Najljepse kratke price

Djevojka s bisernom nausnicom - Miljenko Jergovic

Riječi su tekle u slapovima, prelijevale se preko rubova svijeta koji se rađao, izazivale smijeh, puno smijeha, on odjekuje po svim našim sobama i po onoj najvećoj, sobi pod nebom; u njoj smo svi još uvijek svoji i zato govorimo riječi iz veselja, riječi bez ikakve potrebe i bez dodira sa svijetom, sa slikama u kojima živimo i koje nanose bol. Samo riječi ništa ne bole, u njima nema tuge, one nam ništa ne oduzimaju i ne ostavljaju naš same u mraku.
Za moj prvi rođendan mama se vratila u Sarajevo; ostao sam u Drveniku između bake i djeda, između kamenih zidova i ispod visokih stropova po kojima su šetali pauci, visili o tankim nitima, slobodni kao zrak, a ja sam ležao na krevetu, sasvim nepomičan, kao da sam privezan za zemlju, shvatio sam da je između mene i njih, tih paukova, vječna razlika, da ću zauvijek ostati tu dolje, ležeći na leđima i gledajući ih, i da mi ništa osim riječi ne može pomoći da im se približim. Reći ću jednom da sam gore, da visim o nitima kao oni, da noću, kada djed i baka duboko spavaju, živim među paucima i to će biti istina, to će biti riječi, u riječi svi vjeruju, i više neće biti važno što sam zalijepljen za ovaj krevet i nikada ne mogu skočiti toliko visoko da ostanem među njima, u riječima ja sam mogao sve i prije nego što sam ih znao izgovoriti.
Imam tri godine, čučim potpuno gol u morskome plićaku ispred naše kuće. Cestom prolazi barba Kruno, viče a što radiš šjor Miljenko?, sretan sam što sam šjor, iako znam da se on šali, lovim rakove, odgovaram, barba Kruno se smije jer on čuje nešto drugo, on misli da kažem javim jakove jer ne znam reći l i r, ali on ne zna da ja samo kažem da lovim rakove, a zapravo ih samo gledam, strah me je njihovih štipaljki, ali ono što govorim istina je; on odlazi, smije se i vjeruje da lovim rakove.
Šest mjeseci kasnije ulovio sam prvoga raka, njegove štipaljke bile su slabe, pokušavao me je uhvatiti za prst, bio je strašno ljut, ali me je štipaljkama mogao samo poškakljati. Otkinuo sam mu jednu, pa drugu štipaljku, ali je i dalje mahao nogama, ne kao da ga nešto boli, nego kao da je i dalje strašno ljut. Otkidao sam mu noge, imao je mnogo nogu, više nego što sam znao brojiti. Ostavio sam mu samo jednu i spustio ga na kamen. Micao je njome, ali nije mogao hodati. Više nisam znao je li i dalje ljut; tražio sam rakove oči, ali ih nisam mogao naći, možda rak i nema očiju; osim što ne zna govoriti, možda on ništa i ne vidi. Uzeo sam kamen i udario po njemu. Rasprsnuo se na sve strane, u sebi nije imao krvi, bio je iznutra žut; od jednog raka nastalo je mnogo komadića, ali se nisu micali.
Valovi su ih uskoro nekamo odnijeli, a na kamenu nije ostao baš nikakav trag da je tu nekad bio rak.
Onoga dana kad je mama došla iz Sarajeva odlučio sam joj pokazati rakove; već sam joj govorio da ih lovim, ona je samo kimala glavom, govorila da, da, to je moj sin, ali su riječi za nju bile nešto drugo. Sve što bi govorila, moralo se vidjeti i vjerovala je samo u one riječi nakon kojih bi se pojavila slika. Nisam je volio zbog toga, a onda sam vidio da baš svi čine isto što i mama i da barba Kruno jedini misli da ja lovim rakove nakon što mu to samo kažem. Uzeo sam najlonsku vrećicu i sišao na more, rakova je bilo puno, lovio sam ih i stavljao u vrećicu, mama me je zvala, evo, još samo malo, ali me nije pitala što to radim, ona je mislila da se igram, a kad se igraš, to je za nju kao da ništa ne radiš, i nije pomislila da bih ja ikada mogao loviti rakove jer nije ni znala da se rakovi love.
Ušunjao sam se u kuću, otvorio ladicu u kojoj su stajali noževi i vilice i istresao rakove unutra. Svi su bili živi i počeli su trčati po srebru; uskoro će ručak, mama će postaviti stol jer uvijek to radi kada dođe iz Sarajeva, evo je, otvara ladicu, mama viče, mama plače, tata, vidi šta je ono, djed baca novine, skače sa stolice, zaviruje u ladicu, smije se to ti je sin lovio rakove, a mama me gleda, oči su joj velike kao oni najveći plavi ukrasi za bor, neće se naljutiti na mene, gleda me kako sam mali, ali činim nešto što ona ne može i što nikada neće moći, lovim rakove za nju, lovim ih da bi mi vjerovala i da za moje riječi ne bi mislila da su nešto što ne postoji.
A onda mama opet odlazi u Sarajevo. Zima je, plašim se mraka, nestalo je struje, a u sobi dva su svjetla: smeđe svjetlo petrolejske lampe i plavo svjetlo plinske peći. To svjetlo plavo je kao noćni snijeg, ali je ipak vrelo. Djed pali cigaretu i sav je izboran; kad se znoji, kapi mu teku niz bore, a njegovo lice postaje slično rijekama usred neke sivožute zemlje. Kad se znoji, na njegovu licu mogu zamisliti čitav svijet koji tu gradi kuće, sjedi u mraku i znoji se kao i on; na djedovu licu živi jedan mali djed koji sjedi u mraku, pali cigaretu, a niz lice mu teku rijeke, uz koje žive još manji ljudi i još manji djedovi koji isto tako sjede u mraku, usred plavih i smeđih svjetala, pokraj svojih unuka koji ne njihovim licima vide svjetove s još manjim ljudima i još manjim djedovima. Samo mi ne živimo na nečijem licu; mi živimo u pravom velikom svijetu, u kojem je sve stvarno i strašno.
Naše su sobe u Drveniku pune slika. Većinu je naslikao dedo Lisse, djed moga rođaka Mladena; na tim je slikama Drvenik, isti ovakav u kojem mi danas živimo, ali puno manji i nekako nakrivljen, kao da ga gledaju oči pune suza. Te su slike prave; stvarne su i kuće na njima i ljudi koji u tim kućama žive, ali se ne mogu vidjeti jer su iza zidova. Iza zida naše kuće na slikama dede Lissea sam i ja, ali puno manji, nakrivljen i nevidljiv. Kad ih pred spavanje gledam, uvijek znam da ću već ujutro biti izvan tih slika i da ću gledati veliki pravi Drvenik; one su i naslikane samo zato da navečer ne zaboravimo da smo u Drveniku i da se ne iznenadimo kad opet izađemo van.
Iznad kreveta na kojem spavam mala je slika na kojoj je moja mama. Mama je bila moja prva riječ; izgovarao sam je gledajući njezino lice iznad svoje glave, a kad je mama otišla u Sarajevo, prstom sam pokazivao na sliku i govorio mama, mama, a baki je tada bilo teško jer je ona mislila da to na slici nije moja mama, ali mi to nije mogla reći jer je mislila da ću početi plakati. Tako je kasnije govorila, a meni je bilo smiješno; zašto bih plakao kad znam da je to na slici mama i da nitko na svijetu tako ne izgleda osim moje mame, nijedna druga mama, ona me s te slike gleda, daleko je i htjela bi mi nešto reći, ali je tako daleko da se nijedna riječ između nas ne može čuti i samo će me gledati sve dok opet ne dođe u Drvenik ili dok mi ne odemo u Sarajevo.
U Sarajevu te slike nema; ona je samo u Drveniku i gledam je samo kad mama nije tu. Slika je kao ona riječ koja se nekom šapne na uho i koju više nitko na cijelome svijetu neće čuti, riječ koja postoji samo između nje i mene, dok drugi misle da nje nema; drugi misle da je na toj slici netko drugi jer sliku ne mogu vidjeti očima onoga kome je namijenjena. Živio sam i rastao u Drveniku bez mame, ali se ona plašila mraka kad bih se mraka plašio ja, ona bi sanjala strašnoga crnog čovjeka kad bih ga sanjao i ja, osjećala je sve što sam osjećao jer je bila na toj slici i jer je samo za sliku bila tako lijepa i mirna.
Onoga ljeta kad smo se zauvijek vratili u Sarajevo štetali smo baka i ja Titovom ulicom. U jednom izlogu stajala je velika knjiga na kojoj je bila ta ista slika, ta ista moja mama. Ispod njezine glave pisalo je Vermeer. Zaustavili smo se, baka nije ništa rekla, baka je čekala i osjećao sam da me hvata neki jad, ono od čega suze ne teku iz očiju, nego iskaču iz njih kao krijesnice. Znao sam što sad baka misli; nije mi mogla reći kad sam imao godinu, tri ili pet, a sad ću se, evo, uvjeriti i sam; bio sam jadan jer ona nije ništa shvaćala, za nju je vrijeme prolazilo na neki drukčiji način, a slike i riječi su lancima bili vezani jedni za druge i vjerovala je kako će ono što sada vidim promijeniti sliku koju sam gledao otkako sam rekao mama i pokazivao prstom na nju jer mi se još činilo kako između onoga što vidim i onoga što vide moji dobri i dragi nema razlike.
Bila je to moja mama, rekao sam baki. Hoćeš li da kupimo, knjigu?... Šta će nam ta knjiga?... Pa zbog slike... Ne treba mi, imam. je, na njoj je bila moja mama. Bio je to trenutak kad se priča o slici završila. Nitko je više nije spominjao jer je svim mojim odras¬lima nanosila bol o kojemu nisam ništa znao, niti sam ga osjećao. Osjećali su se krivim što nisam baš svakoga dana odrastao uz svoju mamu i vjerovali su da sam zbog toga nesretan ili da će oni za kaznu biti zbog toga nesretni. I možda su doista već bili nesretni, samo što je njihova nesreća za mene bila mala jer se nije ticala ni mene, ni naših života, nego se ticala toga što nisu imali oči za tu sliku. Čudno mi je bilo što se barem mama nije mogla na njoj prepoznati, nego je svoje lice prepustila nekim slučajnim anđelima da ga uokvire iznad moje glave.
Bio sam u trećem razredu osnovne škole kad sam prvi put otvorio tešku debelu knjigu na kojoj je pisalo Historija likovne umjetnosti. Na 489. stranici opet sam našao tu sliku, zvala se Djevojka s bisernom naušnicom i pisalo je da je naslikana 1665. godine. Pomislio sam kako je svijet velik i čudan: tristo dvije godine prije nego što sam na sliku pokazao prstom i rekao mama, netko je vidio mene kako ležim na leđima u mračnoj sobi, gledam pauke koji sasvim slobodno hodaju po stropu i lebde zrakom, pa mi je naslikao mamu.
Više nisam rakovima otkidao štipaljke, niti sam njihova tijela drobio po plićaku; pomirio samvse s tim da o njima ništa ne znam i da im ne vidim oči, znao sam da nemaju krvi i da nisu kao ja, ali se jedan drukčiji svijet već sklopio iznad moje glave, u njemu je svaka riječ značila baš to i svaka je mogla uplašiti i zaboljeti. Više nikad mamu nisam vidio na slici i zaboljeli su me svi mrtvi rakovi.

Pauk na zidu - Dario Dzamonja

Sjedio sam Kod Kerima i pio čaj, nježno da ne može nježnije stiskao svoje bolno koljeno uz "uh" i "ah" i odlučivao kako moram otići (najzad!) na pregled kod Adnana Dizdara - jeste da nemam socijalnog, ali raja mi je, pa će mi uraditi ono što misli da treba...

Pod prstima sam osjećao bazen vodurine što se nakupila u čašici koljena, premještao se sa stolice na stolicu ne bih li našao povoljniji položaj za sjedenje - ali džabe. Boli, pa boli!

Nećete mi vjerovati, kad sam već pomišljao da odem kod svog jarana i komšije Dragana koji ima bonsek, pa da si odrežem ovu jebenu nogu koja mi ne služi više nizašta osim da boli, pored izloga prolazi Krcko (dr. Adnan Dizdar), ja mu kucnem da svrati na kafu...

"U frci sam, Daco."
"Daj, ne jebi - pogledaj mi ovo..."
"Šta ti je?"
"Čini mi se da imam vodu u koljenu."

Zavrnuh nogavicu, a Krcko mi svojini klavirističkim prstima pređe preko noge: "Ma, jok! Nemaš ti vodu u koljenu - ti imaš votku u koljenu."

To me utješi. Pravo me utješi. Zato odoh kući i skuhah si čaj od konjogriza. (Donio mi ga moj prijatelj Milan Andrić, pametan kao što je uvijek i bio, skonta da od pisanja nema nikakva haira, pa se posveti hodanju po planinama i da bere travke što će njegovim još uvijek zabludjelim novinarima, koji vjeruju da pisana riječ može promijeniti nešto, olakšati svakodnevne i svakolike muke.)
Uvukoh papir u ovu spravu prema kojoj imam jedan ambivalentan osjećaj (nekad je milujem nježnije nego što sam ikad milovao svoju djecu, a ona mi se smiješi - nekad lupam po njoj kao što ne bih lupao po najcrnjem dušmaninu) i, kao Rahmanjinov pred koncert, koncentrisah se... kad: Telefon panično zvoni!

"Šta je, bona?"
Zove me moja buduća žena iz Kanade:
"Imam pauka u kupatilu!!!"
"Daj, sreće ti, uzmi Oslobođenje i upljaskaj ga."
"Nemam Oslobođenja."
"Uzmi Toronto Times..."
"Ne kupujem, ne čitam to..."
"Čitaš li papuče? Imaš li papuče na nogama?"
"Ali, to je tako odvratno..."
"Znaš šta ćemo, dušo, ti sačekaj, zarobi pauka, čekaj da skoknem do Kanade, pa ćemo ga zajedno predati sudu u Hagu. Važi?"
"Ti sve na šegu..."
"Osim toga, sjećaš li se? jednom sam ti rekao da se nikad ne smije pripaliti cigareta na svijeću, jer tim činom uzimaš život nekom mornaru, na bilo kojem brodu, na bilo kojem moru... Pauk je sreća."
"Dobro, dobro... Poslušaću te, mada ti uvijek govoriš o sreći, ali malo radiš da je ostvariš."
"Slabo te čujem, a moram i završiti tekst koji još nisam ni započeo... Volim te. Vozdra."
"Sjećaš li se šta si mi zadnji put, kad si me zvao, pričao?"
"Nemam pojma:"
"Zbilja se ne sjećaš?"
"Jok. Podsjeti me."
"Ako se ne sjećaš, onda je bolje da te ne podsjećam."
"Odoh sad. Hvala ti što si zvala, ali mi konjogriz vrije na šporetu..."
"Šta?! Konjogriz!?"
"Nije važno - volim te."

"Uh, jebote", kažem sam sebi dok sjedam za mašinu i mislim kako je beznadežno volim.


Tek sam ukucao naslov, a telefon opet zvoni. Hoću li ili neću podignuti tu prokletu slušalicu što mi rijetko da nekakav pozitivan zvon?

"Ja?"
"Znaš šta je bilo? Edo umro."
Kao na screenu kompjutera mi prolaze sve "ede" u mislima, ali ne mogu da nađem "file":
"Koji Edo?"
"Ma, naš Edo."
"Jebi se", kažem prijatelju koji me zvao, baš kao da je on kriv što je Edo umro i baš kao da je Edo kriv što je umro.

Kad god neko drag ode, ja pomislim: "Mogao sam...", ali shvaćajući besmisao te pomisli, uhvatim se za glavu, gledam u zid na kojem sunce, kroz gelerom razbijeno staklo, riše "paukovu mrežu" (taj toliko otrcani izraz) i razmišljam o tome da pauk ne plete svoju mrežu, ona je već ispletena, već sam, svi smo, uhvaćeni u nju, a pauk samo čeka da nas pokupi.

Pljusnem se hladnom vodom po licu, zajebem konjogriz, otvorim pivo i kažem si: "Pauk je sreća."

Basta Sljezove boje - Branko Copic


Muškarci obično slabo razlikuju boje, ali jedan takav neznajša u bojama kakav je bio moj djed, e, takvog je bilo teško naći. Njegov spektar svodio se na svega četiri osnovne boje, a ono ostalo – to nije ni postojalo ili se svodilo, u najmanju ruku (ako je čiča dobre volje!), na neki vrlo neodređen opis: “Žuto je, a kao i nije žuto, nego nešto onako – i jeste i nije.”
Kako je na ovome našem šarenom svijetu većina stvorenja i predmeta obojena “i jest i nije” bojom, to je s mojim djedom oko toga uvijek dolazilo do nesporazuma i neprilika.
U jedno od najprijatnijih doba godine, skoro preko noći, rascvjetao bi se u baštici kraj naše kuće crni sljez i ljupko prosinuo iza kopljaste pocrnjele ograde. On je u mirna sunčana jutra zračio tako povjerljivo i umiljato da to nije moglo izmaći čak ni djedovu oku i on bi udobrovoljeno gunđao majući se po dvorištu:
– Pazider ga, sva se bašta modri kao čivit.
Ono, istina, na sljezovu cvijetu jedva da je negdje i bilo tragova modre boje, ali ako je djed kazao da je modra, onda ima da bude modra i kvit. Isto se tako moglo desiti da neke godine djed rekne za tu istu baštu da se crveni, i onda za tu godinu tako i važi: sljez mora ostati crven.
Djedov rođak Sava Damjanović, negdašnji kradljivac sitne stoke, a pod starost ispičutura i pričalica, i nenamjerno je znao da najedi mog dobrog djeda. Dok djed priča, on ti ga istom začuđeno prekine.
– Otkud lisica crvena kad je žuta!
– Hm, žuta? – beči se djed. – Žut je tvoj nos.
Sava zabrinuto pipne svoj ružičast baburast nos i vreči:
– Crvena! Ta sve nacije odavde do Bihaća znaju daje žuta, a ti...
Savin svijet prostire se do Bihaća, jer je čiča nekoliko puta tamo ležao u hapsu, ali čak ni ti prostori ne mogu da razuvjere mog djeda.
– Hm, Bihaća! I drugi su ljudi ležali u bihaćkoj Kuli pa ne vele da je lisica žuta. Bolje ti je pij tu moju rakiju i ćuti, ne kvari mi unučadi.
A unučad, nas troje, nabili se u došak blizu starca i čekamo kad će Sava započeti sa svojim lopovskim doživljajima. Prepirka o bojama baš nas nimalo ne interesuje, lisica je lisica, pa ma kakve farbe bila.
Zbog djedove tvrdoglavosti u pogledu boja, i ja sam, već na prvom koraku od kuće, upao u nepriliku.
Bilo je to u prvom razredu osnovne škole.
Negdje sredinom godine učiteljica nam je pričala o vuku, te živi ovako, te hrani se onako, dok će ti odjednom upitati:
– Djeco, ko zna kakve je boje vuk?
Ja prvi digoh ruku.
– Evo ga, Branko će nam kazati.
– Vuk je zelen! – okidoh ja ponosito.
Učiteljica se trže i začuđeno nadiže obrve.
– Bog s tobom, dijete, gdje si to čuo?
– Kaže moj djed – odvalih ja samouvjereno.
– Nije tačno, vuk nije zelen.
– Jeste, zelen je! – neočekivano se uzjogunih ja kao pravi unuk čestitog djeda Rade.
Učiteljica mi priđe sasvim blizu, ljutito uzriki u moje lice i povuče me za uvo.
– Kaži ti svome mudrom djedu da to nije istina. Vuk je siv. Siv, zapamti.
Skoro plačući otklipsao sam toga dana kući i šmrcajući ispričao djedu sve što se u školi dogodilo.
Ni slutio nisam kakva će se bura oko toga podići.
Šta! Pred čitavim razredom njegovog unuka, miljenca, tegliti za uši, a uvaženu starinu posprdno nazvati mudrim, bolje rečeno, budalom! Dotle li smo došli? I još reći da vuk nije zelen već nekakav... hm! E, to ne može tek tako proći.
Sjutradan, pušući poput guska, djed je doperjao sa mnom u školsko dvorište i pred svom dječurlijom razgalamio se na učiteljicu:
– A je li ti, šiškavico, ovakva i onakva, ti mi bolje od mene znaš kakav je vuk, a? Nije zelen? Pazi ti nje! Ja se s vucima rodio i odrastao, čitavog vijeka s njima muku mučim, a ona ti tu... Po turu bi tebe trabalo ovim štapom, pa da se jednom naučiš pameti.
Izvika se djed, rasplaka se učiteljica, a mi đaci, od svega toga uhvatismo neku vajdu: toga dana nije bilo nastave.
Već sljedećeg jutra djeda otjeraše žandarmi. Odsjedi starina sedam dana u sreskoj “buvari”, a kad se vrati, ublijedio i mučaljiv, on mi naveče poprijeti prstom.
– A ti, jezičko, nek te ja još jednom čujem da blejiš kakav je ko, pa ću ti ja pokazati. Vuk je zelen, heh! Šta te se tiče kakav je vuk.
– Pa kad me je ona pitala.
– Pitala te, hm! Imao si da ćutiš, pa kvit.
Sljedećeg proljeća, bujnog i kišovitog, sljez u našoj bašti rascvjeta se kao nikada dotad, ali starina kao da ga ni zapazio nije. Nisu ti pomogli ni sva trtljanja neumornog rođaka Save, djed je bio slijep i za boje i za sve cvijeće ovoga svijeta. Tuga da te uhvati.
Minulo je od tih neveselih dana već skoro pola vijeka, djeda odavna nema na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez. Znam samo da u proljeće iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozračno i svijetlo pa ti se prosto plače, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio.

Anton Pavlovič Čehov



Jedne divne večeri isto tako divni ekonom, Ivan Dimitrič Červjakov, sedeo je u drugom redu fotelja i gledao pomoću dogleda „Korneviljska zvona“. Gledao je i osećao se na vrhuncu sreće. Kad odjednom... U pripovetkama se često sreće ovo „kad odjednom“. Pisci imaju pravo: život je tako pun iznenađenja! Odjednom mu se lice namršti, oči se upola sklopiše, disanje se zaustavi... skinuo je dogled s očiju, nagnuo se i... a-phi!!! Kao što vidite, kinuo je.
Kijanje nije zabranjeno nikome i nigde. Kijaju i seljaci i šefovi policije, a ponekad čak i tajni savetnici. Svi kijaju. Červjakov se nije nimalo zbunio, obrisao se maramicom i kao lepo vaspitan čovek pogledao oko sebe: da nije koga slučajno uznemirio svojim kijanjem? Ali se tek sad morao zbuniti. Video je kako stračić, koji je sedeo ispred njega u prvom redu fotelja, brižljivo briše rukavicom svoju ćelu i vrat i nešto gunđa. Červjakov je u starčiću prepoznao visokog činovnika Brižalova koji je imao rang generala i služio u direkciji saobraćaja.
„Uprskao sam ga pljuvačkom!“ pomisli Červjakov. „Nije moj starešina, ali je ipak neprijatno. Treba se izviniti.“
Červjakov se nakašlja, naže se napred i reče šapatom generalu na uvo:
- Izvinite, Vaše prevashodstvo, ja sam vas poprskao pljuvačkom... Sasvim slučajno sam...
- Molim, molim...
- Tako vam Boga, oprostite. Verujte... nisam hteo.
- Ta sedite, molim vas! Pustite me da slušam!
Červjakov se zbuni, glupo se osmehnu i poče da gleda scenu. Gledao je, ali više nije osećao blaženstvo. Počelo ga je mučiti nespokojstvo. Za vreme pauze prišao je Brižalovu, povrteo se oko njega, i kad je savladao strah, promrmljao:
- Ja sam Vas poprskao, vaše prevashodstvo... Izvinite... jer sam... sasvim nehotice...
- Manite, molim Vas... Ja sam već i zaboravio, a vi sve istu pesmu! – reče general, a donja mu usna zadrhta od ljutine.
„Zaboravio, a oči mu pune zlobe“, pomisli Červjakov podozrivo pogledajući generala. „Neće ni da govori. Treba mu objasniti da ja uopšte nisam hteo... da je prirodni zakon, jer može pomisliti kako sam hteo da ga pljunem. Ako sad ne misli, kasnije će pomisliti!...“
Kad je došao kući, Červjakov ispriča ženi šta mu se desilo. Učini mu se da je žena i suviše lakomisleno gledala na celu stvar; bila je malo uplašena, a kad je čula da je Brižalov iz druge ustanove, umirila se.
- Pa ipak otidi, izvini se – reče. – Pomisliće... ne umeš da se ponašaš u društvu!
- U tome i jeste nevolja! Izvinjavao sam se, a on nekako čudno... nijedne ljudske reči da kaže. Doduše, nije ni bilo vremena za razgovor.
Sutradan Červjakov obuče novu uniformu, podšiša se i pođe Brižalovu da mu objasni... Kad je ušao u generalovu sobu za primanje stranaka, ugleda mnogo molilaca, a među njima i samog generala, koji je već počeo da prima molbe. Pošto je saslušao nekoliko molilaca, general pogleda na Červjakova.
- Sinoć u „Arkadiji“, ako se sećate, Vaše prevashodstvo – poče da raportira ekonom – kinuo sam i... nehotice Vas poprskao... Izvin...
- Koješta... šta Vam pada na pamet! Šta vi želite? – obrati se general sledećem moliocu.
„Neće ni da čuje!“ pomisli Červjakov i preblede. „Znači, ljuti se... Ne, ovo se ne sme tako ostaviti... Objasniću mu...“
Kad je general završio razgovor i s poslednjim moliocem i pošao u svoj kabinet, Červjakov koraknu za njim i promrmlja:
- Vaše prevashodstvo! Usuđujem se da uznemirim Vaše prevashodstvo, ali to činim, mogu reći, jedino iz osećanja kajanja!... Nisam namerno, i sami izvolite znati!
General zlovoljno iskrivi lice i odmahnu rukom.
- Pa Vi se prosto podsmevate, poštovani gospodine – reče i nestade iza vrata.
„Kakvo podsmevanje?“ pomisli Červjakov. „Nema tu nikakvog podsmevanja! General, pa ne može da shvati! Kad je tako, neću više ni da se izvinjavam ovom fanfaronu! Neka ide do đavola! Napisaću mu pismo, ali dolaziti neću! Bogami neću!“
Tako je mislio Červjakov idući kući. Ali pismo generalu nije napisao. Mislio je, mislio, ali nikako nije mogao da smisli to pismo. Morao je sutradan opet otići da objasni stvar.
- Ja sam dolazio juče i uznemirio Vaše prevashodstvo – promrmlja kad ga general malo začuđeno pogleda – ne zato da nekog ismevam, kao što ste Vi izvoleli reći. Ja sam se izvinjavao zato što sam kinuo i poprskao Vas... a nije mi bilo ni na kraj pameti da nekog ismevam... Otkud ja smem da ismevam? Kad bismo se mi podsmevali, onda, znači, nikakvog poštovanja prema ličnostima... ne bi bilo...
- Napolje!! – dreknu general iznenada, sav pomodreo i uzdrhtao od besa.
- Šta? – zapita šapatom Červjakov, premro od užasa.
- Napolje!! – ponovi general i zalupa nogama. Červjakovu se u utrobi nešto prekide. Obnevideo i ogluveo, on ustuknu prema vratima, iziđe na ulicu i ode posrčući... Kad je mahinalno došao kući, legao je na divan ne skidajući uniformu i... umro.

Dario Dzamonja



Trebali bi vrlo precizni instrumenti duše pa da se sazna koliko je ta moja opsjednutost Pozorištem lutaka utjecala da budem ovo što jesam, da radim ovo što sada radim, od mrtvih uspomena pravim život...

Sjećam se prve “Evrovizije”, koja je prenošena na našoj televiziji,a ako me ovo krhko sjećanje ne vara - pobjednik je bila Sandy Shaw, koja je šokirala tadašnju javnost pojavivši se u "nepristojno" kratkoj mini-suknji, i to, bilesi, još bosa. Pjevala je naslov ovog teksta ("Puppet on a string"). Da li je naš predstavnik bio Baho Kurt ili “Indexi” s “Pružam ruke” - u to se ne bih mogao zakleti...

Ali, naravno, to nije poenta ovih sjećanja (ili prisjećanja, nazovite ih kako hoćete).

Oduvijek sam bio “pozorišno dijete”: i moj stric i otac su pjevali u “Narodnom pozorištu” i ja pamtim - mada je čak bilo i rano da se bilo šta pamti, kako sam se muvao iza scene; još me škaklji opori miris tapetarskog ljepila, još su mi dragi drveni mačevi s kojim sam se igrao, a kao da i sad osjetim ukus “najboljih” sendviča na svijetu u bifeu...

Ovo najboljih shvatite uslovno, jer oni su imali samo ukus šminke i onoga (ne znam kako se to već zove), što se koristi za skidanje šminke...

Taj svijet mirišljave jelovine dok se postavlja scena, lepršava tijela balerina (tek sam slutio da u njima ima nešto što će mi kasnije doći glave u životu) kako špiceve balerinki trljaju puderom, a i kako sam i sam bio “glumac” u “Ohridskoj legendi”, nipošto nisam htio da propustim taj ritual.

(“Igrao” sam ja i u drugim predstavama, kao, naprimjer u “Normi” i imao najtežu ulogu: duga je to i dosadna opera, a meni je valjalo, djetetu od pet-šest godina, probuditi se na određenu ariju moje “majke” Norme itd. itd.)
Moj “profesionalni angažman” u pozorištu se, nakon što sam s “Ohridskom legendom” i “Normom” obišao sva pozorišta i domove za kulturu, od Vareša do Bugojna, bližio kraju, ali i nakon saznanja da moj otac ubire dnevnice za svako moje putovanje, a meni ostavlja, kao tal, samo onih nekoliko bonbona “505 s crtom”, što bi mi ih čika Elko, u “Ohridskoj legendi”, dok bih mu sjedio u krilu, tutnuo u ruke...

Ali tad sam već krenuo u školu.
Najprotraćenije vrijeme u mom životu, jer sam već znao čitati i pisati, a to je jedino što i dan današnji znam, a sve ostalo je izhlapjelo iz pamćenja.

Jedina vajda je bila što sam išao u “Vježbaonu” (tadašnju “Učiteljsku školu”, a potom “Petu gimnaziju”), čije se dvorište dodirivalo s rukometnim igralištem “FIS-a”, pa bih poslije nastave, prteći besmislene bukvare (“Eso se šiša”, “Osa sisa sok” - ili, kako smo se zafrkavali “Zuca čopa karpuzu”), sveske ispunjene “tankim” i “debelim” linijama, mogao ostati na treninzima rukometaša “Mlade Bosne” i uskoro postao njihova maskota, pa su mi Ćuna, Ibe, Efi, Benco, Runjo... čak slali razglednice sa svojih putovanja.
A, onda su nas počeli voditi na “matineje” u “Lutkarsko pozorište”.

Učiteljica Mirza (a kasnije Štefica) ispred nas, a mi, kao pačići, držeći se za peševe naših “radnih odjeća”, ulazili smo u jedan novi svijet.

"Kekec" i "Šuma Striborova" su predstave koje su me se bile najviše dojmile.

Bio sam zaljubljen u Mojcu (naravno, ja sam bio Kekec) i mrzio, a u isto vrijeme se bojao Bedanca, plakao od sreće kad bi Mojca progledala, sav skutren gledao kako se u Striborovoj šumi drveće kreće i prijeteći njiše, a potom izlazio na danje svjetlo i jedva čekao kad ću opet osjetiti tu ljubav i jezu istovremeno.

(Čini mi se da se za proteklih četrdeset godina ništa nije promijenilo, jer i sada umjetnost, prava umjetnost u meni budi ta ista dva oprečna osjećanja.)

Moja fascinacija je bila tolika da sam jedan dan, folirajući da sam bolestan, ostao kod kuće, pojeo “ajnpren” čorbu što mi je baka napravila, a čim je ona otišla do komšinice na kafu, uskočio u kratke pantalone i “zepe” i potražio pravac prema “Lutkarskom pozorištu”.

Htio sam istražiti koja je to sila što pokreće lutke (znao sam da su to, ipak, samo lutke), ko stoji iza te misterije

Prošao sam kroz ulicu Danijela Ozme, potom Dubrovačku, kroz “parkić” ispod kapije bijelog jorgovana, do “Umjetničkog paviljona” (koji više ne postoji, jer - niko mi to nikad neće objasniti zašto - srušen je da bi se dobila “zelena površina”), i - zalutao...

Sjedio sam na kamenom zidiću i plakao, a onda mi je prišao mladi milicioner i pitao me gdje stanujem.

“Jezero 7,” rekao sam, ali on za tu ulicu nikad nije čuo jer joj je ime već bilo promijenjeno u Kate Govorušić. (By the way, opet se zove Jezero.)
Pitao me gdje sam krenuo, a ja, kroz plač, rekao:
"U pozorište."
"Pozorište???!!!"
Ja sam samo klimnuo glavom.
Odveo me u stanicu milicije u Augusta Cesarca, a tamo je već, neko stariji, znao da je moja ulica promijenila ime i vratili su me kući uplakanoj baki.
Otac je bio ljut kad je čuo šta se desilo, ali mu nisam mogao objasniti šta me je na to natjeralo.
Ni sada ne znam: nestašluk? Ma, jok!

Prije će to biti neodoljiva želja da se sazna kako “mrtve” stvari postaju “žive”, kako od komada drveta napraviti biće koje misli i osjeća, jednom rječju: kako postati BOG.

Trebali bi vrlo precizni instrumenti duše da se sazna koliko je ta moja opsjednutost Pozorištem lutaka utjecala da budem ovo što jesam, da radim ovo što radim, od mrtvih uspomena pravim život, ali to više nije ni važno, jer se sjećam kako u bašti “Bagrema” sjedim sa svojom prvom curom, držim je za ruku, ona nešto priča, a onda trgne ruku i uvrijeđeno kaže:
"Ti mene ništa ne slušaš."
“Slušam, slušam, dušo: rekla si kako te je ponizio onaj odvratni 'hemičar' zato što te je pred cijelim razredom napao da ti je suknja prekratka...”, a ne mogu da joj kažem
"Volim te, dušo, ali Mojcu više."
Prošlo je još hipten godina otada i evo me kako sjedim otromboljen kao lutka na koncu i treba mi samo neki majstor Anto da učini čudo, da me pokrene, da ovom mrtvom biću vrati život.

Zija Dizdarevic



Stoji iz mene daleko, petnaest i više godina daleko, prigušeno bosansko djetinjstvo.

Da li se sjećam?... Bila je to jedna kutija - soba, i po njoj išlo napaćeno mršavo lice, noge u papučama, izblijedjele dimije i blag predan pogled. Majka! Od zida do zida, od vrata do peći, od ručka do večere, od jeseni do proljeća, u zidovima, među četiri zida, uzidan, tekao je nelijep ženski život.

Sjećam se: bilo je sunce, mnogo sunca oko nas kad su dječije igre i crne poderane seoske košulje prolazile avlijom i ispred prozora. U polumraku "zelene odaje" čamila je mati i krpila. Duvarevi tamni, u sjenci pili su krv iz ženskih obraza.

Sjećam se: jurili smo po vršajevima za konjima, preko trave i kamenja, kroz dječije razigrane prostore, zaboravljajući otići pet puta na dan u džamiju i - poslije su očeve batine bile svršetak radosti. Mati je sumorno poslušna i prigušena kao i mi, suzila: "Svoj je otac, kad malo i udari... poljubi ga u ruku, pa klanjaj, sinko", a na svaki udarac i jauk lice joj se trzalo i glavu je okretala.

Isprebijano, polomljeno djetinjstvo, nedoigrane igre, žena sakrivena u tami i očev nemilosrdni pogled. Stražarska sablja što nas je goropadno gonila kroz sokake... Rasli smo.

- Da mi se nijesi maknuo ispred kuće. Jes' čuo. Nemoj da te ja špruljom pitam đe si bio! A sad - abdest pa namaz.

Zid pred sitnim dječijim željama.

Učiteljeva šipka bila je duža od očeve, a djeca su u školi zaplašeno ćutala. Moj plač... Sjećam se majke. Blijedila je.

Sakrivena iza žalosnog crnog vela, "vale", uvijena u široko platno, zar, krila se od ljudi kada je u rijetke dane trebalo proći ulicom. Kroz naš "halvat" prolazile su tetke, daidžinice, nane, babe, žene i žene, donosile na licu mrke vale, u zjenama pokornost. Ispijale su kahve, razgovarale o košuljama i smjerno zaklanjale lica kada bi otac naišao.

Čuđah se: jesu li imale oca. Jesu li ikad bose skakale po livadama.

Tada smo smjeli, da ne smetamo po kući, izići na sokak. Igrali smo se pred kućom i čežnjivo zurili u daleke vrhove brda što se miluju sa oblacima.

I rasli smo.

Svake druge godine po jedno dijete došlo bi među nas.

Majka bi tada obicno ležala. Samo ne znam zašto sam sve češce bivao mlaćen, zašto majčine oči postajahu dublje i zašto smo izjutra suh hljeb jeli...

Žene su ipak dolazile. I igre s njima. Igre: klis, "top", ćiza, prašina. Bježali smo iz odaja na sokak i od kamenja pravili snove. Zaborave.

Da! Četiri su jabuke u našoj avliji, petnaest puta su odonda cvale, a ja ne znam pravo je li se baš tada pretrgnulo moje djetinjstvo.

Sjećam se: bijaše ljeto. Na prozoru, iznad prašine u kojoj smo sjedjeli, bila je majka. Savijena ulica u uncu, žuta opustjela, zabavljala se s nama. Jedan stari zid nagnuo se nad kulu od kamenčića koju je Fikret lijepio okvašenom prašinom. Tiho i vruće.

Onda nešto snažno i otegnuto dreknu. Čudno! Čekali smo da ponovo počne. I čusmo: tu-uu-uu! tu-u-u! tu-u-u! dva puta.

- Baš k'o truba u Ante Micinog - otkrio je Bajro.
- Nije vala, veg' k'o kad Mešan pjeva. Eno...
- Tu-uu! tuu-uu!

Zabavljao nas je, a bilo je sve bliže. Kao iza našeg avlijskog zida. Sjedeći u prašini okretali smo glave prema zvuku.

Zašto je mati tako uporno udarala na prozor.

... Fikret je imao zelene, kratke, otrcane hlačice...

A odjednom pred nama je ogromno crno tijelo aždahe. Ili nemani. Sunce je bliještalo iz staklenih očiju koje su išle na nas. Sasvim blizu... bliže. Očajno brzo! Tuu!

- Tonobil! - prestrašeno je skočio Bajro.

Ne znam da li se iza prozora začuo silan i beznadan urlik. Ni šta je bilo sa kulom od kamenja. Jesu li Fikret i Bajro, bili sa mnom ili nisu. Tek kad se pribih uza zid i kad ga osjetih pod noktima zgrčene ruke, sjetih se...

Sve je to bilo brzo kao tren. Okrenuo sam se. Vidjeh još samo kako malaksalo ručica mahnu ispod točka. Kao da je u ušima odjekivao rezak slomljen krik.

Guši u grlu. Čije je to srce onako lupalo.

Auto je pregazio Fikreta i zaustavio se. U prašini sam nazirao zelene... nešto zeleno. Ljudi i djeca. Žagor. Užas.

Iskrivljenih poluotvorenih usta bez vale i zara izjurila je mati i stala podignutih ruku nad zgnječeno tijelo koje se prestalo trzati. Ja ne znam... gledao sam samo nju, nisam se micao i htio sam, očajno sam htio da pobjegnem od tog strahovitog trenutka i duboko, duboko začinjala se luda misao: možda sve ovo i nije ovako... nije istina.

A majka je imala široko razrogačene oči. Okamenjen pogled bio je visoko nad krvavom prašnjavom zemljom i sve oko mene, i ja, svi smo se utopili u taj bolan pogled. Ja se ne sjećam da li je, najzad, bilo i sunca i prašine i auta i ljudi, ali znam da je bila, i u meni je još uvijek kao teret da počiva, beskrajno riječita ukočenost majčinih očiju.

Zatim je došao otac. Stajao je zaprepašten, malo ćutao, onda vidjevši nepokrivenu namrgodio se:

- Zar ne vidiš da te vas dunjaluk gleda? Šta si izlazila brez vale? Unilazi.

* * *
Sjećam se: polazio sam na "škole". Mati je grcala ispraćajući me:

- Pripazi, sinko, grad je dušmanin. Ne iđi sredinom đade, satrće te štogod, ama nemoj ni plaho uz kraj - da te, boj se, ne udari nešto s krova, vego hajde 'nako, 'nako...

Dalje nije znala. Ili nije mogla!...

Ivana Brlic Mazuranic, Cudnovate zgode segrta Hlapica



Predveče toga dana bio je Hlapić još uvijek na cesti. On je taj dan prošao već jedno selo, ali nije htio u njemu stati, jer je htio da što dalje uteče od onoga grada gdje je bio majstor Mrkonja.
Hodao je dakle Hlapić, hodao po cesti, ali predveče počne najedanput duvati jak vjetar, počne bljeskati i grmjeti. Najprije je grmjelo izdaleka i slabo, a onda sve bliže i bliže i sve jače.
Grmljavina je tutnjela kao da se željezna kola po nebu voze. Bundaš se bojao grmljavine i stisnuo se k Hlapiću. "To nije ništa", reče Hlapić i pođe dalje. Onda bljesne još jače i začuje se strašan udarac groma u daljini. Bundaš se strese od straha, ali Hlapić reče: "I to nije ništa. Hajdemo dalje."
Morao je držati kapu da mu je vjetar ne odnese, jer je silno duvao. Onda su došli tako crni oblaci da je postalo gotovo tako tamno kao u noći. Samo kad bi bljesnulo, vidjelo se cijelo nebo kao da vatra gori na njemu.
Počela je padati kiša u krupnim kapljama.
"Sada se moramo sakriti", reče Hlapić, koji se najviše brinuo za svoje čizme. Hlapić je gledao oko sebe i nije znao kuda bi se sakrili, jer je svuda bilo samo polje i drveće, a nigdje kuće ni čovjeka.
Bilo je vrlo dobro što su Bundaš i Hlapić bili zajedno. Više puta bio je pametniji Bundaš, a više puta Hlapić, pa su tako uvijek pomagali jedan drugomu.
Ovaj put bio je Bundaš pametniji. Na cesti je bio most, a Bundaš počne vući Hlapića pod taj most.
"Ti si uistinu pametan", reče Hlapić Bundašu, i uvuče ga pod most.
Kad se Hlapić počeo vući pod most, najedanput se uplaši.
A tko se i ne bi začudio i uplašio! Pod mostom je sjedio neki čovjek u dugoj crnoj kabanici s poderanim šeširom na glavi. Bundaš počne strašno lajati na njega. Sad je opet Hlapić bio pametniji od Bundaša, jer je pravo mislio: treba uvijek biti ljubazan i uljudan!
Zato zapovjedi Bundašu da šuti, a on pozdravi čovjeka:
"Dobar dan", reče Hlapić.
"Dobar dan", odgovori čovjek: "Otkuda si ti ovamo došao?"
"Napolju pada kiša, a meni je žao mojih čizama. Hoćete li dopustiti meni i Bundašu da ostanemo ovdje?" pitao je Hlapić.
"Možeš ostati", reče čovjek. "Ali ovdje nije baš jako lijepo."
Pod mostom je zbilja bilo tijesno i ružno. Tamo se nije moglo stajati, nego samo sjedjeti ili čučati.
Vjetar je strašno duvao, kiša je s tučom udarala po mostu kao da čekići tuku, a grmljavina je bila tako jaka da se nije pod mostom moglo razgovarati, jer nije jedan drugoga čuo.
Tako su Hlapić, Bundaš i taj čovjek čučali pod mostom.
Bundaš je neprestano mrmljao na onoga čovjeka, a ni Hlapiću nije se baš sviđao. Hlapiću bi milije bilo da je bio sam s Bundašom pod mostom.
Kiša je padala dugo, a grmjelo je još uvijek jednako. Već je bila večer.
"Morat ćemo ovdje ove noći spavati", reče onaj čovjek.
Hlapić je vidio da čovjek ima pravo, jer je napolju lijevala kiša, pa se nije nikud moglo.
Pod mostom bilo je slame, kao da je već netko ondje spavao.
Hlapić razastre slamu i načini ležaj za sebe i onoga čovjeka.
Onda izuje čizmice, obriše ih i metne kraj sebe. Torbu metne pod glavu i legne na slamu.
Onaj se čovjek zamota u svoju kabanicu, pa i on legne na slamu.
Hlapić rekne: "Laku noć", a čovjek odvrati: "Laku noć."
Sad se Hlapić prekrsti naglas.
A onda polako digne glavu da vidi hoće li se i onaj čovjek prekrstiti. No on se nije prekrstio, nego se samo okrenuo i počeo hrkati kao vuk.
To se Hlapiću nije dopalo. Zato se još jedanput prekrsti, a onda zagrli Bundaša, jer mu je bilo malo zima pod mostom, pa mirno zaspi.
To je bio drugi dan Hlapićeva putovanja. Baš jako ugodan nije bio, ali na svakom putovanju ima neprilika! A Hlapić se veselio kako će sjutra obući svoje čizmice i poći dalje u svijet. I tako je ipak veselo zaspao.

Jedna bučna šarena kreja, koja je povazdan boravila u orašju, sleti za trenutak na prostranu poljanu po kojoj su pasle ovce i u gustoj paprati naiđe na ševu koja je mirno ležala u svom gnijezdu načinjenom u niskoj travi. Skromna ptičica imala je i sada boju suve spržene trave i jedva se razlikovala od okolnog zemljišta. Kad je ugleda tako skromnu i neuglednu, kreja stade da se dere:

– He, he, he, kre, kre, da ružne ptičice. Da nemam ovako dobrih očiju, mislila bih od tebe da je kamen ili bus suve trave. Kre, kre, mijau, to je zaista da čovjek pukne od smijeha.

– Ta što se dereš toliko, nisi u šumi – mirno je opomenu ševa. – Mi, stanovnici pašnjaka, tih smo narod i ne volimo mnogo graje.

– He, he, kre, stanovnici pašnjaka! Ako ste svi tako sivi kao ti, lijep ste onda narod. Ta ko može da voli tako neugledno stvorenje kao što si ti?

– Ko me voli? – osmijehnu se ševa. – Možda imam više ljubimaca nego ti, ljepojko.

– Ah, ah, kakva drskost, dostojna jednog poljskog miša. Pogledaj samo moja divna šarena krila, ljepša od nebeske duge, pa moj rep na kome mi svakako zavide i svraka i grlica. A tek moj glas. Znam da podražavam skoro sve ptičje glasove, znam da maučem kao mačka i da plačem kao ljudski ptić koji leži u drvenom gnijezdu koje mati ljulja...

– Ćuran iz čovjekova dvorišta ima lijepo perje i rep kao lepezu, pa ipak se čitavog dana samo oholo šepuri i brblja gluposti. I baš ga niko ne voli.

– A tebe, misliš, neko voli sa tvojim perjem koje ima boju drumske prašine. Reci mi, šta ima na tebi što može da se zavoli?

– Šta imam? Kako da ti kažem, kad ti to nećeš razumjeti, jer ti je srce prazno i život pun glasna kreštanja – zamišljeno stade da govori ševa. – Znaš, kad se ja dignem visoko, visoko u vazduh, onda u moje srce uđe i modro nebo, i sunce i zemlja okupana u sjaju zajedno sa svim svojim zlatnim žitima i zelenim šumama. A kad sve to osjetim u srcu, onda zapjevam vedru sunčanu pjesmu zbog koje me svi poznaju i vole.

– Uha-ha, kre-kre, ala ova laže – stade da se smije kreja. – Zar u tako malu ptičicu da stane čitava zemlja i još sunce. Ta za te je previše i jedan orahov plod iz mog orašja.

– Ali ne, nisam to mislila – stade da se pravda ševa. – To je nešto sasvim drukčije. Vidiš, da nisi razumjela...

– Čitava zemlja, čitava zemlja – stade da se ruga kreja.

– Eh, vidjećeš sad – ljutnu se ševa i ostavivši gnijezdo diže se u sunčan vazduh.

Letjela je sve više i više, dok se najzad ne pretvori u malu crnu tačku.

I dok je kreja začuđeno gledala za njom, iz visine se odjednom prosu srebrna sunčana pjesma.

– Ciri, ciri, veliko moćno sunce blista nad poljima, talasa se na vjetru zlatno žito i pčela zuji oko crvenog cvijeta djeteline...

– Gle, čuje se ševa – obradovaše se žeteoci u polju i za trenutak zastadoše gledajući u blijedomodro nebo. – Krasna ptičica.

– Ciri-biri – nastavljala je ševa – šuma se stere kao zelen ćilim na brijegu, u njoj živi veseli kos sa crnim okom, a podno brijega vječito putuje potok, a ipak je još uvijek tu sa svojim srebrnim ribama. Zašto onda da ne budemo radosni...

Dva bosonoga dječaka, koji su oko potoka skupljali naplavljene grane za svoju babu, zastadoše s naručjem punim drva i pogledaše jedan u drugog.

– Čuješ li ševu? Hajde, ko će prije da je ugleda.

I spustivši pored sebe drva, oni legoše poleđuške u pijesak i zagledaše se u visinu.

– Circi-rici, po prostranu polju miču se ovce bijele kao snijeg, vidim pastire sa nemirnim psima i nadam se da nijedna neoprezna noga neće stati u moje malo gnijezdo sa šarenim jajima. Oj-hoj, budite oprezni svi koji prolazite poljem.

– Lijepo će vrijeme biti. Čujete li ševu? – reče jedan stari čobanin i razdragan pomilova svoje čupavo pseto. – Hej, djeco, nikad ne dirajte ševina gnijezda, grehota je.

– He, kre-re, mijau – stade da se dere kreja sva uzdrhtala od zlobe i zavisti. – Zar se zaista nekom dopada to što pjeva ta crna tačka visoko u vazduhu?

– Uh, otkud sad ovde kreja, baš me uplaši svojim glupim kreštanjem – trže se stari čobanin. – Hej, djeco, deder skočite pa otjerajte tu glupu ptičurinu.

Skočiše čobančad, zazviždaše kamenice, a kreja srdito krešteći odleti u svoje orašje. A kad se ševa, radosna i živa, ponovo spustila do svoga gnijezda u paprat, začudi se što nema kreje.

– Gle, otišla, svakako joj se nije svidjela moja pjesma – pomisli ona bez imalo ljutnje i leže na svoje gnijezdo u zelenoj sjenci paprati. Skromna i tiha, opet je ličila na bus spržene suve trave.

Nura Bazdulj Hubijar


Jedino je prva noc nakon operacije bila kriticna. Ne prema vitalnim funkcijama, nego necem cudnom, neobjasnjivom, nekom neznanom zbivanju unutar njega. Sve zbrkano, konfuzno, nejasnih obrisa i kontura. Tom je doprinijelo vise faktora. Pad tenzije sto je najzad gotovo, sumorno kisno martovsko vece, osjeca da je sam u kosmosu, sve one cijevi kojima je bio prikopcan na razlicite aparate, jednolicni otkucaji srca koji su dopirali s monitora.

Uza sve to, prozor sobe sto je gledao prema gradskom groblju na padini ponad bolnice. Tamo je lezao i vjecnim snom spavao njegov prije dvije godine istom rodjeni sin. U jednom casu u glavi se uskovitlalo, kao do je unutra puhnuo snazan vjetar i sve rasturio. U magnovenju je vidio nepomicno modro tjelasce koje je devet mjeseci cekao i zamisljao kao buduceg covjeka, sebe nad malenom rakom u koju ga je pokopao sam, zagrljen tisinom. Vidio je otecene oci i prazan pogled voljene zene, pa njen iznova zaobljeni trbuh, u ocima vraceni sjaj, sebe kako se hvata za prsa i pada... Snijeg, mnogo, mnogo snijega. Hoce li i ovaj buduci lezati gore na padini? Pa glas, dubok, promukao, tih: Voli onu koju je izabralo tvoje, ne moje srce.

Boze blagi, prosaputao je prozet uzasom, nista ne shvacajuci. Da se bar moze uhvatiti sakama za glavu, stegnuti je. Ali ne moze ni toliko. Ruke su fiksirane cjevcicama koje su ga vezivale s bocama. Kosmar se nastavljao, utroba drhtala, tijelo oblivao znoj, usta se susila. Skociti, pocupati sve sto ga drzi vezanim, otvoriti prozor i skociti... U momentu se to cinilo jedinim izlazom.

Tada je usla mlada lijecnica. Dala mu je jak sedativ ali zaspati nije mogao. Do jutra je sjedila pored kreveta drzeci ga za ruku.

Novo jutro, prozracno i vedro kao da je donijelo novo rodjenje, i metaforicki i doslovce. Obzirom da je operacija u potpunosti uspjela bio je spreman za novi nastup na zivotnoj sceni.

Povratak kuci, dvoma koji su mu bili sve na svijetu - njoj sto je nosila i njemu nerodjenom. Odmaranje, citanje, vecernje setnje udvoje. Setao je i kada je otisla u porodiliste, tu preporuku lijecnika je ozbiljno shvatio i prihvatio.

Nastavio je i kada se vratila sa sicusnom djevojcicom rumenih obraza i krmeljavih ociju. Osjecao se kao vladar svijeta, i bio je. Citav njegov svijet bile su njih dvije.

Setao je tako mjesece, godinu, svaku vecer po sat vremena. Uzivao je u svakom trenutku kao da mu je jos samo on poklonjen.

Nanizale se cetiri stotine cetrdeset i tri veceri jednosatnih setnji. Cetiri stotine cetrdeset cetvrta se u pocetku ni po cemu nije razlikovala od pretodnih. Sve do treutka dok na klupi nije vidio djevojku. Sjedila je sama, prekrizenih nogu, oborene glove s cigaretom u lijevoj ruci. Nesto neobjasnjivo a neodoljivo vuklo ga je klupi, djevojci.

Nije bila lijepa, tesko da bi je neko na prvi pogled i registrirao. Imala je dimnosive oci, istu takvu kosu, visoko celo, blijedu put, pjegice po nepravilnom nosu (mora da ga je nekad slomila). Kad je upitao moze li sjesti odsutno ga je pogledala i klimnula glavom pomicuci se prema kraju klupe.

Jedva da je vladao sobom. Srce udaralo kao da mu je pretijesno, kao da ce iskociti a u nogama se javila neobjasnjiva obamrlost. Tesko se koncentrirao, tesko nalazio rijeci. Sta uopce kazari? Zasto se javio do tad nepoznat osjecaj - ako je nestane vise nece moci zivjeti.

Nekoliko kratkih recenica, zatim duzih, njen nijemi pristanak da jedan dio puta predju zajedno. Nakon stotinjak metara nesto u njemu se otkocilo i rijeci su potekle.

- Ja vas trebam, ja vas volim. Ako me ostavite moj zivot vise nece imati smisla. Ozenjen sam, imam malenu kcerku. Sve do casa kad sam vas ugledao mislio sam, bio sam siguran da su one sav moj zivot... Sad, sad mi se cine daleko u magli, kao dragi, ko zna kad vidjeni znanci. Ostanite sa mnom, uzvratite mi bar njeznoscu ako ljubavlju ne mozete.
- Stanite, covjece. Jeste li uopce normalni? O cemu pricate?
- Ne znam jesam li normalan, ne mogu objasniti otkud se, kako i zasto rodio ovako snazan osjecaj prema vama, kao da postoji neka nevidljiva ali neraskidiva nit koja me vezuje za vas. Kao sto pupcanik vezuje majku i plod.
- Pustite me do podjem... Ja, ja vas se bojim. Tako lako izgovarate krupne rijeci. Ne, doista vas ne razumijem... Pa vi placete? Jeste li dobro?... Oh, Boze moj.
- Da, krupne rijeci. Ni obicne ne izgovaram olako. Nikada nisam imao ni bezazlenu avanturu, zivio sam za porodicu, a evo, ovoga bih casa sve ostavio iza ledja i krenuo s vama.
- Zbogom, gospodine.
- Ne idite, tako vam Boga! Ne ostavljajte me sad kad sam vas konacno nasao. Mora da sam vas cijelog zivota trazio. Pogledala ga je ozbiljnim, dugim pogledom.
- Slusajte, povrijedili ste me vec samim tim da kao ozenjen covjek uzimate sebi za slobodu da mi udvarate. Cak i da ste bez obaveza, da ste najnormalniji, najljepsi i najpozeljniji muskarac, mene ne mozete osvojiti. Ne vi, niko to, na zalost ne moze. Voljela sam, gorjela i sagorjela. Prazna sam kao olupina. Onaj kome sam se dala cijelim svojim bicem vise nije medju zivima.
- Oh...
- Je li to sve sto mi jos imate reci? Ako jeste, molim vas dopustite do podjem.
- Nemam nista reci. Utjehe tu nema. Ni vama ni meni. I ja cu, valjda, od veceras biti kao vi. Olupina. Nikad i nikog vise necu moci zavoljeti.
- Vratite se zeni i djetetu. Vidjet cete da je sve bilo samo pitanje trenutka.
- Znam da nije. No to vama nije vazno. Dozvolite mi bar da vam se predstavim.

Pruzio je ruku i izgovorio svoje ime. Stisak je bio cvrst i dug. Ruke kao da su se vezale, kao da se nisu mogle razdvojiti. Gledala ga je. Sjetu u njenim ocima zamijenio je cudan bljesak, u blijede obraze navirala rumen. Osjecao je kako i ruka u njegovoj ruci postaje sve toplija. Stajali su tako nijemo se gledajuci. Ljudi su ih u luku zaobilazili. Nikoga nisu ni registrirali.
- Da, ovo je zbilja cudan susret - kazala je sasvim novim glasom.

Mjeseci su prolazili kao u snu. Oboma. Htio je da odmah nekamo podju, bilo kamo, zeni ce otvoreno reci istinu. Jednom je dodirnuo smrt i tek tada spoznao koliko je slatko zivjeti. Ima pravo na vlastitu srecu.
- Strpi se jos malo - kazala mu je jedne veceri kada se nadao da se i ona konacno odlucila. - Molim te.
- Do kada?
- Do trinaestog marta.
- Zasto?
- Tada ce se napuniti dvije godine od njegove pogibije. Do tada zelim da mu ostanem vjerna.
- Poginuo je?
- Da. U saobracajnoj nesreci.
Odjednom su joj grunule suze.
- Uzeli su mu srce... Srce koje je za mene kucalo. Bio je tada u bolnici neko ko je cekao na transplantaciju. Njegovi roditelji su dali pristanak. Sta ti je? Nasmrt si blijed?
- Bit ce dobro, bit ce dobro - govorio je polako, isprekidano s rukom na srcu dok se ona zajedno sa svijetom gubila u tami.
- Boze moj, zar je moguce? Volim li je zapravo ja ili samo njegovo srce? I voli li ona mene ili ju je ono privuklo? - bilo je tesko pitanje koje ga je zapeklo prije nego je izgubio svijest.

Nura Bazdulj Hubijar

Samoubica

- Doktore, opet je pokusao. Dosla sam ravno s posla. On ... on je bio sasvim pijan, gotovo prazna flasa viskija bila mu je pored glave s licem na stolu i pistoljem prislonjenim na sljepoocicu - izgovorila je u dahu i naprosto se skljokala na otoman. Suze su potekle, krupne i vrele, zacas umile sitno blijedo lice.

Ustao je, pruzio joj cigaretu. Sutjeli su i pusili. Cekao je da se njeno uzbudjenje stisa, da bar prestane plakati.

- Draga moja, kao i svaki put ranije, zelio je ubiti vas, ne sebe. Koliko puta sam vam to pokusao objasniti? Da doista zeli pociniti samoubojstvo dosad je to mogao uraditi milion puta daleko od vasih, bilo cijih ociju.

- Ne, nije istina. Bolestan je, treba mu pomoci. Nesretan je, pati, ne zna razlog svoje utucenosti i potpunog beznadja. Bezbroj puta je kazao kako je prokleto tesko, kako je nemoguce tako zivjeti a da treba petlja, tvrda petlja da se digne ruka na sebe... Svaki put ga, kaze, jedino pomisao na mene sprijeci, odustane u zadnji cas... Pomozite mu, molim vas, preklinjem vas.

- Pomoc treba vama, ne njemu. Dva puta sam razgovarao s njim. Kod njega je naglasena narcisoidnost, sebicnost, sadizam, ali nema suicidalnih ideja. Cak ni u tragovima. Imam dovoljno znanja i iskustva da to mogu ustvrditi. Vi ste krhka osoba. I tjelesno, ali duhovno jos krhkija, ranjivija. Placljivi ste. On igra upravo na tu kartu. Da vam od straha popusti srce, imate anginu pektoris, zar ne, ili da sami uradite ono sto je on nekoliko puta pokusao inscenirati. Podvlacim, inscenirati, ne uraditi. Nema toga ili cega sto ili koga taj voli osim sebe.

- Doktore, krivo sudite. Znam ga godinama. Volim ga. I on mene voli. Znam sto govorim. Valjda ja koja ga gledam iz dana u dan, mjeseca u mjesec, godine u godinu, imam jasniju predodzbu od vas koji ste ga vidjeli i razgovarali s njim samo dva puta u zivotu. Znanje i iskustvo su bitni ali ne moraju biti presudni. Tvrdim da je to bolestan covjek, da mu je nuzna pomoc i da ce, ako mu se ne pruzi, jednom dovrsiti ono sto je vise puta pokusao.

- Vi ste mila osoba. U covjeku naprosto budite zelju da vas zastiti. Bezazleni ste i naivni. Ne brinite vi za njega. Pazite i mislite na sebe. Ma kako vam zvucalo grubo, ja imam dojam kako on zeli slobodu.

- Kakvu slobodu?

- Zivot bez vas. Jedino razlog ne znam. Zeli li samocu ili je u pitanju druga zena? Nesto trece?

Dugo se sasvim koncentrirana ceskala iza uha.

- Dobro. Da to uvjetno prihvatim. Ja bih mu slobodu dala onoga casa kada bi mi rekao da je zeli. Mozda zato sto ga doista volim.

- Da, on to zna. Ali, ne bi mu dali kucu, imanje, dionice, sve sto ste naslijedili od vasega oca.

Kuckao je vrskom nalivpera po stolu i gledao je.

- Boze moj, kad vas gledam, kad vas slusam, mislim da bi svaki muskarac s vama bio sretan. Koji je vrag u tom covjeku? Molim vas da me poslusate. Kad sljedeci put nesto inscenira nemojte reagirati impulsivno nego razumski. Sto bude, bude, promijeniti se ne moze. Pokusajte zatomiti strah. Razradite plan i nadmudrite ga. Recimo, hladno ga podstaknite da nastavi, da, ukoliko njemu nije stalo do vlastitog zivota, onda nije ni vama. Nista mi pametnije u ovom casu ne pada na pamet. Jucer sam imao puno posla, nocas dezurao. Dodjite neki drugi dan. Dobro razmislite. I ja cu. Onda cemo razgovarati.

- Bojim se da ne bude prekasno - sjetno je prosaputala.

- Nece, ne brinite. Sjetite se onog pokusaja vjesanja na spojene pertle. Ni tezinu macke ne bi izdrzale. Pa tri prazne bocice barbiturata pored glave dok cvrsto spava. I konja bi ubile. On se, cak i bez protuotrova, bez ispiranja zeluca, u bolnici najnormalnije probudio. Zasto? Jer je popio jednu do dvije tablete, a ostavio tri bocice. Pa slijetanja sa ceste u jarak dubok tri metra... Jadno.

- Nista vam ne vjerujem. Ja ga volim i on voli mene... potrazit cu drugog lijecnika. Valjda ce imati vise razumijevanja za mog nesretnog muza. Kad ja ovoliko patim gledajuci ga, kako je tek njemu? Toliki jad i cemer ne mogu se odglumiti.

- Ono vremena koliko provede s vama moze i na grani visiti, kamoli se pretvarati... Kako zelite. Ja vam savjetujem...

- Rekli ste vec sve sto ste imali. Vise necu dolaziti. Oprostite mi sto sam bila toliko drska pa vam oduzimala dragocjeno vrijeme.


Izasla je. Bijes i razocarenje su se preplitali kao prsti njenih ruku. Cijeli grad, mediji, obicni mali ljudi, svi pricaju o gotovo nadnaravnim sposobnostima tog neuropsihijatra, a ona ga ni nakon deset poprilicno dugih razgovora nije uspjela ubijediti da pruzi pomoc, da pruzi ruku lijecnika i covjeka njenom muzu koji je, osjecala je, sve dublje i dublje tonuo u depresiju. Pa jos one nebuloze. Zeli da se nje rijesi, voli jedino sebe. Bitan mu je njezin imetak. Koja drskost. Koje gluposti. On me voli. Ne mogu biti lazni svi izlivi njeznosti i paznje kad njegova dusevna bol nesto splasne, kad se svede u granice podnosljivosti. Ja njega, Bog mi je svjedok, jednako volim od dana kad smo se sreli, kad smo spoznali da je to trenutak koji odredjuje nase sudbine, spaja nase puteve zauvijek.


April sa varljivim suncem i cestim kisama dosao i prosao. Toga jutra, dok ga je ljubila u obraz polazeci na posao iznova je dokucila bol u njegovim ocima. Silan, neizreciv. Bio je blijed, rascupan. Oka nije sklopio, svakojaki kosmari ga pohodili cijele noci, nije u stanju danas raditi. Sad ce pokusati zaspati.

Vratila se s posla na vrijeme, u minutu tacna. Otkljucala je vrata. U dnevnoj sobi ga nije bilo. Ni u trpezariji, spavacoj sobi, kuhinji. Dozivala ga, a otrovna zmija straha palacala jezickom. Onda je otvorila vrata kupatila. Lezao je u kadi punoj vode. Glava bila naslonjena lijevim obrazom na rub tako da mu lice nije vidjela. Ali sasvim jasno je vidjela bezivotnu ruku na trbuhu i u njoj fen za kosu. Voda i struja! Ne! Oh, ne!

Izjurila je, tresnula vratima za sobom. Drhtala je cijelim tijelom.

Napeto je iscekivao ne pomjerajuci se ni za milimetar. Desilo se neocekivano brzo. Tisinu je razderao pucanj. Sacekat ce jos nekoliko minuta, izaci i pozvati policiju. Nece se oblaciti samo ce oko tijela ogrnuti peskir.

Ovaj put je upalilo. Kako se samo dosjetio da napunjen pistolj ostavi na vidnom mjestu, na vrh komode. Kao da je mami. Zadovoljno je klimnuo i nesvjesno se nasmijesio.

Lezala je zgrcenog tijela, licem okrenuta podu. Bacivsi samo letimican pogled u luku ju je zaobisao. Birajuci broj policije tiho je zvizdukao.

- Molim vas da odmah dodjete. Bojim se da je moja zena izvrsila samoubojstvo... Da. U zadnje vrijeme je bila nekako cudna. Da. Aleja brijestova 11.

Odlozio je slusalicu na aparat i protrljao ruke.

- A kazu da nema savrsenog ubojstva - pomislio je.

- Osusi kosu, dragi - iza ledja ga je gotovo pokosio njen glas. - Da se ne prehladis.

Nenad Velickovic



- Sta imas za zadacu?

- Moramo prepisati jednu pjesmicu o proljecu.

- Moze li ova: "Pcelica zujka, vetric lahori…"?

- Ne kaze se vetric nego vjetric.

- Neko kaze vetric, neko vjetric.

- Ja cu napisati vjetric.

- Ne mozes ti prepisivati kako ti hoces, nego kako ovdje pise.

- Mogu.

- Ne mozes.

- Zasto?

- Zato sto