi pitomi i licemerni besposlicari.
Odavde,
pa do u nedogled:
sazvezdje zuba.
Cak i ptice polako porucuju vestacke vilice.
Mislis da nisam video
cime male trave ujedaju svoje uvele matere
za pozutele evenke grudi?
I mislis da se nisam pravio da ne primecujem
i da su mi sva neba bela?
Ovde su suze od domaceg likera
i krv od kamilice.
I ista odela za rodjendane.
I ista odela za opela.
Udesno:
sve sami trgovci i spomenici.
Ulevo:
ruke se prodaju na metar,
po izboru,
obojene i luksuzno pakovane.
Ostalo je sve jednostavno do podlosti:
travama prskaju kicme
i iz asfalta se cuju prodorni zeleni krici,
a sijalice su rumene kao obrazi seoske decurlije
i vrlo pazljivo lakovane.
Posle svega:
jos malo odnegovanog poverenja
u kravlje oci pretrpanih izloga,
pred kojima se nadahnjujemo za male podvige
kad se u rezervoarima vilica
gorivo smeha isprazni.
I trpimo se
zadovoljni beznacajnim kupovinama
i umiremo kraj toga i zbog toga,
nemilice troseci razmenjen u sitnis
onaj svoj najveci praznik.
Kad umrem,
nek se skotrlja mesec na belu skazaljku druma
i otkuca limenom glavom
dobodoslicu mesecaru.
Ko bi se drugi,
uostalom,
ko bi se drugi setio da sam sit
malih crnih bogomolja sa napuklim vilicama
i zelenom svecom od zvezde
u kaljugama oblaka na zvonicima.
Odnesi me bolje onamo
gde se veche talozi u obrvama suma
i reka brsti plicake u sevaru.
Tako zelim da se rastocim svim zilicama
i utolim krezubu zedj vidicima.
Nema smisla da me na prevaru spustas
u cetvorougaonu celjust ovih profanih raka.
Na ovom groblju,
zamisli,
na ovom groblju predvece zakljucavaju kapiju
kao da je to internat
u kojem se vaspitavaju bubuljicave shiparice.
Mozda mi neces verovati,
ali ima razlike izmedju mraka i mraka.
Odnesi me bolje daleko nekud,
daleko,
gde je jesen vec zalutala neprimetno i meko
do clanaka u prozeble barice.
Ovo je grad bez hramova.
Tu se sve resava do brutalnosti jednostavno
u frizerskim salonima zivljenja i niko ne
niko ne
oseca koliko je ponekad vazno
pomoliti se mojim i tvojim obesenim sakama.
Ogledala su
odavno
jedine ikone
istaknute kao transparenti nad kolevkama i rakama.
Od svanuca do veceri
i neprestano tako: od veceri do svanuca,
svi se tu uzalud igraju velikih sarenih igara
u svom predelu paucine.
I nasminkani,
odeveni u nakaradne uniforme banalnosti,
sa prikacenim medaljama osmeha
i opasacima gradjanskog reda,
dele okolo svoje ohladnele poljupce
i ljujaju se na konopcima prolaznosti
od vrtoglavice zvezda
do vrtoglavice trava.
I sasvim im je dosta,
kad pogureni i sitni,
zauzeti svojim beznacajnim vaznostima,
plove niz ove ubudjavele pucine
kraj smesnih mrtvackih sanduka kucca,
tegleci povrce nerazumljivog laskanja
i lishce malih nastranosti i dobrocudnosti
sa velike pijace svakidasnjice
u zacesljanim korpama
i obrijanim zembiljima glava.
Od svanuca do veceri
i neprestano tako: od veceri do svanuca,
zavuceni u sigurnost zavetrina i streha,
pravdaju se pred sobom
i licemerno tese
posle neuspelih parada prosecnosti i tisine.
I samo ponekad,
ponekad,
kad se poskidaju
do golotinje obeshrabrene iskrenosti,
skripe zubima od smeha,
i ujedaju se od smeha,
i guse se od smeha kasljuci i psujuci
sto nisu razumeli fatamorgane mogucnosti
i bespomocno ostali da rezhe do smrti
sa velikim prosedim glavama
zadimljenim od snova i prasine.
A kad su dosli na svet,
izgledalo je kao da se nesto vazno dogadja
medju ljudima.
Oteceni topovi matera
Ispalili su niz butine salve njihovog vriska,
pa su jedini izletali glavom i sanjarili
a drugi izletali nogama i trgovali u letu.
Kad su dosli na svet,
izgledalo je kao da se nesto vazno dogadja,
a ustvari,
samo je neko
negde
izdahnuo srebrn smotuljak vazduha
a oni su ga udahnuli i zadrzali u grudima
do onog sledeceg koji treba da primi stafetu.
Sad od svanuca do veceri
i neprestano tako: od veceri do svanuca,
odgonetaju smisao zavezanih cvorova ptica
i nikako da prokljuve
sta to ostaje na nebu posle njihovog leta.
I gube vreme
gledajuci kako se ribari posle velikog lova
pred zoru vracaju kucama
i ramenima se guraju sa drvecem,
i zavide im u sebi
zbog kose od granja i trepavica od trava.
I vecito tako:
niz prazne ulice
porazbijane kao napukli snovi,
niz kasapnice
u kojima se prodaju mlevene ljubavi,
niz krchme
u kojima se muze crveno mleko utehe,
kraj javnih nuznika,
kasarni
i katedrala celog sveta,
tegle za jednolike ruckove isto lishce i povrce
u zacesljanim korpama
i obrijanim zembiljima glava.
Dole postovane shlemove!
Pomolimo se suncu i kisi.
Otvorite nam ovaj zakovani prozor.
Daljina se presijava kao krvoprolice.
Hajde da razdrljimo revere i nateramo vetrove
da se postide dok reze.
I prilozimo suzu i novcic
za spomenike onima
koji su sirili ruke i padali
usijani kao horizonti kad svice
i do zuba pijani od ravnoteze.
Sefe,
ako boga znate sefe,
kad polazi poslednji voz u nase slepoocnice?
Ako ima vremena,
pustite nas da se ljubakamo
ovako medju prtljagom.
Otvorite sirom sve skretnice
i blombirajte kocnice.
Ima nekad,
pa nam je neko vece zivotinjski drago,
a ni sami ne znamo zasto je drago.
Ima nekad,
pa se poneka stara noc dugo seca
nasih prljavih prstiju u krvi
i poljubaca koje smo u pola cene prodavali.
Mozda smo iskreno mislili da je to
stanica: sreca.
Pa sta ako nije sreca?
Mozda se mi nikada i nismo poznavali,
a sve vreme nam se cinilo
da smo se divno poznavali.
po širokoj njivi Gospodnjoj...
Re: Poezija - vječne pjesme
[b]otiske krila u vazduhu,
tako se i ja krećem
verujući u ono što bih hteo da vidim,
a ne što stvarno vidim.
Možda to znači ući
u unutrašnjost tišine.
Možda to znači postići
ono što ne može svako:
da život ne bira nas,
već mi njega biramo.''
''Ničega se ne bojim.
Ničega, osim već poznatog.''
''Ne sanjamo svi jednako
i to nikome ne smeta.
A zašto svima smetamo
kad smo drugačije budni...''
''... Da se ti nisi rodila, neko bi morao biti voljen na ovom mestu.
Da se ja nisam rodio, neko bi umesto mene bio tu da te voli.
...
Ne može se voleti prvi put u ovoj večnosti.''
''Pamćenje nije nikakvo bdenje nad ravnotežom. Pamćenje je presuda. Pamćenje je progonstvo.
Ništa ne umem da tvrdim, jer još ne umem da verujem.
A kako mogu da verujem, kad ne umem da zamislim?
Umeti nije iskustvo.
Umeti, tek to je proročansto.''
''Prepreke, ako ih ima, ne nalaze se u stvarima, nego u našoj nemoći.
Jer zašto na njih ne naiđu oni koji ih ne vide.
Ili ih vide, a preziru?''
''Biti iz stvarnosti, znači: ne dodirivati hranu, a osećati se sitim.
Ne zapodevati kavgu, a osećati se pobednikom.
Biti podnožje planine a osećati se vrhom.
Videti mnogo dublje od sopstvenog vida.
I čuti mekše i tiše od sopstvenog sluha.
I doticati praktičnije od sopstvenog dodira.
To znači biti iz stvarnosti i umeti se obnavljati.''
po širokoj njivi Gospodnjoj...
Re: Poezija - vječne pjesme
MarimJa :: Drhtava pesma
Osecjam: neshto u meni raste,
Pomalo bolno, pomalo belo,
Kao da nekakve zbunjene laste
Lete kroz moju glavu i telo.
Vrte se.
Prestizhu.
Neshto trazhe.
Od njih se usni dah uzhari.
Ja ne znam shta cju,
A mama kazhe:
Josh si ti balava za takve stvari....
Osecjam: neshto u meni prska,
Kao kad pupoljak zenice shiri.
Zashumi nekakva zlatna trska
I necje pod chelom da se smiri.
Tu oblog ne pomazhe,
Dusha se kikocje i krvari.
Neshto me muchi,
A mama kazhe:
JOsh si ti balava za takve stvari....
Onda me zakiti prezrelo leto:
Dva grozda - kao dve tople znachke.
Sve mi u rebrima razapeto.
Sve okrenuto naglavachke.
A sve je ipak ludje i drazhe.
Srce bi prostranstva da ozari.
Plachem od srecje,
A mama kazhe:
Josh si ti balava za takve stvari....
Prirodo chuje me!
Laganja nema!
Ti bujaj - ja cju od tebe vishe!
I neka shiroko u nama dvema
Ogroman ruzhichast vetar dishe.
I luduj prirodo!
Zri naopako!
Samo mi nemir ne pokvari.
Volim te shto si zaista tako,
K'o i ja balava za divne stvari....
lijepa pjesma!
ko je autor? (napiši i za ostale, ako je koja tvoja - ne moraš pravo ime)
Zakon pića je kao i zakon ljubavi: bilo kada, bilo gdje, bilo kako...Re: Poezija - vječne pjesme
Miroslav Antić
Usne jedino zato postoje
da s nekim podeliš nešto svoje.
To su latice najmekšeg cveta.
Grumenčić saća prepun meda
sa zlatnim ukusom kasnog leta
i blagim disanjem drvoreda.
One su šum kiše što rominja
po celu noć niz trotoare.
I prvi plamičak koji zatinja kad vatre počnu da se žare.
Usne su da se nešto šapne
u jedno ustreptalo veče.
Usne su da zvezda na njih kapne
i da te prvi poljubac posle
celog zivota pomalo peče.
Usne jedino zato postoje
da s nekim podeliš nešto svoje.
Zakon pića je kao i zakon ljubavi: bilo kada, bilo gdje, bilo kako...Re: Poezija - vječne pjesme
Poznala sam te kad sneg se topi
topi,i duva vetar mlak
blizina proleca dusu mi opi,
opi, pa zudno udisah zrak.
S neznoscu gledah stopa ti trag,
trag po snegu belom,
i znadoh da ces biti mi drag
drag u zivotu celom.
Poznala sam te u zvonak dan
dan pijan,svez i mek.
cinja mi se vec davno znan,
znan kad te poznadoh tek
S neznoscu gledah stopa ti trag
trag na snegu belom
i znadoh da ces biti mi drag
drag u zivotu celom
Poznala sam te kad kopni led
led,dok se budi proletnji dah
kad dan je cas rumen,cas setan, bled,
kad sretno se i tuzno u isti mah.
S neznoscu gledah stopa ti trag,
trag po snegu belom
i znadoh da ces biti mi drag,
drag u zivotu celom.
Knjiga je vrijednija od svih spomenika ukrašenih slikama, reljefom i duborezom, jer ona sama gradi spomenike u srcu onoga koji je čita.Re: Poezija - vječne pjesme
Branko Copic
Svakoga dana, vedra il mrka,
kroz Bosnu moju vodi se trka.
Četiri staze, svaka se vije,
na svakoj trkač. Ko li će prije?
Na prvoj stazi djevojka Una,
vječito mlada, znana iz buna,
kićena cura iz Martin-Broda,
nakit joj sija, zelena voda.
Uzela zalet sa ličkih čuka,
od strmih stijena štrbačkog buka.
Niz drugu stazu juriša hučno
veselo momče, smjelo i bučno,
ponosni Vrbas, lakoga hoda,
planinac Vrbas, ledena voda.
Pod njenom snagom klisura puca,
zlaćano zrnce na dnu svjetluca.
Na trećoj stazi sunčano sijeva
žuborna Bosna od Sarajeva,
gore joj oči, jutarnja rosa,
u pjeni šumnoj zelena kosa.
Vije se, igra, kroz gore hita,
nemirna, bistra i ponosita.
Na krajnjoj stazi prepreke mrvi
djevojka crna, gorštačke krvi,
s kamena kraja, mrkih daljina,
vječito tužna, studena Drina.
S hukom se ruši, ne pjeva ništa,
pomamno juri kroz razbojišta.
Na krajnjem cilju, u jutra plava,
trkače prima pospana Sava.
Knjiga je vrijednija od svih spomenika ukrašenih slikama, reljefom i duborezom, jer ona sama gradi spomenike u srcu onoga koji je čita.Re: Poezija - vječne pjesme
Ne bira se ljubav
kao ni smrt.
Sve je u knjigama
duboko pod morem
zapisano.
Jezikom neznanim nama,
nebesnim pismenima.
Niti se oduprijeti možeš
niti preskočiti dan.
Kao što ne možeš
tuđi san usniti
niti okom drugim
vidjeti.
Volio bih da nisi ti
ona koju u ovom času
volim.
Knjiga je vrijednija od svih spomenika ukrašenih slikama, reljefom i duborezom, jer ona sama gradi spomenike u srcu onoga koji je čita.Re: Poezija - vječne pjesme
Ostadoh te zeljan jedng ljetnog dana,
O, srebrna vodo iz tudjega vrela.
To je bilo davno.-
Svaka mi je staza danas obasjana
Suncem i ljepotom. Sreca me je srela.
Iz stotinu vrela zedj moja sad pije,
Al' mira ne nadjoh nigdje, jer me nikad
Vatra prve zedji ostavila nije.
Ivo Andric
Knjiga je vrijednija od svih spomenika ukrašenih slikama, reljefom i duborezom, jer ona sama gradi spomenike u srcu onoga koji je čita.Re: Poezija - vječne pjesme
(Jesenjin)
Za sreću Jimmy, daj mi šapu ti.
Takve šape nitko neće naći
Hajde da lajemo na tišinu mi
Baš kada će plav mjesec izaći
Za sreću Jimmy, daj mi šapu ti.
Oprosti mili, ne liži se tako.
Shvati bar ono što je najprostije.
Ne znaš ti da živjet nije lako
I da na svijetu često dobro nije.
Tvoj je gospodar i slavan i mio.
Dom mu je pun na priliku svaku.
I svaki gost bi rado pogladio
Tvoju sjajnu i mekanu dlaku.
Baš đavolski ti si lijepo pseto.
Svakom u susret trčiš lakovjerno.
I ne pitajuć' ga, k'o drug pijan, eto,
Grliš ga i ljubiš bezmjerno.
Mili moj Jimmy, znam kod tebe ima
Gostiju mnogo, skoro prava sila,
Al' najtužnija, reci, među njima
Da slučajno nije kada dolazila?
Doći će ona, kunem ti se, prisan,
I kada upreš u nju svoje zjene,
Za sve što sam kriv i za što nisam
Lizni joj ruku ti umjesto mene.
Re: Poezija - vječne pjesme
Željko Sabol
Kada voliš, svijet ti je na dlanu
i daljine na plovidbu zovu
i sve riječi u jednu riječ stanu
u snovima slutiš ljubav novu.
Kada voliš, vode mirno teku
i nebo je kao suza čisto,
stare rane više nas ne peku
i dana za danom ništa nije isto.
I do srca vodi svaki trag
kad ti priđe onaj tko je drag.
Sva su moja proljeća u meni
i kad dođu duge hladne kiše
i kada prvo lišće zarumeni
ja te volim svakog trena više.
Sva su moja proljeća u meni
kad se zima svome bliži kraju
i kada prva grana zazeleni
sva su moja proljeća u meni.
Kada voliš, sjajnije su oči,
toplije su, vrelije su usne,
putnik nađe put u svakoj noći
sretan kao dijete koje usne.
I do srca vodi svaki trag
kad ti priđe onaj tko je drag.
Sva su moja proljeća u meni
Knjiga je vrijednija od svih spomenika ukrašenih slikama, reljefom i duborezom, jer ona sama gradi spomenike u srcu onoga koji je čita.Re: Poezija - vječne pjesme
Ne budi daleko od mene ni jedan jedini dan,
jer, ne znam kako bih rekao, daj je dug
i cekat ću te kao na nekoj stanici
kad negdje daleko usnu vlakovi.
Nemoj otici ni samo na sat, jer tada,
u tom satu, spoje se kapi nesanice
i možda će sav dim što traži svoju kucu
doći da ubije i moje izgubljeno srce.
Jao, neka se ne razbije tvoj lik pijesku,
jao, neka ne lete tvoje vjede u odsutnosti:
ljubljena, ne idi od mene ni za trenutak,
jer u tom casu otici ceš tako daleko
da ću obici zemlju ispitujuci
hoceš li se vratiti ili me ostaviti da umrem.
P. Neruda
Re: Poezija - vječne pjesme
Željko Sabol
Kad jednog dana prisjetim se svega
i svome srcu tiho kažem "spavaj, uzalud je bilo"
pod svjetiljkom i pahuljama snijega
ja bit ću sama, sve će biti mirno
I neću znati što se samnom zbiva
prolazit će neki ljudi kraj mene kao da me nema
I neću znati što se samnom zbiva
prolazit će neki ljudi kraj mene kao da me nema
I čitav život bit će mi na dlanu
svi susreti, sva obećanja, tako mnogo mi smo htjeli
i samo pjesmu čujem dobro znanu
mi djetinjstvo smo naše u snu sreli
Bar da mi kaže gdje da pomoć tražim
u kasnoj noći ovaj stranac koji odlazi bez riječi
Bar da mi kaže gdje da pomoć tražim
u kasnoj noći ovaj stranac koji odlazi bez riječi
A ide svome kraju ova zima
i blijeda zora već je blizu, u daljini grad se budi,
ja moram dalje - uvijek nade ima,
dok pokraj nas su prijatelji, ljudi
Jer tako malo zapravo nam treba
cvijet na stolu, topla soba i predah poslije duga puta
Jer tako malo zapravo nam treba
cvijet na stolu, topla soba i predah poslije duga puta
Kad jednog dana prisjetim se svega
i začudim se svome licu što promijenilo se nije,
kad pomislim na ono što nas čeka
i što se negdje u daljini krije
Tko će mi u tom času snage dati,
sam je čovjek kao slamka što oluje nose
Tko će mi u tom času snage dati,
sam je čovjek kao slamka što oluje nose
Knjiga je vrijednija od svih spomenika ukrašenih slikama, reljefom i duborezom, jer ona sama gradi spomenike u srcu onoga koji je čita.Re: Poezija - vječne pjesme
U ovom času, kad plavim svemirom
Ljupko i milo zvjezdice se zlate,
Kad anđ'o snova pozdravlja me s lirom -
U slatkoj tuzi ja se sjećam na te.
U ovom času, kad priroda sanja,
Meke sam tvoje milovao vlasi,
U ovoj noći - sa šumorom granja
Ljubavi naše tekli su uzdasi.
Na bujnom plamu mlađanih mi grudi
Počivala je tvoja glava mila,
A moja duša, što sad mrakom bludi,
Beskrajno milje svetih snova pila.
Ja nisam gled'o nebo noći bajne,
Ni zlatna jata na njegovom visu,
Nebo mi bjehu tvoje oči sjajne
Gdje nikad zv'jezde umirale nisu...
Ti si mi bila sve što nebo krasi:
Sunašce sv'jetlo i zvjezdice drage,
Raj, u kom se čuju heruvimski glasi,
I slatki izvor duhovne mi snage.
Al' sve je prošlo kao sanak mio…
U ovom času, kad se glas ne hori,
Ja samac lutam, a duša mi ti'o
Kroz ljubav - suze tvoje ime zbori…
Aleksa Santic
Knjiga je vrijednija od svih spomenika ukrašenih slikama, reljefom i duborezom, jer ona sama gradi spomenike u srcu onoga koji je čita.Re: Poezija - vječne pjesme
Pučina plava
Spava,
Prohladni pada mrak.
Vrh hridi crne
Trne
Zadnji rumeni zrak.
I jeca zvono
Bono,
Po kršu dršće zvuk;
S uzdahom tuge
Duge
Ubogi moli puk.
Kleče mršave
Glave
Pred likom boga svog-
Ištu. Al' tamo,
Samo
Ćuti raspeti bog.
I san sve bliže
Stiže,
Prohladni pada mrak,
Vrh hridi crne
Trne
Zadnji rumeni zrak.
(A. Šantić)

Kontakt













