Pisac ...

[Ljiljan]

koji vam je najdrazi, koja njegova knjiga vas je najvise dojmila. Napisite kracu njegovu biografiju i najpoznatija njegova djela.

[Pulle No.1]

Enver Čolaković


prvenstveno zbog romana Legenda o Ali-Paši, koji sam pročitao još u školi.

Ukratko o radnji romana:
U ovoj knjizi se radi o hamalu Aliji, njegovom putu do bogatstva i ujedno o njegovoj velikoj ljubavi. Alija je mladi hamal dobrog srca koji svima pomaže, dobio je nadimak i Alija Leptir zbog njegovog dobrog karaktera i ljubavi prema Suncu. Uvijek je veseo i radostan i osoba je koja je uvijek rado viđena i veoma znana. Alija je zaljubljen u Almasu, kćer Mehage bakala, ali se nikada nije usudio pokazati joj svoju ljubav koju on osjeća prema njoj te se ona udaje za drugog ,Ismet-efendiju. Međutim, Almasa u tom braku nije bila sretna prvenstveno zbog teške Ismetove bolesti, epilepsije koju joj je prešutao prije braka. Ubrzo se rastavlja od njega. U tom periodu Aliji se nekoliko puta za pomoć obraća mrzovoljni i škrti Mula Hasan dedo koji mu jednom pokaže svoje skriveno blago. Nakon smrti dede, Alija kupuje kuću dede te pronalazi bogatstvo, vjenčava se sa Almasom, koja se nešto prije razvela od Ismet-efendije, i postaje Ali-paša. Jedno vrijeme je bio i u Travniku, kamo ga je poslao Ali-hodža, čovjek koji ga je volio više nego vlastitog sina. Tamo je patio za svojom Almasom, ali se brzo vratio kući, i našao dugo traženu sreću. Osvojio je svoju voljenu i postao bogat, ali i uprkos tome, njegova je duša ostala ista, volio je pomagati drugima, pogotovo nakon što je i steko puno novca. Ovo je topla ljudska priča o čovjeku koji je našao dugo traženu sreću, i dobio sve što je želio, zahvaljujući svojoj dobroti

Biografija:
Čolaković Enver (Budimpešta, 27. maj 1913. - Zagreb, 18. august 1976.), bošnjački prozaik, pjesnik i prevodilac.
Studirao je matematiku i fiziku u Beogradu i Budimpešti, a historiju u Zagrebu. Pisati je počeo kao dječak,i to na dva jezika: hrvatskom i mađarskom. U periodu do 1945. objavio je više pripovijedaka i eseja te roman Legenda o Ali-paši (1944), prošao je "krizni put" od Bleiburga do Zagreba, poslije proganjan i onemogućavan da bilo šta objavljuje osim prijevoda, a zna se da je bio anonimni prevoditelj djela Ervina Sinka s mađarskog. Tek četvrt stoljeća kasnije izašlo je drugo izdanje njegovog romana (1970), koji i jezikom i strukturom predstavlja veliko umjetničko djelo iz Bosne i o Bosni. Ostavio je u rukopisu pet romana, više pripovijedaka i pjesama.

Bibliografija:
<LI>Legenda o Ali-paši, Zagreb 1944, 1970, 1989,Sarajevo 1991, 1997, 1998.
<LI>Mali svijet, Zagreb 1991.
<LI>Gyula Illyés, Poezija, Zagreb 1971.
<LI>Zoltán Csuka, Moje dvije domovine, Sarajevo 1972.
<LI>Zoltán Csuka, Poezija, Zagreb 1975.
<LI>Zlatna knjiga mađarske poezije, Zagreb 1978.
<LI>Izabrane pjesme, Zagreb 1990.
<LI>Lokljani. Iz Bosne o Bosni, Zagreb 1991.
Bosni, Zagreb, 1998


podaci su uzeti sa wikipedia.

[Ljiljan]

Mehmed Mesa Selimovic



Roman Tvrdjava
U romanu Tvrdjava Mesa Selimovic nastavlja uzvisenu metaforu iz romana Dervis i smrt o coveku kome prete smrt i vlast. Unutrasnji prostor ovog romana jasnije je odredjen duhom nego sto je spolja odredjen realnim istorijskiom vremenom. Tvrdjava oslikava vecitu teznju za izlaskom iz zatvorenog prostora kao sto je opaska glavnog junaka Ahmeta Sabe o bibliotekaru Seidu Mehmedu primenjiva na skoro sve junake ove knjige : "Zazidan u sebi, kao mogila."

Mehmed Meša Selimović rođen je 26. aprila 1910. godine u Tuzli. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. 1930. godine upisao se na studijsku grupu srpskohrvatski jezik i jugoslovenska knjizevnost Filozofskog fakulteta u Beogradu. Diplomirao je 1934. godine, a od 1935. do 1941. godine radi kao profesor Građanske škole, a potom je (1936) postavljen za suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli. Prve dvije godine rata zivi u Tuzli, gdje ga hapse zbog suradnje sa NOP-om, a u maju 1943. godine prelazi na oslobođenu teritoriju, postaje član KPJ i član Agitprop-a za istočnu Bosnu, potom je politički komesar Tuzlanskog odreda, a 1944. godine prelazi u Beograd i obavlja značajne političke i kulturne funkcije. Od 1947. godine živi u Sarajevu i radi kao profesor Više pedagoške škole, docent Filozofskog fakulteta, umjetnički direktor "Bosna-filma", direktor drame Narodnog pozorišta, glavni urednik IP "Izdavačko Preduzeće Svjetlost". 1971. godine penzioniran je i seli u Beograd. Bio je redovni član Srpske akademije nauka i umjetnosti.

Biran je za predsjednika Saveza književnika Jugoslavije, bio je počasni doktor Sarajevskog univerziteta (1971), redovni član ANUBiH i SANU. Dobitnik je brojnih nagrada od kojih su najznačajnije NIN-ova nagrada (1967), GORANOVA nagrada (1967), Njegoševa nagrada (1967), potom Dvadesetsedmojulska SRBiH, nagrada AVNOJ-a, itd.

Umro je 11. jula 1982. godine u Beogradu.

Djela:
Uvrijeđeni čovjek
Tuđa zemlja
Tišine
Magla i mjesečina
Eseji i ogledi
Derviš i smrt
Tvrđava
Djevojka crvene kose

wikipedia

[Ljiljan]

Orhan Pamuk



Zovem se crveno
Posle ove knjige Istok nije ono što je bio pre. Neponovljivo putovanje u istoriju islamske kulture kakvu ne poznajemo.
Orhan Pamuk ovoga puta vaskrsava čudesni svet Orijenta s njegovim bojama, njegovom umetnošcu, estetikom, njegovim tajanstvenim duhom. Zovem se Crveno je pripovest o umetnosti, ljubavi, sreći, životu, smrti, na trenutke rasprava o suštini islamske umetnosti i poimanja sveta, ispričana kroz sudbine slikara minijatura i kaligrafa u Carigradu s kraja 16. veka. Bogatstvo jezika, obilje slika, asocijacija, poniranje u bit islamske civilizacije i njene dodire s renesansnim duhom, jedinstvena kompozicija i struktura dela potvrđuju da je Orhan Pamuk jedan od najvećih pisaca dvadeset prvog veka.
doc. dr Mirjana Marinkovic
upravnik Katedre za orijentalistiku
Filološkog fakulteta u Beogradu

Knjiga Zovem se Crveno koristi umetnost minijature kako bi istražila dušu nacije.
Džon Apdajk

Veza između prošlog i sadašnjeg vremena sadržana je i u boji. Crveno je boja osvete i smrti, ali, ponajviše, boja strasti, nadahnuća i umetnosti. A možda je, po Pamuku, ime univerzuma – Crveno! Odavno taj svet Zapada i Istoka, novog i starog, nije tako sažeto a sveobuhvatno opisan kao u ovom remek-delu: „Na Zapadu slikaju ono što vide, a mi ono što gledamo.“
Vladislav Bajac




Biografija

Orhan Pamuk je rođen u Istanbulu 1952 godine, u dobrostojećoj, kako on sam kaže, zapadno-evropski orijentisanoj obitelji (za razliku od stare osmanlijske). Studira arhitekturu i bavi se slikarstvom, mada napušta arhitekturu nakon tri godine i prelazi na žurnalistiku gdje diplomira 1976. Svoje odrastanje i razmišljanje detaljno opisuje u svom autobiografskom djelu Istanbul: grad, sjećanja.

Djela
"Dževdet-beg i sinovi" (1982)
"Kuća tišine" (1983)
"Bijeli zamak" (1985)
"Crna knjiga" (1990)
"Novi život" (1994)
"Zovem se Crvena" (1998)
"Snijeg" (2004)
"Istanbul: grad, sjećanja" (2005)
wikipedia

[Bratstvo&jedinstvo]

Dobriša Cesarić (1902-1980)



Kao pjesnika sutona, večeri, jeseni, bola i žudnje za svjetlom, najviše ga je zaokupljalo obično, svakodnevno, neupadljivo ljudsko lice iz zabačenog restorana ili bolničke čekaonice, iz zagušljiva ureda ili podstanarske sobice, iz radničkog stana ili trešnjevačke ulice. Mnoga hrvatska pokoljenja naizust izgovaraju njegove pjesme "Voćka poslije kiše", "Balade iz predgrađa", "Tiho, o tiho, govori mi jesen" i niz drugih.

Atmosfera Krležine "Hrvatske rapsodije", osobito njezin završni prizor, "kad vlak u kojem je simbolizirana Hrvatska mahnito juri rušeći sve hrvatske luksuriozne laži, da najzad poleti prema suncu", trajno živi u Cesarićevoj poeziji.

U književnosti se pojavio kao đak pjesmom "I ja ljubim" u časopisu "Pobratim" 1916., a prvu knjigu pjesama objavio je 1931. u vlastitoj nakladi i za to dobio nagradu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU)za najbolju zbirku pjesama. Potom je tiskao više zbirki poezije, za života objavio je šest knjiga koje su različiti izbori već objavljivanih pjesama, pisao je kritičke i memoarske tekstove, te prevodio s ruskog.

Zbog jednostavnosti i jasnoće, ali i narativnosti, Cesarićeva je lirika uživala veliku popularnost u širokim čitalačkim krugovima. Zaokupljen temom subjekta u otuđenom svijetu, poeziji je vratio estetiku bola, a orijentacija na čovjeka i društvo uputila ga je na socijalno angažiranu književnost.

http://hr.wikipedia.org/

[Ljiljan]

Herman Hese
(1877-1962)



Njemačko-švicarski pisac, Herman Hesse, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1946. godine, rodjen je 2. jula 1877 godine. Odlučivši u dobi od 13 godina da bude "pjesnik ili ništa", Hesse je u početku pisao romantične pjesme i priče. U svojim ranim novelama Peter Camenzid (1904) i Ispod točka (1906) izašao je iz kolotečine i osvojio uspjeh.

Prva faza njegovog pisanja, koja je započela neoromantičnim pristupom socijalnog izgnanstva, završila je sa realističnim Rosshalde (1914). Na početku I svjetskog rata, pod uticajem pacifističkih uvjerenja i domaće krize, uplovio je u vode psihoanalize. Jungova psihologija dala je njegovom radu novu dimenziju, što se može vidjeti u Demianu (1919), Sidarti (1922) i Stepskom vuku (1927). Ujedno se u tim djelima vidi i uticaj Ničea, Dostojevskog, Spenglera i budističkog misticizma. Ove novele se baziraju na misli da je zapadna civilizacija "prokleta" i da čovijek mora da se izrazi da bi pronašao svoju sopstvenu prirodu.

Hesse nije napisao nijednu novelu poslije 1943. godine, ali je nastavio da izdaje eseje, pisma, poeme, kritike i priče. Od 1912. godine živi u Švicarskoj, gdje dobija i državljanstvo 1923 godine. Heseovi romani postaju izuzetno popularni tokom 50-tih na engleskom govornom području.


Zivot u roditeljskoj kuci u Kalvu bio je prozet pijetistickom poboznoscu.Tu se od svakog pojedinca trazilo da kroz ljubav prema bliznjem usavrsava hriscanske vrline.S druge strane,u toj kuci su mnogi svjetovi ukrstali svoje zrake.Kako je Hesse opisao zivot u njoj "tu se studiralo i bavilo indijskom filozofijom,tu se znalo za Budu i Lao Cea,dolazili su gosti iz mnogih zemalja,donoseci sobom dah tudjine i zvuke stranih jezika".U njihovom sarenilu i suprotnostima djecak je uzalud pokusavao da uspostavi nekakvu harmoniju i putokaz koji bi ga uputio "kako se zivi".

Hermannu Hesseu je bilo 14 godina kada je u njemu sazrela odluka da ce "biti ili pjesnik ili nista".Prema odluci roditelja trebalo je da bude svestenik,ali vec pocetkom marta 1892.godine,nepunih sest mjeseci posto ga je otac doveo,Hermann Hesse bjezi iz sjemenista u Maulbronu.



Godina 1892. bila je za mladog Hessea teska i puna potresa.Zabrinuti roditelji odveli su sina u Bad Bol kod cuvenog "iscjelitelja duse i istjerivaca demona".Poslije dva neuspjela pokusaja samoubistva,roditelji smjestaju djecaka u dusevnu bolnicu u Stetenu.Pisma koja je Hermann Hesse te godine pisao,potresni su dokumenti ocaja,protesta i nemoci.Petnaestogodisnjak se bori da bude otpusten iz "lijecilista za slaboumne i za epilepticare" u Stetenu.Po izlasku iz lijecilista u Stetenu,Hesse se upisao u gimnaziju u Kanstatu,ali i tu ne moze da izdrzi duze od godinu dana.Zatim radi kao segrt-mehanicar,da bi 1895. godine napustio ovaj posao i zaposlio se u knjizari u Tibingenu.

1904.godine Hermann Hesse se ozenio Marijom Bernuli.U to vrijeme je vec mnogocitani i mnogohvaljeni pisac,saradnik brojnih listova i casopisa.1905. rodio mu se prvi sin-Bruno,a 1909. drugi-Hajner.


Oceva smrt 1915. godine i sve izrazenija bolest njegove zene i najmladjeg sina Martina dovode Hessea do ivice nervnog sloma.Tada prvi put odlazi na Jungovu kliniku i psihoanaliticku terapiju.Tu se Hesseu otvaraju neki novi nesluceni svijetovi.Njihov odraz ce od tada da se provlaci kroz sva njegova djela.

Otudjen od svojih citalaca ,pod pseudonimom Emil Sinkler objavljuje roman "Demijan"(1919.).Knjiga nailazi na veliki odjek kod razocaranih ratnika po povratku iz izgubljenog rata.U svakom slucaju Hesse je opet popularan pisac. Ubrzo je otkriveno da je on autor "Demijana",i Hesse vraca Fontaneovu literarnu nagradu,koja je bila dodjeljena Emilu Sinkleru.Pa ipak,1919.godina je za Hessea ispunjena mnogim nevoljama i licnim krizama.Njegov brak se raspao,a Hesse ponpvo odlazi na psihoanaliticke seanse kod Junga.Iste godine seli se iz Berna u Montanjolu.Njegovu samocu u Montanjoli zapljuskuje nepresusiva bujica prekora kojom ga obasipaju zbog antimilitaristickog stava.1922. objavljuje djelo "Sidarta".1924. zeni se Rutom Vagner i razvodi vec 1927.

1926. pruska akademija umjetnosti izabrala ga je za clana Odjeljenja za knjizevnost.1927. objavljuje roman "Stepski vuk".1931. zeni se po treci put Ninom Dolbin.Od 1933. do 1943 radi na djelu "Igra staklenih perli".Za to djelo dobija Nobelovu nagradu 1946.godine.

Umro je 8. avgusta 1962. godine u Montanjoli u 85. godini zivota.Ostavio je za sobom zivotno djelo od bezmalo 40 knjiga:romana,pripovijedaka,zbirki pjesama,eseja,studija i rasprava,koje su u ukupnom tirazu od trideset miliona primjeraka rasirene po cijelom svijetu.

Najpoznatija djela:
Demijan
Sidarta
Stepski vuk
Igra staklenih perli


Misli
Zivot svakog covjeka je put ka samome sebi, pokusaj puta, nagovjestaj staze. Nijedan covjek nikad nije bio potpuno i do kraja on sam; ali svaki ipak tezi da to postane, jedan mutno, drugi svjetlije, svaki onako kako umije.

Sta je stvarno ziv covjek - o tome se danas zna manje no ikada, pa se tako i na gomile streljaju ljudi, od kojih je svaki dragocjen, neponovljiv pokusaj prirode.


Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Ona te proganja zato što bježiš od nje. Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati. Moraš voljeti...
Dakle, voli patnju. Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje. Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom. Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time...

[Ljiljan]

Nobelovci

Ivo Andrić
Nobelove nagrade za književnost 1961. zbog svog celokupnog dotadašnjeg rada "o istoriji jednog naroda", prvenstveno za roman Na Drini ćuprija (1945).

Samuel Barclay Beckett
1969. godine dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Beckett je jedan od glavnih predstavnika teatra apsurda.

Saul Bellow
„Za razumevanje ljudske prirode i za suptilne analize savremene kulture koje prožimaju njegovo celokupno delo“, Sol Belou je 1976. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost.

Alber Kami
U svojim delima naročito razvija ideju i apsurdu (simbolika mita o Sizifu) i ideju revolta (simbolika prometejskog mita). Dobitnik je Novelove nagrade za književnost (1957).

Vilijam Fokner
je bio američki romansijer i pripovedač. U ciklusu romana prikazao društvenu istoriju američkog Juga, degeneraciju i propadanje starosedelačke aristokratije, s jedne, i surovost i bezobzirnost došljaka, s druge strane. Zaokljupen problemom zla, on je hroničar propadanja, poročnosti, izopačenosti i svireposti; pod uticajem Džojsa registruje "tok svesti". Dobio Nobelovu nagradu 1949. godine.

John Galsworthy
bio je engleski romanopisac i dramatičar. Značajna djela su mu The Forsyte Saga (1906–1921) i njeni nastavci, A Modern Comedy i End of the Chapter. Dobio je Nobelovu nagradu za književnost godine 1932.

André Gide
bio je francuski književnik, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1947.

Knut Hamsun
je norveški pisac i dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1920. godine.

Hermann Hesse
nemački pisac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1946. godine.

Selma Lagerlöf
švedska književnica. Dobitnica je Nobelove nagrade za književnost 1909. godine čime postaje prva žena koja je dobila ovo priznanje za svoj literarni rad.

Halldór Laxness
bio je islandski književnik. U mladosti je koketirao s katolicizmom, da bi kasnije postao blizak socijalizmu. Najpoznatija su mu djela Nezavisni ljudi i Atomska stanica. Godine 1955. je dobio Nobelovu nagrade za književnost.

Doris Lessing
je britanska prozna književnica. Dobitnica je Nobelove nagrade za književnost 2007.

Orhan Pamuk
je jedan od najpoznatijih turskih pisaca.Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 2006.

Octavio Paz
bio je meksički pisac, pjesnik i diplomat. Najpoznatiji je po tome što je godine 1990. dobio Nobelovu nagradu za književnost.

Harold Pinter
britanski dramski pisac i kazališni redatelj. Godine 2005. dobio je Nobelovu nagradu za književnost.

Luigi Pirandello
bio je talijanski književnik, pripovjedač i dramski pisac. Godine 1934. dobio je Nobelovu nagradu za književnost.

Sully Prudhomme
francuski književnik iz doba Parnassianskog pokreta, pokreta koji je htio obnoviti eleganciju romantizma u francuskoj poeziji. Godine 1901. je prvi dobio Nobelovu nagradu za književnost

Henryk Sienkiewicz
poljski književnik, za roman "Quo vadis" nagrađen je 1905. godine Nobelovom nagradom za književnost.

John Steinbeck
bio je američki književnik, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1962.

Patrick White
bio je australski pisac koji se smatra jednim od najvećih romanopisaca na engleskom jeziku u 20. vijeku. Godine 1973. dobio je Nobelovu nagradu za književnost.

[Plitvicanka]

Marija Jurić Zagorka

Mozda ne najbolji pisac, ali sjecam se kao da je bilo danas, citala sam Gricku vjesticu i spavala nisam, bilo mi je 13 godina i nazalost, procitala sam samo prva tri djela, ali nikada kao tada nisam pred ocima i u glavi imala sliku dogadjaja koje opisuje detaljno i vidljivo. Trenutno, kada razmisljam o prici, mi je u glavi slika konjanika koji juri kroz gustu maglu. Ona je Gricku vjesticu napisala kao da je sve te dogadjaje dozivjela.


Marija Jurić Zagorka (Negovec kraj Vrbovca, 1. siječnja 1873. - Zagreb, 30. studenog 1957.), hrvatska književnica i novinarka.
Bila je prva profesionalna novinarka i najčitanija hrvatska književnica. Djelovala i jedno vrijeme uređivala Obzor. Pokrenula je i uređivala Ženski list, prvi hrvatski časopis za žene, i Hrvaticu. Borila se protiv društvene diskriminacije, mađarizacije i germanizacije te za prava žena. Potpora u književnosti i novinarskom radu bio joj je Josip Juraj Strossmayer, koji je nagovara na pisanje romana. Pisala je romane namijenjene široj publici u kojima isprepliće ljubavne priče s elementima nacionalne povijesti. Neka su njezina prozna djela dramatizirana i ekranizirana.

O životu Marije Jurić Zagorke, mnogo je toga dvojbeno. Čak i datum rođenja. Ipak, najčešće se spominje 1. siječnja 1873. Rodila se u selu Negovec kraj Vrbovca u imućnoj obitelji upravitelja velikog imanja baruna Raucha. Iako dobrog imovnog stanja, obitelj u kojoj je bilo četvero djece, živjela je, kako to sama Zagorka svjedoči, prilično nesretno. Marija Jurić Zagorka odrasla je na selu i djetinjstvo je provela u toj zagorsko-gospoštijskoj sredini. Pučku je školu, u kojoj se isticala inteligencijom i nadarenošću, polazila u Varaždinu i Zagrebu. U petnaestoj godini, pred sam završetak, napušta školovanje zbog nesređenih obiteljskih odnosa i od tada će joj njezina škola biti život. No ipak je htjela postići neko zvanje i njezina velika želja je od tada postati poštaricom. Nakon šest godina školovanja u zagrebačkom Samostanu milosrdnica, Zagorka odlazi iz Zagreba. Konačno će se vratiti tek nakon sedam godina, da bi tu doživjela duboku starost i umrla 30. studenoga 1957.
Roditelji je 1891. godine udaju za čovjeka kojeg ni ne poznaje, mađarskog željezničarskog činovnika. S njim odlazi u Mađarsku. Za ideale svoje mlade žene nije imao razumijevanja. Bio je zadrti nacionalist i zagovarao je mađarizaciju Hrvatske. Brak završava nakon samo tri godine, dramatičnim bijegom iz muževe kuće i prekidom odnosa s roditeljskim domom. Bježi prvo ujaku u Srijemsku Mitrovicu, a zatim u Zagreb.
Novinarska karijera [uredi]

Godine 1876. izlazi prvi Zagorkin članak, objelodanjen u Obzoru. Članak je bio odraz rodoljubnog i društvenog revolta pod nazivom Egy Percz ( Jedan časak ). Nakon toga članka na preporuku biskupa Josipa Jurja Strossmayera ulazi u redakciju Obzora kao referent za mađarsko-hrvatsku politiku, daju joj posebnu sobu, da je nitko od posjetitelja ne bi vidio, jer je žena. Mogla je pisati što je htjela, ali anonimno. Zagorku ova diskriminacija ljuti i vrijeđa, ali ju ne iznenađuje. Time započinje svoj uspon u novinarskoj karijeri. Zagorka se cijeloga života žestoko borila da dokaže kako ona jest netko. Izvještavala je o političkim zbivanjima, iz Parlamenta, bila dopisnica iz Budimpešte i Beča. Aktivno je sudjelovala u političkim borbama, bila glasna i oštra protivnica mađarizacije i germaniza-cije. Za vrijeme utamničenja dvojice urednika Obzora 1896. sama je uređivala list pokazavši zadivljujuću energiju i inteligenciju. Potaknula je i uređivala prvi list u Hrvatskoj namijenjen isključivo ženama, i tako nazvan - Ženski list od 1925. do 1938., zatim Hrvaticu. Unatoč tome stalno je bila izložena podsmijehu i poniženju.
Neko vrijeme je bila urednica Obzora. Surađivala je i u Vijencu i u sarajevskoj Nadi. Počinje pisati romane koji su predstavljali društveni i nacionalni protest. Prvi roman je Roblje (1899), koji je zaslugom Strossmayera izlazio u Obzoru. Međutim, u književnosti se javlja još crticom Pod sljemenom koja je izlazila u Bršljanu 1886. Pravu čitateljsku afirmaciju stječe ciklusom romana Grička vještica ( Male Novine 1912.-1914.) Kao rezultat autoričina prihvaćanja Strossmayerova prijedloga u razdoblju od 1912.-1953. godine napisala je i objavila dvadesetak romana. Neuklopljiva u književno-stilističu matricu vremene u kojima su se pojavljivala Zagorkina djela nisu pratile ozbiljne književne kritike. U isto vrijeme čitatelji su s nestrpljenjem očekivali nove nastavke romana koji su izlazili u Malim Novinama, Jutarnjem listu, Obzoru, Ženskom listu, Hrvatskom dnevniku i Hrvatici. Također na nagovor samog Strossmayera počinje pisati povijesne romane i drame.

Piše komedije, lakrdije, jednočinke i satire, tim daje značaj razvoju hrvatske dramske književnosti. Njezino scensko djelo je komedija Jalnuševčani (1917) koja svoje tematsko izvorište crpi jednako iz hrvatske književne tradicije, kao i iz hrvatke zbilje ondašnjeg vremena. Nije lako odgovoriti na pitanje koliko je Zagorka napisala romana. Međutim, smatra se da je napisala oko trideset i pet, od kojih neki nisu dovršeni, a neki možda nisu ni napisani. Kod čitateljstva, pak, Zagorka je bila veoma popularna. Možda baš zbog toga nisu joj bile sklone neke tadašnje književne veličine, primjerice Đalski, koji je njezina književna ostvarenja nazivao šundliteraturom za kravarice. A zamjerke je nalazio i njezinu novinarskom radu. Kritika je nije cijenila, a čak ni sama Zagorka nije baš pohvalno mislila o svojoj literaturi. Tek u novije vrijeme može se govoriti o primjerenijoj pozornosti koja se daje njezinu djelu. Možda je svijest o Zagorkinoj vrijednosti ponajbolje izrazio književnik Pavao Pavličić koji u Pismima slavnim ženama kaže: Vi ste uranili u svemu, i možda bi tek ovo bilo pravo vrijeme za Vas.

Povijesni romani
Grička vještica - ciklus od 7 romana (Tajna Krvavog mosta, Kontesa Nera, Malleus Maleficarum, Suparnica Marije Terezije I, Suparnica Marije Terezije II, Dvorska kamarila, Buntovnik na prijestolju)
Gordana
Kći Lotrščaka
Kraljica Hrvata
Kneginja iz Petrinjske ulice, kriminalistički roman (1910)
Kamen na cesti (1937), romansirana biografija Zagorke
Drame
Filip Košenski
Evica Gupčeva
Romani
Plameni inkvizitori
Republikanci
Vitez slavonske ravni
Jadranka
Roblje
Mala revolucionarka

[Bratstvo&jedinstvo]

MIROSLAV KRLEŽA



Rođen: 7. srpnja 1893. u Zagrebu
Umro: 29. prosinca 1981. u Zagrebu

Najplodniji i najsvestraniji književnik u povijesti hrvatske književnosti, Miroslav Krleža, koji se rodio 7. srpnja 1893. u Zagrebu, ostvario je vrhunske domete u svim književnim vrstama. Iako je nasljedovao bogatu europsku kulturnu i književnu baštinu, nije se priklonio nijednom utvrđenom modelu pa se ni njegov opus ne može svrstati ni u jednu stilsku formaciju.Osebujnost su njegova stvaralaštva, među ostalim, i iste tematske cjeline u svim djelima, esejima, romanima, dramama, opsesivne teme intelektualca suočena s rasapom individualne svijesti. Oko Krležina života i djela lomila su se koplja, od ideološke pripadnosti do uklopljenosti u društveni sustav. Uređivao je sve, od Legendi preko časopisa do Zastava. Na mnogo što je odgovarao novim književnim djelom: Moj obračun s njima, Dijalektički antibarbarus. Najveću je možda poruku dao suvremenim Baladama Petrice Kerempuha. A lucidni eseji i dnevnički zapisi aktualno su i živo štivo, koje danas itekako vrijedi čitati. Desetljeća Krležina stvaralaštva obilježila su 20. stoljeće, značila pravu razdjelnicu, tematsku, ideološku i estetsku mjeru svega što je napisano u tom razdoblju u hrvatskoj književnosti. No, u skladu s njegovim geslom da je cijeli život pjesma bez poante, Krležina fizička smrt 1981. godine nije značila kraj. Osobit kakav je bio, ostavio je naraštajima marginalije, rukopise koji su otvoreni tek 20
godina nakon njegove smrti.

[Ljiljan]

Danilo Kis



Rodjen: 22. februar 1935.
Preminuo: 15. oktobar 1989.

Danilo Kiš, jedan od naših najvećih književnika i prevodilaca. Rodio se 22. februara 1935. u Subotici. Osnovnu školu i gimnaziju pohađa u Mađarskoj. Njegovog oca nacisti hapse 1944. tokom antisemitske racije, te ga odvode u Auschwitz, gdje pronalazi smrt zajedno s hiljadama drugih Jevreja.

Ostatak porodice "Crveni krst" prebacuje u Crnu Goru, na Cetinje, u zavičaj Danilove majke. Tu Danilo dovršava gimnazijsko školovanje. Godine 1954. upisuje se na Filiozofski fakultet u Beogradu, da bi 1958. diplomirao na novoosnovanoj grupi za opštu književnost, čime je postao njen prvi diplomac. Rano se osvjedočio kao vrsni prevodilac s francuskog i mađarskog. Godinama živi kao slobodni književnik i prevodilac, a jedno vrijeme vodi i međunarodnu saradnju u Udruženju književnika Srbije. Takođe je niz godina radio kao lektor za srpski jezik i književnost u Strazburu, Bordou i Lilu.

Za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti izabran je 1988. godine.

Posljednjih godina živio je kao profesionalni književnik u Parizu i Beogradu. Umro je u Parizu, gdje se jedno vrijeme i liječio. 15. oktobra 1989. sahranjen je u Beogradu na Novom groblju.

Danilo Kiš je pisao pripovjetke, romane, drame, pjesme, eseje i polemičke rasprave, a prevodio je s ruskog, mađarskog, francuskog i engleskog. Njegova prva knjiga objavljena je 1962, a sadrži dva kratka romana: Mansarda i Psalam 44. najviša čitalačka priznanja i istinsku slavu zadobija s romanom Bašta, pepeo (1965).

Sabrana djela Danila Kiša, objavljena 1983, obuhvataju deset tomova. To su:
Mansarda;
Psalam 44;
Rani jadi;
Bašta, pepeo;
Pješčanik;
Noć i magla;
Grobnica za Borisa Davidoviča;
Čas anatomije;
Homo poeticus i
Enciklopedija mrtvih.

Posmrtno su objavljene knjige: Život, Literatura, Gorki talog iskustva, Pjesme i prepjevi, Lauta i ožiljci s tekstovima iz zaostavštine i onim koji do tada nisu bili preštampavani u obliku knjiga.

Kiš je jedan od najprevođenijih pisaca, dobitnik niza uglednih domaćih i prestižnih međunarodnih književnih nagrada.

[Ljiljan]

Mehmedalija Mak Dizdar

Mak Dizdar je rođen 17.10. 1917. godine u Stocu, gdje je završio osnovnu školu. Početkom tridesetih godina prošlog stoljeća odlazi u Sarajevo putevima svog starijeg brata Hamida, koji ga je uveo u kulturne krugove. U Sarajevu se druži sa lijevo orijentisanim intelektualcima, a postaje i prijatelj pjesnika Tina Ujevića, koji tih godina živi u Sarajevu. U početku stvara pod uticajem socijalne lirike, pa kao devetnaestogodišnjak objavljuje svoju prvu zbirku Vidovopoljska noć (1936). Nakon toga radi kao novinar, poštanski službenik, pa potom i novinski urednik. Poslije Drugog svjetskog rata radi kao urednik u Tanjugu, Oslobođenju i izdavačkoj kući Narodna prosvjeta. Od 1952. godine profesionalni je književnik. U tom periodu počinje njegov puni stvaralački poetski period.

Dobitnik je mnogih nagrada među kojima su Dvadesetsedmojulska nagrada BiH, Zmajeva nagrada i Zlatni vijenac Struških večeri poezije.

Umro je u Sarajevu 14.08. 1971.



BIBLIOGRAFIJA

Vidovopoljska noć, Pjesme, Sarajevo 1936.

Plivačica, poema, Sarajevo, 1954

Povratak, poema, Sarajevo, 1958.

Okrutnosti kruga, Pjesme, Sarajevo, 1960.

Panorama savremene bosansko-hercegovačke proze, Sarajevo, 1961.

Koljena za Mnadonu, Sarajevo, 1963.

Minijature, Pjesme, Kruševac, 1965

Ostrva, pjesme, Sarajevo, 1966.

Kameni spavač, Sarajevo 1966.

Kameni spavač, drugo prošireno izdanje, Sarajevo, 1970.

Modra rijeka, Sarajevo, 1971.

Stari bosanski tekstovi, Sarajevo, 1969.

Izabrana djela. Knjiga I-III, Priredio i predgovor napisao Enes Duraković: Knjiga I – Vidovopoljska noć; Plivačica; Okrutnosti kruga; Koljena za Madonu; Knjiga II – Kameni spavač; Osvojena tajna; Knjiga III – Eseji i kritike, Bibliografija i literatura: Kovačević, Sarajevo, 1981.

[Ljiljan]

Ćamil Sijarić

Pripovjedač, romansijer i pjesnik, Ćamil Sijarić, rođen je u Šipovcu, Bijelo Polje, 1913. godine. Osnovnu školu završio je u Godijevu, a zatim je pohađao Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju. Gimnaziju je završio u Vranju, a pravo diplomirao u Beogradu. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata radio je kao sudski službenik u Sarajevu, Mostaru, Bosanskoj Gradiški i Banjoj Luci, a pred kraj rata izišao na partizanski teritorij i bio dopisnik TANJUG-a. Od 1947. godine živio je u Sarajevu, gde je do kraja radnoga vijeka radio u literarnoj redakciji Radio-Sarajeva. Poginuo je u saobraćajnoj nesreći u Sarajevu 1989. godine.

Već kao gimnazijalac u Skoplju Sijarić se počeo baviti pisanjem pjesama, koje su u knjigama objavljene tek 1988. (Lirika) i 1990. (Koliba na nebu). No, njegov raskošni umjetnički dar bio je prije svega pripovjedački, i na najpotpuniji način se ostvario u mnogobrojnim pričama i romanima s temama iz rodnoga Sandžaka i iz balkanske historije.


Bibliografija

1. Ram - Bulja. Svjetlost. Sarajevo, 1953.
2. Bihorci. Sarajevo, 1956.
3. Suze i zvijezde. Zagreb, 1956.
4. Zelen prsten na vodi. Sarajevo, 1957.
5. Kucu kucom cine lastavice. Sarajevo, 1962.
6. Naša snaha i mi momci. Veselin Masleša. Sarajevo, 1962.
7. Mojkovacka bitka. Svjetlost. Sarajevo, 1968.
8. Sablja. Izbor pripovjedaka. Graficki zavod. Titograd, 1969.
9. Putnici na putu. Svjetlost. Sarajevo, 1969.
10. Zapisi o gradovima. Zavod za izdavanje udzbenika. Sarajevo, 1970.
11. Konak. Sarajevo, 1971; 1980; - Dvorec, prevedel Stanko Janez. Prešernova zalozba, 1984; - Veselin Masleša. Sarajevo, 1989.
12. Kad djevojka spava, to je kao da mirišu jabuke. Sarajevo, 1973.
13. Zapisi o gradovima (II). Sarajevo, 1976.
14. Carska vojska. Veselin Masleša. Sarajevo, 1976.
15. Raška zemlja Rascija. Sarajevo, 1979.
16. Francuski pamuk. Svjetlost. Sarajevo, 1980.
17. Izabrane pripovjetke. Univerzal. Tuzla, 1982.
18. Sabrana djela. Knj. I-X. sarajevo, 1981.
19. Price kod vode. Izbor pripovjedaka. Srpska knjizevna zadruga. Beograd, 1982.
20. Jasenovac. Zapisi o logoru. Sarajevo, 1983.
21. Pripovijetke. Svjetlost. Sarajevo, 1984/85.
22. Rimski prsten. Svjetlost. Sarajevo, 1985.
23. Pripovijetke. Svjetlost. Sarajevo, 1985; 1987.
24. Herceg-Bosno i tvoji gradovi. Svjetlost. Sarajevo, 1986.
25. Lirika. Beogradski graficki zavod. Beograd, 1988.
26. Miris lišca orahova. Veselin Masleša. Sarajevo, 1989.

ĆAMIL - Miljenko Jergovic

Mrzili smo seljake, smijali smo se njihovim naglascima, a ne daj dragi Boze da se ikad u razredu pojavio novi ucenik - seljak, zubima bi ga rastrgali ili bi, sto je ipak vjerojatnije, bio lincovan rijecima, a to se u tim godinama cinilo strasnijom sudbinom nego da te netko zatuce na licu mjesta. Kada bi se seljak pojavio na utakmici, prepoznavali smo ga medju deset hiljada navijaca; kada bi usao u kino, usred mraka smo ga prepoznavali po mirisu; kada bismo ga sreli na izvidjackom logorovanju, podsmjehivali smo mu se u lice jer on to, kao, ne konta. U svakom slucaju, bilo je krajnje nepreporucljivo u Sarajevu ili u drustvu Sarajlija biti seljak.

I tko bi sad znao zasto je bilo tako i sta nam je toliko smetalo kod tih ljudi, jer gradski papci nisu bili nista bolji od seljaka, zapravo bili su puno gori, ali nam uglavnom nisu smetali. Kod kuce nas nije odgajalo da mrzimo seljake, niti nam je s televizije govoreno da su gradjani bolji od seljaka. Bit ce da nas je u nasoj nesnosljivosti odgajala ulica, a zasto je ona to cinila, nema vise odgovora jer nema ni te ulice. Ulice umiru sa svakom generacijom, pa umjesto njih dolaze druge ulice koje nose ista imena, iste kuce i iste mirise, tako da nitko nikada niti ne primijeti da su jednoga dana umrle.

A onda bi u skoli za lektiru dobili neku seljacku knjigu. Oni koji knjige nisu citali, ne bi procitali ni nju, a oni koji su citali, pljuvali bi iz dubine duse i urbanog uvjerenja koje je kod covjeka strasno jako kad mu je sesnaest ljeta i godina je 1982. Profesorica bi, jadna, i tim pljuvanjem bivala zadovoljna jer joj je bilo stalo da ucenik barem procita knjigu. Eto, recimo, Price od Camila Sijarica.

Te Price bile su sasvim seljacke, seljacki su bili svi likovi, seljacki je bio ambijent i seljacke su bile sve pisceve literarne i zivotne fascinacije. Bila je, recimo, neka recenica u kojoj se autor pitao kako bi lovac mogao pucati u medjeda koji gleda zalazak sunca. Joj, kako je to nama bilo glupo i koliko smo se trudili smijati i piscu, i lovcu, i medjedu. A sto je najgore, tih dana se Camil Sijaric pojavio i na televiziji i govorio onako kako su govorile i njegove price i kako, mislili smo, govore seljaci kada nisu dovoljno pametni da se srame toga sto su seljaci.

Da, mi koji smo i inace citali, procitali smo sve te seljacke knjige i u njima seljacke price, ali kao da i nismo. U osnovi bi bolje bilo da smo pametnije utrosili vrijeme i da smo pustili da prodju godine i da nas prodje huja na seljake, da smo sacekali smrt nasih ulica i vrijeme kada cemo se izmirivati i sa sobom i sa cijelim svijetom i popravljati ono sto smo pokvarili u pubertetu. A to vrijeme doslo je za sesnaestogodisnjake iz 1982. vec nakon tri-cetiri godine.

Bas tada u Jugoslaviji je u najsiru modu usla latinoamericka knjizevnost i magicni realizam. Citali smo Sto godina samoce i price nekih cudnih pisaca koji su pisali o seoskim ludama koje pronalaze napustene rudnike dijamanata, o ruznim macehama i krcmaricama u krcmama usred prasume, pa bi nam sve nesto bivalo cudno. Kao da smo o svemu tome vec nesto znali i kao da je ta artificijelna blesavost ili naivnost nesto sto nam je puno bliskije nego sto su nam kreatori latinoamericke mode govorili.

A onda se Camil Sijaric opet pojavio na televiziji, govorio isto onako kao sto je govorio prosli put, ali to vise nije bio govor seljaka, nego je bio govor knjizevnoga junaka koji je greskom ispao iz neke daleke prekomorske knjige. I sta ces nego da opet procitas one price, a za njima i sve Camilovo, i procitas iste one recenice kojima si se smijao, pa da te bude stid jer se netko mozda sjeca onoga sto si govorio skolske jeseni 1982.

Camil Sijaric tako je postao i ostao pisac sa iste stalaze kao Gabriel Garcia Marquez i mogu se sada sastati svi knjizevni teoreticari i prakticari ovoga svijeta, urlati da Camilu tu nije mjesto, zavijati na mjesec i udarati se sakama u glavi, ali ostat ce tako. Camil je prvi Gaucho bosanske knjizevnosti, vitez sandzackih pampasa i eglen efendija iz predgradja Buenos Airesa, ali odreci se sjecanja na vlastitu mrznju prema seljacima i svemu onome sto je u pubertetskoj viziji bilo seljacko znacilo bi izdajstvo vlastite proslosti. Uostalom, sto znaci pucati u medjeda koji gleda u zalazak sunca najbolje mogu znati oni koji su se nekada tome nazor smijali.

Camil Sijaric je na pravdi boga poginuo malo pred kraj onih vremena. Poginuo je ispred Centralnog komiteta, od auta, a da auto u svojoj knjizevnosti skoro nikada nije spomenuo. Nitko ne poznaje lice svoje smrti, od zmije otrovnice ginu oni koji sa zmijama nisu zivjeli, a od automobila oni koji su ih ignorirali.

Camil je bio pisac povijesti, onakve kakva je ova nasa, historije koja se dogodila i prosla, a koju je on spasavao vjestinom cudjenja. Vjerovao je da samo cudjenje spasava njegov svijet, sto je vrlo poucno. Puno je bolje cuditi se svome zivotu nego zaliti za njim.

[meyra]

ISAKOVIĆ, Alija



"Naš jezik je naš moral i ne treba osobit trud da bi smo objasnili pojam BOSANSKI JEZIK. Bosanski jezik nije nastao ni u okrilju srpskog ni u okrilju hrvatskog jezika, nije njihova izvedenica, već jedna od objektivnih naporednosti. Bosanski jezik je imao i svoj vlastiti tok do početka XX vijeka,kada su političke prilike izmijenile njegov javni status..."

(Bitunja kod Stoca, 15. januara 1932., - Sarajevo, 14. marta 1997.), bošnjački kulturni pregalac - romansijer, pripovjedač, radio-dramski, televizijski i dramski pisac, putopisac, aforist, lekiskograf i povjesnièar jezika i književnosti.
Ako se za ijednog čovjeka može reći da je bio isntitucija koja hoda balkanskim poluostrvom, onda je to bez sumnje bio rahmetli Alija Isaković. rođen je u Bitunji kod Stoca 15. januara 1932. Osnovnu i srednju školu pohađao je u Bitunji, Stocu, Zagrebu, Crikvenici, Pančevu i Beogradu, a Filozofski fakultet - Jugoslavenske književnosti i jezika, u Sarajevu. Bio geološki tehničar, prospektor urana, tv-scenarist, urednik časopisa »Život«, urednik edicije Kulturno naslijeđe BiH u sarajevskoj »Svjetlosti«. Priredio je više djela muslimanskih pisaca i posebno prvu antologiju muslimanske književnosti »Biserje« 1972., prvi izbor bosanskohercegovačkih putopisaca »Hodoljublje« 1973., zbornik radova »Hasanaginica, 1774-1974«, anegdote Nasrudina-hodže 1984., sa Hadžemom Hajdarevićem izbor iz časopisa »Behar« 1900-1911., te knjigu »O »nacionaliziranju« Muslimana« 1990.

Nagrađivan za prozno i dramsko stvaralaštvo.

Pogleda li se sveukupno Isakovićevo djelo, možda i nehotice se nameće usporedba s jednim ključnim prijethodnikom, Safvet begom Bašagićem. Ono što Bašagić bijaše na prekretnici stoljeća, spiritus movens bosansko-muslimanskoga općega preporoda - to je Isaković ponovio na koncu stoljeća.

Kao izvorni pisac u više žanrova (roman, drama, putopis, pripovijetke) Isaković tek čeka na pravo vrednovanje, i slobodno se može reći da je njegovo djelo kao kreativnog autora ponešto zanemareno. No, već je sigurno da je Isaković ostvario kapitalna djela na dva područja:

kao antologičar i publicist, Alija Isaković je doprinio ne samo reafirmaciji mnogih bošnjačkih pisaca, nego još više marginaliziranoj i potiskivanoj bošnjačkoj tradiciji pisane riječi. Budući da je pisao i publicirao u zagušljivim vremenima komunističkih pritisaka, pokazavši i osobnu građansku hrabrost, to su vrednije njegove antologije i studije poput \"BISERJE. Izbor iz muslimanske knjizevnosti. \" Stvarnost, Zagreb, 1972. i \"O \'nacionaliziranju\' Muslimana. 101 godina afirmiranje i negiranja nacionalnog identiteta Muslimana.\" Globus, Zagreb, 1990., u čemu je utro puteve buđenju i osvješćivanju nacionalnoga bića Bošnjaka. Kao leksikograf, Isaković je nezaobilazan u oblikovanju bosanskoga jezika. Njegovi rječnici, \"Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku\", Sarajevo 1993., te \"Rječnik bosanskoga jezika\", Sarajevo 1995., prekretnice su u bošnajčkoj leksikografiji. Zanimljivo je da je Isaković, koji nije bio profesionalni lingvist, ostvario fundamentalna djela na polju rječnikopisanja. Možda je tomu jedan od uzroka i to što školovani stručnjaci, dijelom iz karijerističkih razloga, a i nedostatne nacionalne kristaliziranosti, nisu bili sposobni za takvo ostvarenje. Uzme li se sve u obzir, neprijeporno je da je Alija Isaković jedan od utemeljitelja, a zasigurno najvažniji oblikovatelj i poticatelj moderne jezičke kulture u Bošnjaka, što je osnova nacionalne kulture na svim poljima.


Stvaralaštvo:
1. Sunce o desno rame. Roman. Matica srpska. Novi Sad, 1963.
2. Semafor. Pripovijetke. Veselin Masleša. Sarajevo, 1966.
3. Prednost imaju koji ulaze. Svjetlost. Sarajevo,1971.
4. Građa za bibliografiju Muslimanske književnosti 1883-1971. Život, XXI/1972,4,437-467; 5-6, 571-605; - BISERJE. Izbor iz muslimanske književnosti. Stvarnost, Zagreb, 1972, str. 453-518.
5. Građa za bibliografiju bosansko-hercegovačkog (1842-1970). Hodoljublje. Svjetlost. Sarajevo, 1973, str. 516-538.
6. Bibliografija radova o Hasanaginici 1774-1974. Hasanaginica 1774-1974. Svjetlost. Sarajevo, 1975.
7. Taj covjek. Pripovijetke. Prva književna komuna. Mostar, 1975.
8. Krajnosti. Drame. (To, Generalijum, Kraljevski sudbesi stol). Drame. Svjetlost. Sarajevo, 1981.
9. Hasanaginica. Drama. Sarajevo, 1982.
10. Jednom. Putopisi. Prva književna komuna, Mostar, 1987.
11. Sunce o desno rame. Roman. Pripovijetke. Svjetlost. Sarajevo, 1984/1985 (Savremena knjizevnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine, knj. 35.)
12. Pobuna materije. Roman. Svjetlost. Sarajevo, 1985.
13. Neminovnosti. Baština. Kritika. Univerzal. Tuzla, 1987.
14. Lijeve price. Svjetlost, Sarajevo, 1990. - Priređena djela
15. Avdo Karabegovic Hasanbegov: Izabrane pjesme. Zora. Zagreb, 1967.
16. Biserje. Izbor iz muslimanske književnosti. Stvarnost. Zagreb, 1972.
17. Hodoljublje. Izbor iz bosansko-hercegovačkog putopisa. ( 1842-1970). Svjetlost, Sarajevo, 1973.
18. Edhem Mulabdić: Izabrana djela. Knjiga I-II. Svjetlost. Sarajevo, 1974.
19. Hasanaginica, 1774-1974. Prepjevi, varijante, studije, bibliografija. Svjetlost. Sarajevo, 1975.
20. Hasanaginica (Hasanagaino) 1774-1974. Esperanto ligo Bosnio Hercegovino, Sarajevo, 1975.
21. Osman - Aziz (Osman Nuri Hadžić i Ivan Milićević): Izabrana djela. Knjiga I-II. Svjetlost. Sarajevo, 1980.
22. Nasrudin Hodža. Anegdote. Svjetlost. Sarajevo, 1984; 2. izd. 1986.
23. Ahmed Muradbegović: Izabrana djela. Knjiga I-III. Svjetlost. Sarajevo, 1987.
24. O »nacionaliziranju« muslimana. 101 godina afirmiranje i negiranja nacionalnog identiteta Muslimana. Globus, Zagreb, 1990.
25. Biserje. Izbor iz muslimanske književnosti. Drugo, prošireno, izdanje. Otokar Keršovani. Opatija, 1990.

[Ljiljan]

Paulo Koeljo



Paulo Koeljo (Paulo Coelho) je rodjen u Rio de Zaneiru 1947. godine. U Brazilu se afirmisao kao pisac tekstova za hitove koje je pevao cuveni rok pevac Rail Seisas; njegove kompozicije izvodile su i sve velike zvezde brazilske muzicke scene sedamdesetih i osamdesetih godina. Paulo Koeljo je proucavao magiju i okultizam od svoje 25. godine. Posto je pesice presao put hodocasnika dug 830 km do Santjaga de Kompostele, napisao je 1986. godine knjigu Dnevnik jednog carobnjaka, koja je ubrzo postala bestseler u Brazilu. Nakon Alhemicara (1988), koji je njegov prvi svetski bestseler, Koeljo je objavio i knjige: Brida (1990), Valkirije (1992), Maktub (1994), Peta Gora (1996), Prirucnik za ratnika svetlosti (1997), Na obali reke Pjedre sedela sam i plakala, Knjiga o sreci, Veronika je odlucila da umre... Dela Paula Koelja prevedena su na 50 jezika i objavljena u 93 zemlje u ukupnom tirazu od 20 miliona primeraka. Samo Alhemicar, sa kojim je ovaj "najcitaniji latinoamericki pisac posle Markesa" (The Economist) stekao svetsku slavu, prodat je u tirazu od 15 miliona primeraka. Americko drustvo knjizara proglasilo je roman Alhemicar najboljom knjigom za mlade u 1994. godini, francuski casopis Elle knjigom godine 1995, u Jugoslaviji je dobio nagradu "Zlatni bestseler" Televizije Beograd i "Vecernjih novosti" 1995. i 1996. Francuska vlada dodelila je Paulu Koelju najvise odlikovanje u oblasti kulture: Vitez reda knjizevnosti i umetnosti. Njegova dela izvanrednog poetskog stila, koja podsticu nasu sposobnost da sanjamo, posredstvom jezika koji se ne obraca nasem razumu, vec nasim srcima - donela su mu reputaciju jednog od 15 najpopularnijih pisaca na svetu...

[meyra]

Duško Trifunović


Dusko Trifunovic je rodjen 1933. u selu Sijekavac kraj Bosanskog Broda. Prvu knjigu poezije objavljuje 1958. u Sarajevu, gde zivi do pocetka rata u Bosni i Hercegovini, 1992, kada se seli u Novi Sad.

Dobitnik je vise knjizevnih priznanja, izmedju ostalih i Sestoaprilske nagrade grada Sarajeva, Brankove nagrade i nagrade Iskre kulture Vojvodine.

Bio je voditelj cuvene obrazovne decije emisije "Sta djeca znaju o zavicaju", a saradjivao je s grupama "Bijelo dugme" i "Indeksi" i s mnogim pevacima.

Umro je 29.01.2006. u Novom Sadu, u 73. godini.