Roditelji i djeca

[Ljiljan]

"Ma koliko samostalnost kao osobina ličnosti bila usko vezana za socijalizaciju, uspješnost i snalažljivost u radu, odnose sa drugima ljudima itd., bitna je pretpostavka i kreativnog razvoja ličnosti. Jer, upravo od samostalnosti, u velikoj mjeri zavisi i sloboda kreativnog ispoljavanja ideja, zamisli, djela... Kako je porodica prva društvena sredina djeteta, ovdje ćemo se zadržati na njenoj ulozi u razvoju dječije samostalnosti i kreativnosti.

Prije svega, roditelji trebaju biti otvoreni za nove ideje, poticati dječiju samostalnost i hrabriti dijete u njegovom radu. Iako je njihova namjera samo da pomognu djetetu u radu, trebaju ga pustiti da samostalno obavi određene radnje. Dijete će se nakon uloženog napora i nakon što je samo nešto uradilo osjećati kompetentnije i zadovoljnije urađenim. Bit će svjesno da je to samostalno obavilo, a ne da je to proizvod rada njegovih roditelja. To će mu, opet, uliti dodatno samopouzdanje i odvažnost da se upusti u nove kreativne poduhvate".

Procitah ovaj odlomak na internetu i mislim da ovaj forum zasluzuje i jednu ovakvu temu gdje mozemo postavljati pitanja koja su usko vezana za roditelje i djecu, njihov odgoj, ulogu porodice u razvoju djece.... te diskutovati na tu temu a da te diskusije budu od pomoci kako za roditelje tako i djecu

[Plitvicanka]

Prevelika protekcija roditelja prema djetetu i zabranjivanje djeci da se zaprljaju, da isprobaju, da dodirnu stvari koje nisu opasne, da glasno pricaju ili pjevuse (sto zna biti cesti slucaj na nasim prostorima, tipa "Tisina gledam televiziju, ili zacepi vec jednom") dovode do stvaranja laganog hendikepa ili straha da djete pokusava i experimentira s novim stvarima, tako i kada postane odrastao cojek cesto ima problem da se adaptira na novim mjestima ili ucini nuzne promjene iz straha od najgorega ili neuspjeha. S druge strane takvo dijete zeli mnogo samostalnosti i daljinu jer se osjeca pre zacahureno i pritisnuto.

Djeca kojima se sve odobrava stvore sliku o sebi kao najboljem, najljepsem, najpametnijem (narcisoidnost) i tesko im je prihvatiti cinjenicu da postoji mozda neko bolje djete, talentiranije ili prihvacenije ili da ne mogu uvijek biti ti koji "dirigiraju" pa imaju problema kada moraju djeliti ili kada im se nesto ne dozvoli. Tesko im se uklopiti s drugom djecom jer se druga djeca kraj njih osjecaju manje vrijedna te ih takve pocnu odbijati sto stvara opet tugu i nezadovoljstvo narcisoidnog djeteta zbog neprihvacenosti.

[Ljiljan]

Evo nadjoh jedan interesantan i poucan tekst na internetu

Konstruktivna kritika

Svaki roditelj ima obavezu da nauči svoje dete pravilnom ponašanju u društvu. Jedan deo ove obaveze odnosi se na to da se na vreme koriguju detetove greške u ponašanju. Tada na scenu stupa upućivanje konstruktivnih kritika deci.

Trebalo bi naglasiti da je konstruktivna kritika prema deci opcija, a ne obaveza. Kao roditelji, imamo obavezu da usmeravamo našu decu. Ni za decu, ali ni za nas nije dobro ukoliko ih ne usmeravamo u životu ka opštem dobru. Kada vidimo da naša deca u svakodnevnom životu uporno greše u nekim situacijama, moramo biti odlučni u reakciji.

Kako uputiti konstruktivnu kritiku?

Kada kritikujemo malo dete, trebalo bi da obratimo pažnju na nekoliko stvari:

Deca imaju osećanja

Ovo je najvažnija činjenica koju bi trebalo imati na umu kada kritikujemo dete. Svakome je jasno da deca imaju osećanja. Međutim, roditelji su među prvima koji tu činjenicu često zaboravljaju.

Kada su deca mala, ona su u potpunosti pod našom kontorlom. Tada je vrlo lako zaboraviti da su oni u stvari mali ljudi, a ne samo bespomoćna deca. Oni imaju osećanja koja se mogu vrlo lako povrediti. Njihovo samopouzdanje može biti ozbiljno narušeno ako im često upućujemo nekonstruktivne ili u čak besmislene kritike. Prema deci bi se uvek trebalo ponašati onako kako bismo želeli da se drugi ponašaju prema nama.

Uputite jasnu poruku

Cilj ispravne kritike je da prenesete određenu poruku detetu. Ali prvo morate znati šta uopšte želite da poručite. Ukoliko nemate nikakvu ideju šta želite da postignete vašim postupkom, onda kritikovanje neće izazvati ništa drugo do besa i frustracije malog deteta. Zapamtite, vaša uloga u kritikovanju je da na neki način obrazujete vaše dete a ne da ga kaznite ili ponizite. Kada kritikujete dete uvek morate imati jasnu ideju čemu želite da ga naučite.

Kritikujte ponašanje, a ne dete

Ovo je važnan detalj. Kada kritikujete dete, veoma je važno da usmerite svoju poruku ka detetovom ponašanju, a ne ka samom detetu. Vašem detetu mora biti jasno da ste uznemireni zbog njegovog ponašanja, a ne zbog njega samog.

Nikada ne vređajte dete!

Deca stvaraju sliku o sebi na osnovu onoga što im drugi govore. Kada roditelj vređa svoje dete, to može ostaviti veoma negativne posledice na psihički razvoj mališana, ali može ugroziti i njegov osećaj poverenja i zajedništva sa mamom ili tatom. Bilo kakvo vređanje dece negativno utiče na njihovo samopouzdanje. Na kraju, deca koja nisu izložena verbalnim uvredama, skoro nikada neće doći u situaciju da vređaju drugare, roditelje ili bilo koga drugog iz svoje sredine.

Ne kritikujte dete pred drugima

Detetu je dovoljno teško što mora da se suoči sa roditeljskom kritikom. Ukoliko ga kritikujete pred drugima, biće mu još teže, a efekti vaše kritike biće nikakvi. U ovakvim okolnostima, bolje je razgovarati sa detetom kada ste kod kuće, ili kada ste samo vas dvoje u prostoriji. Vaše dete će vas u tom slučaju pažljivije saslušati i lakše shvatiti šta želite da mu kažete.

Ponudite priliku da se ispravi greška

Vaše dete mora da zna da je učinilo nešto loše. Ono u isto vreme mora da ima priliku da “preispita” sebe kako ne bi više činio istu grešku. Vi morate da imate ideje na osnovu kojih će dete shvatiti kako da poboljša svoje ponašanje. Na ovaj način, detetu ćete pokazati da ne može da povređuje druge ljude (ili da se ponaša ružno), pa da se posle toga okrene i ode. Ono mora biti svesno greške, mora naučiti da kaže “žao mi je” ili “izvini”, ali pre toga mora razumeti šta te reči zapravo znače. Dete mora znati da izgovaranje reči “izvini” predstavlja prihvatanje odgovornosti za neko delo koje nije dobro. U isto vreme, “izvini” pomaže detetu da se suoči sa ružnim delima i da ih reši.

Kritikujte s ljubavlju

Ovo je veoma važno. Kritikovanje je poklon. To je poklon znanja, to je poklon vrednosti. Međutim, to je i neželjeni poklon, jer niko ne želi da sluša kritike. Cilj roditelja je da uputi kritiku detetu na najbezbolniji način, jer će dete samo tako odreagovati na izrečeno. Kada kritikujete dete, mora biti jasno da to činite za dobro vašeg mališana. Ukoliko vaše dete zna da mu nešto govorite zato što ga volite i brinete za njega, budite sigurni da će lakše prihvatiti vaše reči. Ukoliko ste ljuti, sve što će dete čuti biće vaš bes. Vaše reči izrečene u besu i ljutnji dete će razumeti kao “Ne volim te”. Ništa drugo neće čuti. Zato vi kao roditelj morate biti jasni u poruci da volite vaše dete i da ga kritikujete baš zato što želite da bude dobar i pažljiv, na primer.

Ovo nije lak zadatak. Lako je pisati na ovu temu, i čitati ovaj tekst kada je situacija u kući normalna i mirna. Veoma je teško usvojiti i praktikovati ove reči u trenutku kada dođe do spora između roditelja i deteta. Ipak i ovo je dobar početak. Roditelji moraju razumeti ove delikatne mehanizme, kako bi znali na odgovarajući način da pomognu deci.

Posmatrajte svet očima deteta

Roditelji se ne susreću sa istim izazovima kao deca. Zato deca često mogu postaviti pitanje mami ili tati “Zašto me kritikuješ, ti me ne razumeš”. To je legitimna reakcija deteta na upućenu kritiku. Vaše dete vas posmatra kao stabilnu odraslu osobu, ali ponekada je potrebno da gledate svet očima deteta, kako biste razumeli faze kroz koje ono prolazi. Korisno je da detetu objasnite jednostavnim, takoreći dečijim jezikom kako vidite problem, ali i rešenje.

Ponekada je najbolje ne kritikovati

Roditelji imaju urođen impuls da brzo odreaguju kada vide da njihova deca nešto ne rade na dobar način. To je normalno. Međutim, uvek bi trebalo da se potrudite da pre nego što počnete sa kritikama stanete i razmislite da li je to pravo mesto, vreme i način za verbalni “okršaj” sa detetom. Kada dete učini nešto loše uglavnom će očekivati kritiku. Po prirodi stvari dete će na vaše reči reagovati odbrambenim stavom. U tom prvom trenutku neće čuti ama baš ništa od onoga što ste mislili da kažete. Zato je ponekada bolje odložiti kritiku i sačekati da se atmosfera u kući smiri. Tada možete mirno i bez ljutnje raspraviti situaciju racionalno.Budite uvereni, dete će vas ne samo čuti nego i saslušati.

Zaključak

Principi o kojima smo pisali primenjuju se onda kada želimo da pozitivno utičemo na nekoga. U svakodnevnom životu ove principe ne moramo da primenjujemo prema kolegama, prijateljima ili rodbini. Međutim, kao roditelji, tu opciju nemamo. Mi smo automatski “uključeni” i u obavezi smo da pomognemo detetu.

Naša je obaveza da ispravimo loše ponašanje deteta. Deci je potrebno naše vođstvo i inicijativa. Postoje neprijatni primeri svuda oko vas gde roditelji deci dozvoljavaju da rade šta god hoće i kako hoće. Takva deca, iako imaju privid potpune slobode u detinjstvu, kasnije izrastaju u osobe koje ne umeju da razlikuju dobro od lošeg, ne razumevajući posledice lošeg dela. Često ta deca vremenom steknu osećaj da njihovi roditelji i ne brinu previše o njima. I u tome su često u pravu.

Biti roditelj nije lako. Ipak, što više ljubavi i roditeljskog truda uložite u dete, veće su šanse da ono izraste u osobu koja će čvrsto stajati na zemlji i znati da iskoristi svoje potencijale na najbolji način.

[Ljiljan]

Pasivno pušenje i djeca

Najmanje 75% dima iz cigarete se proširi po okolnom zraku. Udisanje takvog zadimljenog vazduha se naziva pasivno pušenje.
Već nakon par dimova se vazduh u jednoj prostoriji zadimi. Djeca su osjetljivija na otrovne supstance, čak i na supstance koje se nalaze u dimu cigarete.

Rizici za djecu kod pasivnog pušenja
Djeca pušaca češće imaju problema sa bolom u grlu, upalom ušiju, kašljem, katarom disajnog trakta i upalom pluća.
Pasivno pušenje može kod djece izazvati alergije i asmu.
U devetom razredu osnovne škole 7 od 10 djece čiji su roditelji pušači puše i sami. Kod djece čiji su roditelji nepušači puši 1 od 10 djece.

Nove navike u vezi pušenja
Pušite napolju. Nije dovoljno pušiti ispod kuhinjske nape ili pored otvorenog prozora. Dim se lako širi po kući.
Nikad ne pušite u prisustvu djece, čak ni kad ste napolju. Vi ste najvažniji primjer ponašanja vašoj djeci.
Nemojte dozvoljavati pušenje u automobilu.
Kad idete u goste uvijek pitajte da li se kod njih smije pušiti. Ali najradije izbjegnite pušenje ako u kući ima male djece.

Šta vaša djeca dobijaju ako odrastaju u nepušackoj sredini
Biće zdravija i bolje će uspijevati u školi.
Imaće manje upala disajnih organa.
Rizici da dobiju asmu ili alergije će se smanjiti.
Šanse da se propuše će biti manje.
Odrastaće u čistijoj kući bez dima u odjeći, tepisima i zavjesama.

[Plitvicanka]

Pasivno pušenje i djeca

Najmanje 75% dima iz cigarete se proširi po okolnom zraku. Udisanje takvog zadimljenog vazduha se naziva pasivno pušenje.
Već nakon par dimova se vazduh u jednoj prostoriji zadimi. Djeca su osjetljivija na otrovne supstance, čak i na supstance koje se nalaze u dimu cigarete.

Rizici za djecu kod pasivnog pušenja
Djeca pušaca češće imaju problema sa bolom u grlu, upalom ušiju, kašljem, katarom disajnog trakta i upalom pluća.
Pasivno pušenje može kod djece izazvati alergije i asmu.
U devetom razredu osnovne škole 7 od 10 djece čiji su roditelji pušači puše i sami. Kod djece čiji su roditelji nepušači puši 1 od 10 djece.

Nove navike u vezi pušenja
Pušite napolju. Nije dovoljno pušiti ispod kuhinjske nape ili pored otvorenog prozora. Dim se lako širi po kući.
Nikad ne pušite u prisustvu djece, čak ni kad ste napolju. Vi ste najvažniji primjer ponašanja vašoj djeci.
Nemojte dozvoljavati pušenje u automobilu.
Kad idete u goste uvijek pitajte da li se kod njih smije pušiti. Ali najradije izbjegnite pušenje ako u kući ima male djece.

Šta vaša djeca dobijaju ako odrastaju u nepušackoj sredini
Biće zdravija i bolje će uspijevati u školi.
Imaće manje upala disajnih organa.
Rizici da dobiju asmu ili alergije će se smanjiti.
Šanse da se propuše će biti manje.
Odrastaće u čistijoj kući bez dima u odjeći, tepisima i zavjesama.

[emanuela]

ovo ste cure odlicno napisale ali mene zanima samo jos jedna stvar
evo ja sam zivjela dugo u zajednici s mojim roditeljima i u tom periodu smo dobili djete
e sad tu je nastao problem
prvo ja sam bila dugo zeljeno dijete i moji oditelji su ukvalno iz te silne ljubavi prenesene s mene na naseg sina poceli da preuzimaju ulogu roditelja i da se pitaju oni umjesto mene i muza sto je naravno nama smetalo ali ih nismo htjeli povrijediti medjutim situacija se izmakla kontroli i kad sam u jednom trenutku shvatila da u stvari nikakvog autoriteta nemam nad sinom jednostavno sam spakirala kofere i odselila se sa muzem i djetetom e sad mene zanima kako bezbolno u ovakvim situacijama da pokazes babi i dedi da ne odgajaju oni djete vec roditelji i da oni ne mogu odgajati djete po sebi vec da ga mi trebamo oblikovati u ostalom nece niko rec nisu ga baba i deda odgojili vec otac i majka
ja vrlo cesto dolazim u sukob sa svojima bas zato sto on i imaju jednu viziju kako da ga odgajam a ja imam sasvim neku drugu i nikako da nadjem sa njima neki zajednicki jezik i da im objasnim al bez uvrede da sene petljaju tamo kud im nije mjesto jer ako se ja i muz slozimo kako ce mo ga odgajati sta se oni imaju petljati
posebno je problem ako ja nesto ne dozvopljavam i kazem im da mu ni oni to ne daju i onda ja dodjem kod njih i vidim da su mu tu neku x stvar dozvolili sustavno mi ruse autoritet
poskusala sam cak i da im nedam da ga vode kod sebe al opet kontam ma kud cu jedino im je on unuce grehota mi je jer ja znam kako je odrastati bez babe i dede

[emanuela]

evo jos jednog zanimljivog teksta



DJECA I RODITELJI


Razvoj i rast djeteta je izuzetno kompleksan, a za roditelja zahtjevan i odgovoran proces. Slijedeći tekst će potvrditi ovu rečenicu, s ciljem da djeci i roditeljima olakša proces odrastanja i promjene koje on sa sobom nosi.

Dijete se rađa s određenom genetskom predispozicijom, ali se ista razvija i oblikuje u kontaktu s okolinom. Zato možemo reći da u većoj ili manjoj mjeri obitelj oblikuje nezrelo dijete i prilagođava ga svojoj sredini. Obitelj predstavlja malu socijalnu grupu i akcije i reakcije odvijaju se u njoj prema psihodinamici male grupe.

U obitelji dijete stiče iskustva koja će kasnije primijeniti na širu socijalnu zajednicu. Odnos dijete roditelj započinje još u prenatalnom razdoblju. Majka se djetetu koje nosi obraća, tepa mu, gladeći trbuh gladi dijete u njemu. Otac se djetetu obraća posredno, kroz svoj odnos prema djetetovoj majci, ili direktno, milujući ženin trbuh, lupkajući ga, dozivajući dijete. Nakon rođenja odnos roditelj dijete možemo indirektno proučavati prateći ponašanje djeteta u igri, npr. u stavu djevojčice prema lutki. Odnos djevojčice prema lutki ovisi o emocionalnom odnosu roditelja prema toj djevojčici i obrnuto. No, ova problematika je vrlo kompleksna, roditelji nisu slobodni od svojih ranijih životnih iskustava, posebno ne onih koje su doživjeli u svom ranom djetinjstvu. Zato će na njihov odnos prema djetetu utjecati i iskustvo međusobnog odnosa preneseno iz njihovog iskustva s vlastitim roditeljima. Slobodno možemo reći da u trenutku rođenja djeteta roditelji suočavaju svoje fantazije i realnost: ispunjene želje, razočaranja, mogućnost i nemogućnost da prihvate dijete onakvo kakvo jest… Sve se to ugrađuje u odnos prema djetetu. Osim faktora kojih su roditelji svjesni sudjeluju i njihovi davno zaboravljeni doživljaji i emocionalna iskustva.

Rene Spitz je (kao i mnogi drugi znanstvenici) utvrdio da je u tom najranijem razdoblju neobično važna veza između majke i djeteta, tako da možemo reći da je prvih osam mjeseci života djetetu najznačajnija osoba upravo majka. Iza tog perioda dijete će sve bolje prepoznavati i druge osobe, pa će i njihov značaj i uloga rasti.

Studije Anne Freud su jasno pokazale da odvajanje djeteta od majke u polovici prve godine (pa i kasnije), bez adekvatne zamjene, izaziva smetnje u razvoju ličnosti. Strah malog djeteta od gubitka objekta majke zovemo separacionom anksioznošću, a ukoliko je on potenciran traumatskim iskustvom zaostaje vrlo dugo i uvjetuje povećanu ranjivost djeteta za sve daljnje traumatske doživljaje.

Uloga majke u psihoseksualnom sazrijevanju djeteta je vrlo velika. Aktom dojenja i hranjenja majka potvrđuje život djeteta, ona ga prihvaća. Dijete tako putem majke dobije prvo iskustvo vlastitog postojanja. To nesvjesno iskustvo djeteta da živi Winnicot je nazvao self, pojam koji prevodimo kao sebstvo. To je u stvari osnova za budući JA djeteta. Kad ne postoji kontinuitet odgovarajućih reakcija majke na djetetove potrebe, može nastati (lažni) self na temelju kojeg se razvija slabi JA. Takav JA može uvijek u nepovoljnim situacijama uvjetovati različite smetnje ličnosti.

Novorođenče je ovisno o svojoj majci i ne može bez nje opstati. Ta dijada majka-dijete predstavlja simbiotsku zajednicu, koja je i prva socijalna zajednica uopće. Majka pruža djetetu smirenje, ugodu, a ono na temelju toga stiče povjerenje. Količina ovog osnovnog, bazičnog povjerena koje dijete stiče u najranijoj dobi doprinosi osjećaju sigurnosti i samopouzdanja u kasnijem životu.

Evo kratkog pregleda razvoja djeteta kroz prve dvije godine života:

U 1. mjesecu dijete se ne može osjetiti odvojeno od okolnog svijeta, ono još ne razlikuje JA od ne-JA.
Na kraju 2. mjeseca još ne razlikuje crte lica majke, ali je to najčešći vidni podražaj povezan s ugodnim osjećajem sitosti i nježnih dodira.
U 3. mjesecu počinje zapažati lice majke, reagira na njega smiješkom. Sada dijete ima svoj objekt koji je značajan u oblikovanju psihičkog života djeteta.
Između 5. i 8. mjeseca dijete počinje raspoznavati pojedine osobe međusobno i emocionalno se vezati na njih. Dijete te dobi osjeća strah kad majka nije prisutna. Taj strah nazivamo strahom od separacije. Spitz ga naziva strahom osmog mjeseca.
Dijete se u ovoj dobi voli igrati tako da baca predmete koje mu mi dohvaćamo i tu igru može ponavljati do beskonačnosti. Tako ono stiče sigurnost de će se i majka kada ode opet vratiti (stjecanje iskustva o konstantnosti objekta).
Krajem prve godine počinje se razdvajati dijada.
U 2. godini dijete često reagira sa “ne” kad majka nešto zahtijeva od njega. Razvija se negativizam koji roditelji pod svaku cijenu nastoje suzbiti umjesto da ne obraćaju pažnju na njega.
Između 15. i 18. mjeseca počinje kontrola sfinktera. Povoljno je kad dijete napusti ugodu refleksne ekskrecije dragovoljno - za ljubav osobi koja ga na to stimulira. U tom razdoblju roditelji stimuliraju kontrolu sfinktera na razne načine. Konflikt tog razdoblja “čistoća ili prljavost”, “poslušnost ili neposluh” može se previše zaoštriti i u većoj mjeri izazvati strah od gubitka ljubavi na uštrb individualnosti djeteta.
U toku procesa individuacije između 18. i 24. mjeseca strah od separacije je najjači. Dijete se grčevito drži majke u razvojnom konfliktu pokrenutom neminovnošću separacije. Kao prijelazni objekt, koji olakšava separaciju, obično se javlja igračka ili neki drugi meki predmet.

Uloga oca u ranoj dobi djeteta nije očita kao majčina, ali je svejedno vrlo velika. Otac svojom biološkom i djelomično socijalnom različitošću od majke unosi u odnos s djetetom više stvarnosti vanjskog svijeta. Brinući se o djetetu otac kao osoba vrlo bliska njemu utisne između majke i djeteta (prva triangulacija) te na taj način potiče separaciju. Ako je majka ona koja djetetu daruje život, i ona koja svojom toplinom i ljubavlju postavlja osnovu djetetovog sebstva, otac je onaj koji djetetu omogućava da izađe iz simbioze, onaj koji daje smisao separaciji. Otac je onaj koji djetetu nudi svijet izvan simbioze kao neizrecivo lijep i daje djetetu poticaj da se upusti u njegovo istraživanje. Reaprochmentom se dijete puni vječnom majčinom ljubavi i odlazi na to putovanje koje zovemo životom.

Između 2. i 3. godine dijete postaje svjesno svog spola. Otac kao osoba suprotnog spola privlači djevojčicu, a kao istospolni postaje za dječaka pogodna osoba za identifikaciju. I majka je sada osoba ženskog spola u koju se djevojčica nastoji ugledati, a na koju dječak upravlja svoje djetinje želje i fantazije. Ova druga triangulacija na osnovu spola za dijete je puna različitih afekata i konflikata, najčešće ograničenih na obiteljski krug. Dijete te dobi je sklono utješnim fantazijama o vlastitoj važnosti (primjer dječaka koji je pričao kad se vratio s mora da je svojom lopaticom ubio morskog psa).

Dijete te dobi češće je znatiželjno, veselo i obijesno, ali može biti nesretno i patiti. O zrelosti roditelja ovisi da li će pritom moći zadržati svoju psihičku ravnotežu i koliko će pomoći djetetu da izađe iz te emocionalne gužve spolno dobro identificiran i s određenom psihičkom strukturom NAD-JA. U toj dobi vrlo je važna i igra djeteta (djevojčice s lutkom i dječaka s oružjem).

Kod neurotičnih roditelja mogu se aktivirati vlastiti neriješeni konflikti karakteristični za tu fazu i smetati tok emocionalnog razvoja djeteta. Pravilnim pristupom edipovskoj problematici roditelji će pomoći djetetu da izdiferencira svoju spolnu ulogu i odabere objekt identifikacije. Upravo zbog toga je važno da roditelji u djetetovu edipovsku problematiku ne unose svoje nerazriješene konflikte nastale na istoj osnovi, čime onemogućuju djetetu da razriješi razvojnu problematiku ove faze.

Faza latencije

Oko 5. ili 6. godine dijete ulazi u fazu LATENCIJE. Sada prevladavaju sublimirani nagonski derivati. Dijete je sada željno znanja. U latenciji se progresivno učvršćuje psihička struktura NAD-JA. U ovoj fazi jača osjećaj dužnosti i odgovornosti, smisao za pravdu i red, bolje prihvaćaju pravila društvene sredine. I u ovoj fazi povremeno se javlja regres. Djeca su sklona raznim ritualima u ponašanju, brojenju koraka, prozora, sakupljanju raznih predmeta itd. Dijete polako u psihološkom smislu napušta roditelje i postaju mu važniji vršnjaci - dijete izmiče autoritetu odraslih i podvrgava se autoritetu grupe vršnjaka. Dijete polako počinje zapažati slabosti i greške roditelja. Ponekad se strogi NAD-JA djeteta projicira u okolinu, pa se od njega mogu čuti izjave da su neke osobe iz te okoline nepravedne prema njemu, da imaju “pik” na njega. Moramo reći da je upravo ovo razdoblje konsolidacije super-ega. On prestaje biti naglašeno rigidan i kažnjavajući ugradnjom ego-ideala, koji se zasniva na pozitivnim vrednovanjima nastalim na iskustvu djeteta u odnosi s roditeljima, nastavnicima i drugim autoritetima.

U fazi latencije roditelju prijeti opasnost da “ostane bez djeteta”. Konkurencija su mu odgajatelj i nastavnik u školi. Nastavnik je značajan i iz razloga jer donoseći svoj sud nad znanjem i inteligencijom djeteta na izvjestan način ocjenjuje i roditelje pa od tud i razumljiva bolna osjetljivost na neuspjeh djeteta u školi. Značaj grupe vršnjaka je sve veći, utjecaj vršnjaka na dijete konkurira roditeljskom, te nije rijetko nerazumijevanje roditelja, npr. u slučaju kada bi se njihovo dijete radije igralo u prljavom dvorištu s vršnjacima nego s roditeljima išlo na izlet u neke vrlo privlačne krajeve. Normalno da ta «opasnost gubitka djeteta» za roditelja nije realna, ali ona može stimulirati nerazriješenu separacionu problematiku roditelja.

Treba naglasiti de se dijete u LATENCIJI još ne može održati uvijek na istoj, zrelijoj razini ponašanja. Konflikti koji zbog toga nastaju mogu gurnuti dijete u dublji regres.


Pubertet

Roditelji koji su se jedva adaptirali na ponašanje djeteta u fazi latencije žele dijete u toj fazi i zadržati pa i previde brojne fizičke i psihičke osobine koje karakteriziraju fazu puberteta. Konflikt (vezan na seksualnost) rješava se u prosjeku na taj način da se mlada osoba, slijedeći svoje progresivne razvojne tendencije, oslobađa djetinjih veza s roditeljima i stiče svoju samostalnost. Svima nam je dobro poznato pubertetsko ponašanje koje u stvari proizlazi iz KONFLIKTA ODRASTI ILI NE ODRASTI pa mlada osoba ostavlja dojam čas djeteta čas odraslog. Nošena zrelim seksualnim impulsima sklona je kako nekontroliranim ispadima tako i suzbijanju tih impulsa beskrajnim razmišljanjem, filozofiranjem, psihologiziranjem.

Ako edipov konflikt u djetinjstvu nije relativno povoljno riješen i dijete se nije dovoljno određeno spolno identificiralo pojava zrele seksualnosti može u mlade osobe biti povezana s teškoćama prihvaćenja seksualne uloge za koju bi se trebalo opredijeliti. U tim slučajevima menstruacija i ejakulacija mogu dovesti do neuroza, uz preduvjet postojanja odgovarajuće biološke predispozicije i izloženosti negativnim faktorima djelovanja okoline. Konstelacija niza nepovoljnih čimbenika rezultirat će nastankom poremećaja.

Mora se priznati da nije lako naći zamjenu za roditelje. U potrazi za novim idealima, prijateljstvima i ljubavima mlada osoba može neko vrijeme ostati zbunjena, nesigurna i osamljena, s bolnim osjećajem praznine. Mlade osobe nastoje ispuniti prazninu i smanjiti nesigurnost koja se javila nakon osamostaljivanja od roditelja. To je razlog zašto se u pubertetu sklapaju najčvršća prijateljstva, doživljavaju najsretnije i najnesretnije ljubavi. U tom procesu osamostaljivanja odnos prema roditeljima može preći u oprečnost: ljubav u mržnju, a poštovanje u prezir. Ti osjećaji izazivaju različite obrane JA. To može proći samo kao pubertetska kriza, a može u kasnijem životu izazvati i dublje poremećaje ličnosti. Ponekad se ti osjećaji projeciraju na vlastitu ličnost pa može doći do pokušaja suicida. Usput rečeno - suicid nikako nije prirodno obilježje adolescencije, a eventualni pokušaji suicida u toj dobi najčešće imaju značenje apela, odnosno specifičnog traženja pomoći od okoline.
Roditelji su ovim brojnim promjenama ne rijetko zatečeni i zbunjeni: “Majka koja sama nije dobro prihvatila svoju seksualnu ulogu može nastojati da i njena kćerka ostane aseksualna. Majka vezana za sina može se plašiti njegove seksualne zrelosti i strepiti da će ga neka djevojka preoteti. Očevi se mogu osjećati ugroženi od sinova koji odrastaju i biti ljubomorni na momke svojih kćeri. Takvo ponašanje roditelja ukazuje na to da zrela seksualnost djece u pubertetu, kao i ona nezrela u edipovskoj fazi, predstavlja poticaj na oživljavanje djetinjih konflikata samih roditelja.”

Adolescencija

Zbog zabrana iz djetinjstva i poteškoća oko prihvaćanja seksualnosti dio adolescenata ima još dosta dilema i poteškoća u toj dobi. Ima dakako i mnogo sigurnijih mladih osoba koje uspješno nalaze odgovarajuće partnere i povezuju se s njima za niz godina, a katkada i za čitav život. Dugo školovanje, povezano s materijalnom ovisnošću i stanovanjem u roditeljskom domu, ipak značajno odgađa konačno osamostaljivanje mlade osobe. Neki roditelji više, a neki manje potpomažu tu fazu osamostaljivanja njihovog djeteta.

Roditelj može katkad previše opteretiti adolescenta svojim intimnim brigama i nevoljama. Ovakav obrat u ulogama generacija koji obično nastupa u starosti roditelja, još je preuranjen i prevelik teret za adolescenta. U kontaktu s adolescentom odrasli osjećaju nostalgiju za obiljem njegovih svježih mladenačkih osjećaja i njegovim beskompromisnim buntom, ali roditelj ostaje taj koji treba pomoći djetetovo sazrijevanje u smislu daljnje separacije i individuacije, ne potencirajući svojih zahtjevima i ponašanjem simbiotske odnose. Jasna struktura obitelji očuvanih granica i bez alijansi, neposredne komunikacije oslobođene dvostrukih poruka, uz poštivanje generacijskih razlika, s roditeljima koji sposobnošću investiranja u partnera daju djetetu slobodu odvajanja, te uspješno rješavanje razvojne problematike ranijih faza, garancija su uspješnog izlaska iz kriza adolescentnog perioda.

Vinko Čatipović, dr. med.

[Ljiljan]

ovo ste cure odlicno napisale ali mene zanima samo jos jedna stvar
evo ja sam zivjela dugo u zajednici s mojim roditeljima i u tom periodu smo dobili djete
e sad tu je nastao problem
prvo ja sam bila dugo zeljeno dijete i moji oditelji su ukvalno iz te silne ljubavi prenesene s mene na naseg sina poceli da preuzimaju ulogu roditelja i da se pitaju oni umjesto mene i muza sto je naravno nama smetalo ali ih nismo htjeli povrijediti medjutim situacija se izmakla kontroli i kad sam u jednom trenutku shvatila da u stvari nikakvog autoriteta nemam nad sinom jednostavno sam spakirala kofere i odselila se sa muzem i djetetom e sad mene zanima kako bezbolno u ovakvim situacijama da pokazes babi i dedi da ne odgajaju oni djete vec roditelji i da oni ne mogu odgajati djete po sebi vec da ga mi trebamo oblikovati u ostalom nece niko rec nisu ga baba i deda odgojili vec otac i majka
ja vrlo cesto dolazim u sukob sa svojima bas zato sto on i imaju jednu viziju kako da ga odgajam a ja imam sasvim neku drugu i nikako da nadjem sa njima neki zajednicki jezik i da im objasnim al bez uvrede da sene petljaju tamo kud im nije mjesto jer ako se ja i muz slozimo kako ce mo ga odgajati sta se oni imaju petljati
posebno je problem ako ja nesto ne dozvopljavam i kazem im da mu ni oni to ne daju i onda ja dodjem kod njih i vidim da su mu tu neku x stvar dozvolili sustavno mi ruse autoritet
poskusala sam cak i da im nedam da ga vode kod sebe al opet kontam ma kud cu jedino im je on unuce grehota mi je jer ja znam kako je odrastati bez babe i dede

To je vrlo kompleksna situacija ema. Ne bih mogla reci neko moje licno iskustvo jer moj sin nikada nije zivio u blizini svoje bake i dede, ali je bilo slicnih situacija kada smo odlazili u posjetu jedni drugima. Naime, s obzirom da ste ti i muz odrasle osobe i uz sva uvazavanja i respekt prema roditeljima jedino se mogu postici rezultati sa otvorenim razgovorom. Ne zivite vise zajedno, ali treba da stavis do znanja svojim roditeljima da je tvoje dijete tvoja i muzevljeva briga u smislu odgoja. Naravno to bi se moglo uciniti kroz jedan normalan razgovor odraslih osoba, pazeci da ne dodje do povisenog tona, ili jos gore bilo kakve vrste uvrede. Ako se baka i deda budu osjecali pogodjeni vasim zakljuckom to ipak nece trajati dugo, u to sam sigurna. Jednostavno jasno staviti na znanje baki i dedi sta vama kao roditeljima smeta u njihovom ponasanju prema unuku. On je jos mali da bi shvatio takve stvari da pokusavate preko njega, znaci ostaje da to na otvoren i iskren nacin rijesite izmedju vas odraslih. Po mom misljenju gore je ukoliko dozvolis, radi paznje prema svojim roditeljima, da i dalje oni cine po svom, a kod kuce ti po svom. Samim tim stvorit ce se jaz kod djeteta, koje ce u kasnijim godinama osjecati nesigurnost svojih licnih postupaka. Jer uvijek ce se pitati da li je ispravno ono sto su baka i deda cinili ili ono sto su mama i tata govorili. Ne znam koliko vremena tvoj sin provodi sada kod bake i dede od kako ne zivite zajedno, ali zabraniti boravke kod njih isto tako nije rijesenje. To bi trebalo provesti sukcesivno, znaci u nekom dugorocnijem periodu smanjivati odlaske odnosno vremensko trajanje posjete kod njih. Tako da to ne osjete ni baka i deda a ni sin. Jer zabraniti bi bio povrijedjen i ponos jednih i drugih. Ja sam uvijek za otvorene i iskrene razgovore, mislim da samo to moze donijeti neke rezultate. Jasno staviti do znanja svojim roditeljima da vi zelite da vise vremena provodite sa svojim djetetom, sto je razumljivo. Sve sto vi nazivate zabranom jednostavno bi i oni trebali da prihvate, u tom slucaju cesci boravak vaseg sina kod bake i dede ne bi imao za posljedice vaseg autoriteta. Ja sam imala par situacija gdje su baka i deda pred mojim sinom govorili da bi mogao mozda to i drugacije uraditi nego sto sam sama predlozila, ali u toj situaciji sam odmah reagovala i razgovarala sa njima. To se ponovilo mozda jos jednom ili dva puta i shvatili su da ne mogu uticati, pa su samim tim i prestali. Znaci, sjednite i razgovarajate otvoreno o tome, mislim da je to jedan od najbezbolnijih nacina. Sve ostalo moze biti laz i imati samo vece posljedice za odnos izmedju vas odraslih, ukoliko i dalje budete radi obzira podnosili istu situaciju. Baka i deda ce se radovati da vide svog unuka ali im sigurno nece predstavljati problem kada je u pitanju neka odluka, da kazu svom unuku to moramo pitati mamu i tatu da li smijes ili ne smijes. Svi ce biti zadovoljni a samim tim ce baka i deda povecati autoritet vas kao roditelja kod vaseg sina.
Za ovako nesto u vasoj konkretnoj situaciji, koja je dobro poodmakla kontroli treba snage ali mislim da se necete pokajati budete li to napravili.

[Plitvicanka]

Ja nemam dijete Ema, ali cinjenica je da su roditelji roditelji i da baka i deda to moraju da postuju. Djete je tvoje a s time je i odluka tvoja, jedino smatram da se u odgoj smije mijesati nekome tko mentalno nije izbalansiran i sposoban sam da skrbi o djetetovom dobru. Ja bih definitivno razgovarala, ali ne nikako pred djetetom, medjutim prije bilo kojeg razgovora bih oci u oci rekla baki i dedi da ne zelim razgovarati zato da bih ih povrijedila ili zato sto mislim da nisu u pravu, vec za dobrobit djeteta, jer ako ono nema sve odrasle na istoj relaciji, ono se stavlja u poziciju da mora da bira, a posto je jos dijete, ono ne zna sta je pravo, dakle ono treba imati jedan smjer, i da se ne zbuni ili izfrustrira svi treba da ga odgajaju u istom smjeru.

Vrlo je bitno da dijete ima respekt prema svima, ali ga onda svi trebaju graditi skupa i slozno.

Isto tako, ako baka i deda misle da radis nesto krivo, neka ti dadu na znanje, ali nikad pred djetetom, jer djeca su pametna i ako vide da su odrasli zavadjeni i ne slazu se iskoristit ce to, a posto ne znaju pravilno, lako u takvoj situaciji odluce pogresno.
Dakle reci im da si spremna cuti svaku njihovu primjedbu, ali da se suzdrze tih primjedbi na licu mjesta dogadjaja pred djetetom, vec da zapamte i lijepo nasamo porazgovaraju o tome kada se nadje prilika. Isto tako ce to dati vremena da na miru njima objasnis zasto se sn tim slazes ili ne slazes. Bake znaju doci i sa dobrim savjetima, ali mora se znati da o tvom djetetu odlucujes ti, bas kao sto je tvoja majka odlucivala o tebi i svaka druga majka o svom djetetu.

Baka i deda nece uvijek biti oko kuce i sta ce se dogoditi kad njih nema a dijete tebe ne slusa-nece slusati nikog i ne daj boze zavrsit ce na krivom putu, to se lako moze dogoditi ako oni tako nastave i to im trebas dati do znanja.

[Ljiljan]

Zastrasivanje djece

Veoma cesto cujemo roditelje koji svojoj djeci govore "ako ne prestanes, dobit ces batine, doci ce policajac da te odvede u zatvor, ili doci ce onaj ljuti ciko... ili ugrist ce te cuko ili,ili,ili"..
Da li su vas vasi roditelji strasili i oni koji imaju djecu, da li to cinite svojoj djeci??

Moram priznati da sam u djetinjstvu bila veoma cesto plasena od roditelja, posebno mame. Danas kada sam odrasla osjetim pocesto da se to u nekim situacijama odrazava jos uvijek. Moj savjet kako sadasnjim tako i buducim roditeljima, ne plasite djecu jer mogu nastati posljedice. S djetetom treba razgovarati a ne plasiti ga....

[Plitvicanka]

Zastrasivanje djece

Veoma cesto cujemo roditelje koji svojoj djeci govore "ako ne prestanes, dobit ces batine, doci ce policajac da te odvede u zatvor, ili doci ce onaj ljuti ciko... ili ugrist ce te cuko ili,ili,ili"..
Da li su vas vasi roditelji strasili i oni koji imaju djecu, da li to cinite svojoj djeci??

Moram priznati da sam u djetinjstvu bila veoma cesto plasena od roditelja, posebno mame. Danas kada sam odrasla osjetim pocesto da se to u nekim situacijama odrazava jos uvijek. Moj savjet kako sadasnjim tako i buducim roditeljima, ne plasite djecu jer mogu nastati posljedice. S djetetom treba razgovarati a ne plasiti ga....

Ja ne volim plasiti djecu tipa uzet ce te cigani, ugrist ce te ceko, otici ces u zatvor itd., ali ako sam sa djetetom na cesti i ono untoc mom objasnjenju da treba drzati moju ruku jer auti prolaze i nepoznati ljudi su okolo koji bi ga mogli uzeti ako ne slusa i izgubi se, bjezi i trga se iz ruke, onda mislim da stvari poput :"udarit cete auto", ili "izgubit ces se i netko te moze uzeti", ili recimo, kad dodje do policije: "ako budes udarao i unatoc upozorenju ne prestanes ozljedjivati svog brata ili druge uciteljica, a kasnije kad si odrastao, policija ce te kazniti" su cinjenice. Djeca stvarno ne bi trebala sama bazati i letati po cesti ili se uciti nasilju bez znanja posljedica.

Dakle, ovisno kojim tonom i nacinom djetetu kazete, ista stvar moze da znaci pretnja u jednom, ili objasnjenje i opisivanje cinjenice u drugom slucaju.

Ja sam imala fobiju jer mi je mama govorila da ako pocnem pusiti necu moci lijepo pjevati i imat cu ruzno isuseno lice. Stvarno me je strasila, ali cinjenica je da cigarete unistavaju kozu i izsusuju grlo, dovode do raka itd.

Meni je malo komplicirano naci granicu kada je nesto prijetnja, a kada je objasnjenje koje zvuci kao prijetnja ali je samo objasnjenje, i kako to predstaviti djetetu da se ne osjeca kao da mu se preti, vec objasnjava.

[Ljiljan]

Naravno, da zavisi od situacije ali ukoliko se djetetu objasni sta se moze desiti zato sto ne gledajuci pretrci ulicu, to po mom misljenju nije prijetnja, s jedne strane. S druge strane objasnjenja nisu nikada povisenog tona, kao u situacijama kada mama pije kafu sa prijateljicom a dijete je konstantno zove i prekida. Ukoliko mu se u tom slucaju kaze ljutito "ako ne prestanes da me zoves, maca ce ti odgrizti jezik", to se vec moze nazvati prijetnjom ili zastrasivanjem.
Moze se veoma mnogo djeci objasniti kroz igru, evo bas taj primjer sa pretrcavanjem ulice, dovoljno je u tom uzrastu kod kuce sa par autica ispricati, dok se igrate sa svojim djetetom, pricu o nepaznji prelaska ulice. Mislim da tu nije nista strasno ukoliko se upotrijebi malo i fantazije da bi se stvorio ucinak, odnosno dok to isto dijete ne dodje do faze kada ce shvatiti i sasvim normalno objasnjenje zasto postoje rizici.

Djeca stvarno ne bi trebala sama bazati i letati po cesti ili se uciti nasilju bez znanja posljedica.

Da, ovo ne moze biti nista drugo nego istina. Ali dok dijete stasa da bi samo bazalo i letalo po cesti treba proci dobrih par godina, a u tim godinama i jeste vazna uloga roditelja. Znaci djecu ucimo iz malena, od prvih koraka, prvih rijeci.... samo jednim drugim rijecnikom koji je tom uzrastu dostupan.

[Plitvicanka]

Sve je to tocno kada je rijec o roditelju, ali malo je tesko kada kao odgajatelj imas grupu od nekoliko djece s kojima provedes vise vremena nego roditelji, a svaki roditelj odgaja djete drugacije, i ti na kraju moras da ih ujedinis u jednoj konacnoj odluci, za sve istoj, koja se moze cesto razlikovati od roditeljevih odluka. Djete postane zbunjeno, a neka djeca imaju zahtjevna ponasanja i za jednog roditelja na jedno dijete, kamoli desetero djece na jednog odgajatelja.

U takvim situacijama cesto je potrebno povisiti malo glas iz prostog razloga sto svaki roditelj ne daje dovoljno paznje, objasnjenja itd. svom djetetu jer pije kavu s prijateljicom ili pise poruke cijeli dan dok se djete uci da mumlja samo sa sobom, jer nema s kim drugim, pa to mumljanje pomnozeno sa, recimo, tri od desetero djece cesto nadglasa normalni ton glasa jednog odgajatelja.

Ja se srecem s toliko djece koja, dok ja pricam poucnu, slikovitu pricicu i recimo objasnjavam kroz igru, mumljaju i nakon pet lijepih zamolbi da stisaju glas, pa to nekada izgleda kao kokoskice a ja bjesni pjetao, osim ako ne uozbiljim pogled i pojacam glas, a onda se osjecam kao da me slusaju jer se boje mojeg preteceg pogleda i zastrasujuceg glasa.

Tako mi se u svom razmisljanju o pravilnom odgoju uvijek vrtim u nekom svom krugu. Nisam za dizanje glasa i ozbiljne poglede, ali nekada se bez njih kod odredjene djece nista ne postize.

Jedan deckic je bio jako autistican do te mjere da je sakama probijao zid sa svojih 6 godina a ja sam bila odgovorna za njega i jos bar pet njih uz njega. Nakon posla bih ostala da krpam zidove, vjerovali mi ili ne. Njegova majka mi je sama priznala da nekada ne zna sta ce od njega pa ga pljesne po guzi iako je to ovdje kaznjivo i kada sam joj ja rekla da to prestane radiiti jer nece s tim nista postici, ona mi je rekla da onda ja dodjem u njenu kucu, kuham, cistim perem i brinem se o njenom sinu, pa da joj kazem kako mi je. Ovo djete je uz njegov genetski problem, dobio krivi odgoj u prvim godinama i kasnije je bila muka da bilo sto od tog djeteta itko napravida bi se njegovo ponasanje preusmjerilo na pozitivno. Slazem se s tobom Ljiljo da se pocinje od prvog dana s djecom, ali problem je u tome sto se to rijetko prakticira. Svi se roditelji zamisle i pitaju kada se problem u odgoju i ponasanju djeteta vec razvio, i onda ocekivaju cuda.

[Ljiljan]

Da Plitvicanka, razumijem te potpuno. Prakticno ti nisi u mogucnosti napraviti velike promjene u ponasanju djece sa kojom radis, imajuci u vidu da imas djecu koja su u uzrastu u kojem je kasno mnoge situacije ispraviti. Naravno sa takvom djecom pedagozima, kako u obdanistu tako i u skolama nije lako. Bas iz tog razloga sam i naglasila da je velika uloga "roditelja" od malih nogu. U sustini moj post se i odnosio na roditelje.
Deckic kojeg si navela na kraju svog posta je ociti primjer zakazivanja njegove majke u najranijem dobu. I kao sto ti sama napisa to se rijetko prakticira a kasnije roditelji u dobi kada dijete ulazi u drustvo kao sto je obdaniste, skola itd. ocekuju cuda. Tada je kasno za ispravke.

Tvoj post je, takodjer, jedan veoma dobar primjer svim roditeljima kako sadasnjim tako i buducim da, ne ovisno od situacije, djetetu treba posvetiti paznju, objasnjenja kako bi se njegov karakter pravilno razvio.