Lik i djelo

[Plitvicanka]

Tko ti padne na pamet

[Pulle No.1]

J.B. Tito- Bivša Juga

Rođen kao sedmo dijete Marije i Franceka u malom zagorskom selu Kumrovcu. Premda je rođen 7. svibnja, u dokumentima austro-ugarske vojske kao datum rođenja naveden je 25. svibanj. Osnovnu školu je pohađao u Kumrovcu od 1900. do 1905. Zatim je u Sisku tri godine bio šegrt u mehaničarskoj radionici. U Zagreb stiže 1910. i ubrzo postaje član Socijaldemokratske stranke Hrvatske Slavonije i sudjeluje u radničkim demonstracijama. Sljedećih godina radi u Sloveniji, Češkoj, Njemačkoj i Austriji. Godine 1913. odlazi u vojsku, a tijekom prvog svjetskog rata služi KuK vojsku u Galiciji i na Karpatima. 1915. godine je ranjen i dospijeva u rusko zarobljeništvo, gdje se dodatno inspirira komunizmom. U jesen 1920. vraća se u Zagreb gdje stupa u redove Komunističke partije Jugoslavije. Iste godine komunistička partija je zabranjena. Nastavlja podzemni rad na reorganizaciji partije zbog čega je i zatvaran. Po drugi put je uhićen 1928. i robija do 1934. kad je interniran u Kumrovec. Postao je ilegalac i po prvi put se spominje ime Tito. Prešavši u ilegalnost, Tito je nastavio još većom partijskom aktivnošću. Uključen je u Politički biro CK KPJ 1934. godine. Zbog partijskih zadataka povremeno odlazi u Pariz i Moskvu. Krajem 1937. godine Josip Broz Tito postaje generalni sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije. Okupacija Jugoslavije zatekla ga je u Zagrebu. U drugoj polovici svibnja 1941. godine Tito odlazi u Beograd odakle usmjerava pripreme za dizanje ustanka i početak oslobodilačkog rata. Po napadu Njemačke na SSSR (22. srpanj) Politbiro CK KPJ je pod Titovim vodstvom ocijenio da je nastupio odlučan trenutak za početak oružanog ustanka protiv okupatora i njegovih domaćih pomagača. Do 1945. bori se za međunarodno priznanje novoga stanja na tlu Jugoslavije, rukovodi, kao vrhovni komandant, operacijama oslobođenja zemlje, koje usklađuje s operacijama savezničkih vojski. Tito 7. ožujka 1945. godine formira vladu Demokratske Federativne Jugoslavije. NOB naroda Jugoslavije pobjednički je završena 15. svibnja 1945. Godine 1948. odupro se diktatu Staljina (rezoluciji Informbiroa), odbacivši njegovu neprijateljsku politiku prema "tekovinama socijalističke revolucije u Jugoslaviji i tekovinama oslobodilačke borbe". Prvi put je za Predsjednika Republike izabran 14. siječnja 1953. Tito je od ranih 1950-ih godina pa sve do svoje smrti razvio golemu međunarodnu djelatnost, jedan je od začetnika i glavnih aktera "pokreta nesvrstanih". Posjetio je više od sedamdeset zemalja svijeta, na svim kontinentima. Izabran je za doživotnog predsjednika SFRJ.

"4. maja 1980. u 15.05 sati na Kliničkom bolničkom centru u Ljubljani umro je najveći sin naših naroda i narodnosti, predsjednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, predsjednik Saveza Komunista, Vrhovni Komandant oružanih snaga, Maršal Jugoslavije Josip Broz Tito."

[Plitvicanka]

Mahatma Gandhi
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Mohandas Karamchand Gandhi (Porbandar, 2. oktobar 1869. - New Delhi 30. januar 1948.), indijski političar.


Mohandas Karamchand Gandhi
Indijski nacionalistički vođa koji se izborio za nezavisnost Indije putem nenasilne revolucije. Gandhi je rođen u hinduskoj obitelji u mjestu Porbandar u današnjoj državi Gujarat dana 2. oktobra 1869. godine. Studirao je pravo na univerzitetu u Londonu. Nakon što je 1891. završio studije prava (1889. - 1891.) Gandhi se vratio u Indiju i pokušao raditi u struci, ali u tome nije imao uspjeha. Dvije godine kasnije indijska firma koja je imala poslovne odnose s Južnom Afrikom zaposlila ga je kao svog pravnog savjetnika u uredu u Durbanu.
Kada je došao u Durban, Gandhi je otkrio kako ga tamo smatraju pripadnikom niže rase. Istovremeno je bio zapanjen nijekanjem građanskih i političkih sloboda indijskih imigranata u Južnoj Africi. To ga je potaklo da se pridruži borbi za priznavanje osnovnih ljudskih prava za Indijce. Gandhi je ostao u Južnoj Africi 20 godina, često vrijeme provodeći u zatvoru. Godine 1896. napali su ga i pretukli Južnoafrikanci. Od tada se zalaže za politiku pasivnog otpora i nekooperacije s južnoafričkim vlastima. Djelom mu je za takvu vrstu politike uzor bio ruski pisac Lav Tolstoj, koji je na Gandhija imao značajan uticaj. Uzor je također pronašao i u djelima američkog pisca iz 19. vijeka Henrya Davida Thoreaua. Posebice u djelima u kojima on piše o Kristovima učenjima, npr. u djelu Građanski neposluh. Gandhi je smatrao kako su izrazi pasivni otpor i građanska neposlušnost neadekvatni za njegove svrhe te je on pronašao drugi izraz - Satyagraha. Za vrijeme Burskog rata Gandhi je organizirao sanitetsku jedinicu unutar britanske vojske i zapovijedao istom. Nakon rata vratio se borbi za prava Indijaca. Godine 1910. osnovao je Gandhi farmu, blizu Johannesburga, kooperacijsku koloniju za Indijce. Četiri godine poslije (1914.) južnoafrička vlada učinila je bitne ustupke Gandhijevim zahtjevima, kao npr. priznavanje indijskih brakova. Kada je završio svoje djelovanje u Južnoj Africi vratio se u Indiju. Po povratku u domovinu aktivirao se u indijskoj politici 1919. godine i pretvorio prijašnji nedjelotvorni Indijski nacionalni kongres u moćnu masovnu organizaciju te postao vođa borbe za samostalnu Indiju.
Kada su 1919. godine u parlamentu izglasani tzv. Rowlatt Act koji su davali indijskim kolonijalnim vlastima zakonske ovlasti da oružano djeluje protiv tzv. revolucionarnih aktivnosti Satyagraha se proširila Indijom privlačeći milione sljedbenika. Demonstracije protiv Rowlatt Acts-a rezultirale su masakrom britanskih vojnika nad Indijcima kod Amritsara. Godine 1920. kada britanska vlada nije uspjela popraviti situaciju, Gandhi je proklamirao politiku nekoperativnosti. To je imalo za posljedicu da su Indijci koji su radili u javnim ustanovama podnijeli ostavke, državne institucije kao npr. sudovi bili su bojkotirani, a indijska djeca nisu pohađala vladine škole. U cijeloj Indiji ulice su bile blokirane Indijcima koji su sjedili na njima, a kada su se odbili ustati policija ih je tukla. Gandhi je bio uhapšen, ali je uskoro zbog pritiska javnosti bio pušten. U okviru borbe za ekonomsku nezavisnost Indije, uključujući bojkot britanske robe, Gandhi je osmislio swaraj (sanskritski: samovladavina) pokret. Ekonomski aspekti pokreta bili su veoma važni, jer je iskorištavanje indijskih seljaka od strane britanskih industrijalaca dovodilo do siromašenja sela i destrukcije kućnih obrta. Gandhi se stoga zalagao za oživljavanje obrta obrade vune te je stoga izabrao kotač na kojem se obrađuje vuna kako bi jasnije ukazao na potrebu vraćanja vrijednostima seoskog života i oživljavanju tradicionalnih indijskih obrta. Uskoro je Gandhi postao simbol borbe za slobodnu Indiju širom svijeta.
Živio je spiritualnim i asketskim životom propovjednika često provodeći vrijeme u meditaciji. Odnosi u njegovu braku između njega i njegove supruge, prema njegovim vlastitim riječima, bili su poput odnosa brata i sestre. Odbijajući bilo kakvo posjedovanje materijalnih dobara odjevao se u tradicionalnu odjeću najsiromašnijih Indijaca i hranio se samo povrćem, voćnim sokovima i mlijekom. Indijci su ga proglasili svecem i počeli ga nazivati Mahatma (na sanskritskom: velika duša), nazivom koji je namijenjen samo za najveće mudrace. Gandhijevo zalaganje za nenasilje, znano još i kao ahimsa (na sanskritskom: nepovrijeđivanje), bilo je izraz životnog puta koje propovijeda hinduizam. Gandhi je smatrao kako će nenasilnim metodama pokazati Britancima kako je upotreba nasilja beskorisna te da će oni nakon toga napustiti Indiju. Gandhijev politički i duhovni uticaj na Indiju s vremenom je postao toliko velik da se britanske vlasti nisu usudile prema njemu poduzimati nikakve protumjere. Godine 1921. Indijski nacionalni kongres, skupina koja je širila pokret Indijom, dala je Gandhiju potpunu izvršnu vlast, uključujući čak i pravo da imenuje svog nasljednika. Međutim, indijsko stanovništvo nije u potpunosti slijedilo Gandhijevu politiku nenasilja te je došlo do serije oružanih revolta protiv britanskih vlasti dovodeći do toga da je Gandhi priznao kako je njegova politika doživjela krah. Godine 1922. britanske vlasti su ga privele i zatvorile.
Nakon što je 1924. pušten iz zatvora Gandhi se povukao iz aktivne politike i posvetio se propagiranju općeg jedinstva. Međutim opet je bio uvučen u borbu za nezavisnost Indije. Godine 1930. Mahatma je proglasio novi val građanske neposlušnosti pozivajući Indijce da ne plaćaju porez. Neposluh je počeo maršom ka moru u kojem su hiljade Indijaca pratile Gandhija od mjesta Ahmadabad do Arapskog mora, gdje su pravili so iz morske vode. Gandhi je ponovo uhapšen, ali je pušten već 1931. godine nakon što je pristao zaustaviti val neposlušnosti kad su Britanci učinili neke ustupke njegovim zahtjevima. Iste godine Gandhi je predstavljao Indijski nacionalni kongres na konferenciji u Londonu. Godine 1932. Gandhi je započeo novi talas građanske neposlušnosti protiv Britanaca. Bio je hapšen dva puta kada je pribjegao štrajku glađu što je bila veoma uspješna metoda borbe protiv Britanaca. Naime, ukoliko Gandhi umre postojala je mogućnost da dođe do revolucije i izvan Indije. Iako je i sam bio pripadnik Vaisya (trgovačke) kaste, Gandhi se posvetio i ukidanju nepravednih socijalnih i ekonomskih aspekata kastinskog sistema. Godine 1934. Gandhi je formalno napustio politiku, a na mjestu lidera Indijskog nacionalnog kongresa zamijenio je Jawaharlal Nehru. Gandhi se posvetio putovanju po Indiji, ali se 1939. ponovo vratio aktivnom političkom životu, jer su temelji indijske federacije bili uzdrmani. Prvi potez koji je učinio ponovnim izlaskom na političku scenu bio je da još jednim postom tj. štrajkom glađu prisili vladara države Rajkot da modificira svoj autokratski način vladavine. Javni nemiri postali su toliko jaki da su kolonijalne vlasti morale intervenisati i prisiliti vladara Rajkota da popusti Gandhijevim zahtjevima. Mahatma je ponovo postao najznačanija politička figura Indije.
Nakon što je izbio Drugi svjetski rat Kongresna stranka i Gandhi nisu se željeli uplitati u konflikt sve dok Britanci ne udovolje njihovom zahtjevu za momentalnu nezavisnost Indije. To su Britanci dakako odbili nudeći neke druge kompromise što su opet Indijci odbili. I nakon ulaska Japana u rat i širenja rata na azijski kontinent Gandhi je i dalje odbijao Indiju uvesti u rat. Konačno 1942. Indijci su pristali ući u ratni sukob na strani Britanaca. Godine 1944. indijska borba za nezavisnost došla je u svoju završnu fazu, britanska vlada pristala je na nezavisnost Indije pod uvjetom da dvije suprostavljene nacionalističke grupe: Muslimanska liga i Kongresna stranka, riješe svoje razlike. Gandhi se oštro suprostavio cjepanju Indije na dvije države (što je zahtijevala Muslimanska liga), ali je na kraju ipak morao pristati nadajući se kako će mir između dvije vjerske skupine biti postignut nakon što muslimani zadovolje svoje separatističke težnje. Indija i Pakistan postale su zasebne države kada su Britanci priznali Indiji njenu nezavisnost 1947. godine. Dana 30. januara, dok je bio na putu ka mjestu gdje je vršio večernju molitvu, napao ga je i usmrtio Nathuram Godse, hindu fanatik. Gandhijeva smrt diljem svijeta doživljena je kao katastrofa.


Njegov doprinos ljudskom rodu ne mjeri se mjerilima XX. vijeka već mjerilima kompletne ljudske historije. U Ujedinjenim nacijama održana je komemorativna sjednica, a sve zemlje svijeta indijskim predstavnicima u UN-u izrazili su saučešće. Uskoro nakon njegove smrti došlo je do vjerskog nasilja u Indiji i Pakistanu, ali su Gandhijeva učenja ostala i postala inspiracija nenasilnim pokretima u drugim dijelovima svijeta. Njegovo djelo posebno je djelovalo na američkog borca za ljudska prava Martina Luthera Kinga.

[Plitvicanka]

Che Guevara, argentinsko-kubanski marksistički revolucionar i političar.Guevara je porijeklom iz argentinske građanske obitelji. Završivši studij medicine putovao je Južnom Amerikom pri čemu se uvjerio u bijedu radnika i Indijanaca kriveći za to sjevernoameričke kapitaliste i autoritarne režime koje su oni podupirali. Okrenuvši se žestokom antiimperijalizmu i marksizmu, pridružio se Pokretu 26. srpnja koji je pod vodstvom Fidela Castra namjeravao izvrišiti revoluciju na Kubi. 1956. se s ostalima iskrcao na otok i sljedeće dvije godine - s najvišim činom, comandante - proveo u gerilskom ratovanju. Nakon pobjede revolucionara 1959. obavljao je državničke funkcije vezane uz gospodarstvo i bio jedan od najutjecajnijih i najpoznatijih ljudi na Kubi. Istodobno se bavio teorijom gerilskog ratovanja te planirao širenje komunističke revolucije na ostatak Južne Amerike i zemalja trećeg svijeta.
1965. napustio je Kubu i pošao u Kongo odakle je planirao pokrenuti afričku revoluciju. Nakon potpunog neuspjeha operacije, isto je pokušao i u Boliviji no također neuspješno: uhvaćen je i odmah pogubljen. Njegova smrt izazvala je burne reakcije u svijetu: za vrijeme studentskih pokreta šezdesetih smatran je uzornim revolucionarom, a na Kubi i danas ima status nacionalnog junaka kao i među raznim drugim latinoameričkim ljevičarskim pokretima.

Ernesto Che Guevara potječe iz argentinske građanske obitelji. Otac, Ernesto Guevara Lynch, bio je iz obitelji plemićkih predaka, od čijeg je nekada velikog bogatstva ostalo samo umjereno nasljedstvo; studirao je arhitekturu i strojarstvo, ali nije diplomirao nego se posvetio poduzetništvu. Majka, Celia de la Serna, bila je iz vrlo ugledne obitelji s poviješću u visokoj politici, a zbog samovoljne odluke da se uda za Guevaru dobila je samo dio povelikog obiteljskog nasljedstva; bila je obrazovana u katoličkoj školi, ali je opisivana kao vrlo slobodoumna osoba.
Ernesto, prvi od petero djece, rođen je 14. svibnja 1928. u gradu Rosario (roditelji su mu inače živjeli u Buenos Airesu). Već u dobi od dvije godine dobio je prvi napadaj kronične astme koja će ga pratiti kroz cijeli život. Zbog njegovog teškog zdravstvenog stanja obitelj je bila prisiljena preseliti u područje Cordobe koje je imalo odgovarajuću suhu klimu i toplice za plućne bolesnike. Sinova bolest zahtijevala je stalnu brigu roditelja i povelika novčana sredstva. Obitelj je preživljavala od malog prihoda s očeve farme čaja i majčinog nasljedstva; iako su često bili u financijskim problemima održavali su životni stil više klase. Zbog životnih teškoća, temperamenta i navodnih Ernestovih izvanbračnih veza, par se često svađao. Atmosfera u domu opisivana je kao libertinska i boemska, a često su imali i brojne goste.
Ernesto kao tinejdžer.
Zbog bolesti Ernesto je krenuo u školu tek s devet godina, preskočivši prva dva razreda; prije toga ga je majka obrazovala kod kuće i s njom je postao vrlo blizak. U razdobljima napadaja, provodio je vrijeme čitajući, uglavnom pustolovne romane, ali kad bi mu se stanje poboljšalo bavio se i raznim natjecateljskim sportovima i igrao se s ostalom djecom. Bio je društven i razmetljiv te se isticao među vršnjacima; često je provocirao i radio vragolije zbog kojih su ga odrasli smatrali neodgojenim i bezobraznim. Profesori su ga opisivali kao bistrog, ali osrednjeg učenika. Iako mu je otac bio politički aktivan i pomagao republikancima za vrijeme Španjolskog građanskog rata i Francuskom pokretu otpora za vrijeme Drugog svjetskog rata, Ernesto kao srednjoškolac nije bio posebno zainteresiran za politiku. Umjesto toga, igrao je ragbi i družio se s vršnjacima; bio je popularan među djevojkama, a smatrali su ga šaljivčinom i ekscentrikom, posebno zbog njegovog neurednog stila odijevanja. U srednjoj školi je bio dobar, ali je dobio nekoliko opomena zbog ponašanja; puno je čitao, posebno se interesirao za filozofiju i društvene teme.
1947. upisao je studij medicine. Roditelji su mu se tada rastavili i zapali u financijske poteškoće pa je usput radio honorarne poslove, nekoliko mjeseci i kao mornar; također je sudjelovao je i na neplaćenom istraživačkom radu o alergijama koje su ga jako zanimale. I dalje je puno čitao, detaljnije se upoznao s djelima Freuda i Marxa, ali politički je i dalje ostao neaktivan, čak i u naelektriziranoj atmosferi za Peronove vlasti. Volio je putovati i često bi odlazio na putovanja biciklom izvan Buenos Airesa, a jednom je motociklom nekoliko tjedana sam putovao po sjeveru Argentine. 1951. je s nedovršenim fakultetom stekao certifikat medicinskog tehničara i s prijateljem Albertom Granadom se uputio na višemjesečno putovanje motorom po Južnoj Americi. Budući da su i sami bili bez novca, često su boravili u društvu siromašnih radnika i Indijanaca čija je potlačenost Ernesta uznemirivala; za probleme siromaštva je krivio anglosaksonske imperijaliste koji su južnoameričkim narodima nametali nepovoljne gospodarske ugovore.
1952. je položio ostatak ispita i stekao doktorsku titulu. Unatoč nezadovoljstvu roditelja koji su očekivali da se zaposli, opet se odlučio na putovanje kroz Južnu Ameriku; zanimao se za arheologiju i stare indijanske gradove. Iako je na putu lako stjecao prijatelje koji bi mu pomagali, često bi ostajao bez novca i živio u potpunoj bijedi, a astma mu je zadavala dodatne probleme. Stvari koje je vidio na putovanju dodatno su potpirivale njegovu mržnju prema SAD i United Fruit Company koji su se radi svojih gospodarskih interesa uplitali u politiku latinoameričkih zemalja, uglavnom potpomažući neomiljene autoritarne režime. Za vrijeme boravka u Gvatemali svjedočio je tamošnjoj revoluciji koja ga navela da se prikloni komunistima; u pismu tetki 10. prosinca 1953. napisao je:
Tijekom puta imao sam priliku prolaziti kroz dominione kompanije United Fruit, što me još jednom uvjerilo u to koliko su zapravo užasne te kapitalističke hobotnice. Zakleo sam se pred slikom staroga i oplakivanoga druga Staljina da neću počivati sve dok ne budem svjedočio uništenju tih kapitalističkih hobotnica. U Gvatemali ću se usavršiti te postići ono što mi je potrebno da bih postao autentični revolucionar.
Ispočetka se nije uključio u komunistički pokret nego je pokušavao pronaći posao u zdravstvu i usput proučavao marksističku literaturu; sam je počeo pisati knjigu Uloga liječnika u Latinskoj Americi u kojoj se bavio problemima zdravstva. Tada je stekao i nadimak Che koji su mu dali kubanski prijatelji jer je često koristio uzvik che koji na jeziku južnoameričkih Indijanaca znači hej ti!. Nakon (od SAD-a potpomognute) invazije i preuzimanja vlasti antikomunističkih snaga Castilla Armasa, Che je bio prisiljen napustiti Gvatemalu (odbio je besplatan povratak u Argentinu i otišao u Meksiko gdje su boravili brojni drugi revolucionari). Iako nije bio značajno upleten u zbivanja u Gvatemali CIA je već tada otvorila dosje o njemu. Sklonio se u Mexico City, odakle je planirao otići na putovanje SAD-om ili Europom prije nego se uključi u južnoameričku revolucionarnu borbu. Međutim, planovi su mu se promijenili kada je upoznao grupu kubanskih revolucionara te se sprijateljio s Raulom Castrom. Raul je bio marksist dok je njegov brat Fidel Castro, vođa Pokreta 26. srpnja, bio prvenstveno nacionalist, žestoki protivnik američkog imperijalizma. Guevara im se odlučio pridružiti; intenzivno je proučavao marksističku literaturu i političku ekonomiju te prošao vojnu obuku tijekom koje je pohvaljen zbog sposobnosti (kada su ih meksičke vlasti uhitile, jedno vrijeme je proveo i u zatvoru). Istodobno, njegova djevojka, Peruanka Hilda Gadea, ostala je trudna pa su se vjenčali; u veljači 1956. rodila mu je kći Hildu Beatriz.
U studenom 1956. Che je zajedno s osamdesetak revolucionara prebačen na Kubu gdje su namjeravali srušiti režim Fulgencia Batiste. Iskrcavanje je prošlo jako loše: pristali su na krivom mjestu i dočekala ih je vojska. Puno revolucionara je izginulo, a Guevara je ranjen u vrat i jedva uspio pobjeći. Zajedno s jedanaestoricom drugova se sklonio u planine Sierra Maestra gdje su se regrupirali i započeli gerilski rat. Castro mu je dodijelio čin comandante (najviši u revolucionarnoj vojsci) te je zapovijedao vlastitom kolonom. Vojnici ga pamte kao vrlo strogog i nemilosrdnog; zahtijevao je potpunu disciplinu i oštro kažnjavao prijestupe, naredio je brojna strijeljanja dezertera i neprijateljskih doušnika. No budući da je i sam živio asketski i bio predan radu, suradnici su ga cijenili i postupno je stekao legendaran status. U gradskoj mreži Pokreta 26. srpnja (gdje su mnogi članovi bili antikomunisti) neke su zabrinjavala njegova radikalna marksistička stajališta; Fidel, koji je i sam počeo skretati prema ljevici, držao ga je za jednog od najbližih suradnika.

[Plitvicanka]

CHE, nastavak

Najznačajnija Cheova akcija bio je napad na grad Santa Clara u prosincu 1958. godine. Nakon pobjede u borbi, 1. siječnja 1959., Batista je pobjegao u Dominikansku Republiku, a Fidel Castro postao je de facto vođa Kube. Guevara je brzo proglašen kubanskim državljaninom po rođenju zbog uloge u revoluciji, no zbog reputacije komunista Fidel mu još nije dao politički položaj nego ga je privremeno postavio na mjesto vojnog zapovjednika za zadaćom organiziranja suđenja Batistinim pristašama koji su im se zamjerili za vrijeme režima ili su bili protivnici revolucije. Presude su, međutim, bile uglavnom unaprijed određene i mnogi ljudi su strijeljani, no Cheova reputacija koju je stekao među Kubancima za vrijeme rata nije bila narušena. Istodobno je pokrenuo razvod sa suprugom Hildom (koja je preselila na Kubu i tu se zaposlila) da bi se vjenčao s Aleidom March s kojom se upustio u vezu još za vrijeme gerile i koja će mu kasnije roditi četvero djece.

Kako je Fidel konsolidirao vlast i povezao se s kubanskim komunistima i Sovjetskim Savezom, Che je dobio utjecajno mjesto u Nacionalnom institutu za agrarnu reformu i mjesto predsjednika Nacionalne banke, a kasnije i ministra industrije (prethodno je intenzivno proučavao ekonomiju i višu matematiku). Postao je jedan od najutjecajnijih ljudi u državi, no živio je vrlo skromno, odbio je četverostruko veću plaću i primao samo onu vojnog zapovjednika, a supruzi je zabranjivao bilo kakav luksuz kojim bi ga se moglo optužiti za zlouporabu položaja. Smatrao je da je za postizanje novog, komunističkog društva potrebno prvenstveno osobno žrtvovanje i poticanje moralnih vrijednosti prije materijalnih. Guevaru su mnogi smatrali primjerom tog novog čovjeka; Jean-Paul Sartre, koji ga je upoznao za vrijeme boravka na Kubi, komentirao je da "nije samo intelektualac nego i najpotpunije ljudsko biće našeg doba." U uredu bi radio danonoćno, a vikendima bi redovito sudjelovao u fizičkom radu smatrajući da radnicima tako daje pozitivan primjer. Zbog njegovog moraliziranja u narodu je nastala fraza pazi ide Che! kojom bi se Kubanci u šali međusobno opominjali. No, ipak uživao je veliku popularnost, a suradnici, posebno oni iz doba gerile, bili su mu slijepo odani te su ga kasnije pratili na ekspedicijama u Kongo i Boliviju.
Za vrijeme od Amerikanaca potpomognute invazije kubanskih kontrarevolucionara u Zaljevu svinja, 1961. Guevara po Castrovoj naredbi nije izravno sudjelovao u borbi iako je površinski ranjen u lice kada mu je vlastiti pištolj greškom opalio. Uskoro je bio jedan od glavnih zagovornika postavljanja sovjetskih nuklearnih projektila na Kubu 1962. što je dovelo do ruba nuklearnog rata. Guevara je kasnije ustvrdio da bi rakete bile ispaljene da su bile pod kubanskom kontrolom (još kasnije će pisati kako bi nužni treći svjetski rat protiv kapitalističkog Zapada trebao dovesti čovječanstvo do socijalističkog društva). Bio je zagovornik širenja revolucije po kubanskom modelu gerilskog rata i osobno se angažirao oko pomoći južnoameričkim komunistima i poticanju gerilskih ratova; protivio se sovjetskom pristupu mirnog suživota s kapitalističkim Zapadom. Nakon posjeta Sovjetskom Savezu, razočarao se i tamošnjim načinom života za koji je smatrao da ne odgovara pravim socijalističkim vrijednostima; kasnije, u Africi, počeo je pisati knjigu u kojoj kritizira rusku ekonomiju od Lenjina nadalje, te prognozira da su Rusija i Istočni blok s postojećom politikom osuđeni na povratak u kapitalizam. U kinesko-sovjetskom sukobu je privatno simpatizirao Mao Ce Tunga.
1965. Che je dao ostavku na sve položaje koje je držao na Kubi, odrekao se državljanstva; obitelji i bliskim prijateljima ostavio je oproštajne poruke, te na neko vrijeme nestao iz javnog života. Kružile su priče da se razišao s Castrom, no zapravo je s njegovom potporom, zajedno s nekoliko Kubanaca, u tajnosti otišao u Kongo kako bi pokušao poduprijeti lokalne pobunjenike u revoluciji i širenju ustanka na cijeli kontinent (isto je planirao i s Južnom Amerikom). Ekspedicija je bila potpuni promašaj: kongoanski pobunjenici su bili nedisciplinirani i bez stvarne želje za borbom; Kubanci su se brzo počeli žaliti na njih te i sami izgubili motivaciju. Nakon vojne akcije bili su prisiljeni pobjeći iz zemlje. Che se nije želio vratiti na Kubu gdje se sa svima oprostio, nego je neko vrijeme boravio u Tanzaniji i Pragu radeći na svojim dvama nedovršenim knjigama, priručnicima iz filozofije i ekonomije. Bio je u kontaktu samo s nekoliko agenata, a nakratko ga je posjetila supruga Aleida. Na kraju se u potpunoj tajnosti vratio u Havanu odakle se brzo s nekolicinom boraca uputio u Boliviju da bi tamo podigli novi gerilski ustanak. Vjerovao je da će se odatle revolucija lako proširiti po ostatku kontinenta (sam je planirao kasnije predvoditi argentinski pokret). No, zbog nedostatka potpore bolivijskih komunista i seljaka na koje je računao te efikasnosti državne vojske koja se uz američku potporu obučavala za borbu protiv komunizma, i ovaj pokušaj je završio potpunim neuspjehom. Ubrzo su Guevara i nekolicina preživjelih bili su prisiljeni na bježanje od vojske pri čemu su gladovali, a njemu su nedostajali potrebni lijekovi za astmu.
8. listopada vojska ih je okružila. U borbi je Guevara ostao razoružan i ranjen u nogu te je uhvaćen. Kratko su ga ispitivali bolivijski pukovnik Andres Selich i agent CIA-e Felix Rodriguez, američki Kubanac koji je već dugo radio na misijama protiv Castra. Brzo im je stigla naredba za njegovo pogubljenje koju je izvršio Mario Teran, bolivijski vojnik koji se za to dobrovoljno javio, ogorčen jer su mu u prošloj borbi protiv gerilaca poginuli prijatelji. Guevara je ubijen iz poluautomatske puške 9. listopada 1967. u 13:10; imao je 39 godina. Tijelo mu je izloženo u bolnici grada Vallegrande, odsječene su mu šake (radi potvrde otisaka prstiju) i pokopan je u neoznačenom grobu kao i drugi poginuli gerilci. Na Kubi su proglašena tri dana žalosti i 8. listopada kao Dan herojske gerile. 1997. otkrivena je lokacija Guevarinog groba pa su njegovi ostatci preneseni na Kubu.

Iako je za mnoge junak, njegovi protivnici (prvenstveno Kubanski emigranti) smatraju ga teroristom i zločincem odgovornim za mučenje i smrt brojnih protivnika revolucije. Također ga smatraju odgovornim i za propast kubanskog gospodarstva, uzrokovanog kolapsom proizvodnje šećera i neuspješnom industrijalizacijom koju je pretjerano ambiciozno nastojao provesti kao ministar.
Slika Jima Fitzpatricka, obrađena fotografija Alberta Korde, koja je stekla popularnost za vrijeme studentskih pokreta šezdesetih.
Kritike ne dolaze samo od političke desnice; mnogi ljevičari, posebno anarhisti, Guevaru smatraju autoritarnim staljinistom čiji je konačni cilj bio stvaranje birokratskog i represivnog staljinističkog režima. Che je ispočetka doista bio fasciniran Staljinom, no s vremenom se udaljio i od njega i od sovjetskog komunizma. Nakon službenog posjeta Sovjetskom Savezu, početkom šezdesetih, razočarao se tamošnjim buržujskim načinom života, postao kritičan spram njihove ekonomske politike, a posebno se protivio politici suživota s kapitalističkim zemljama. Zbog toga su ga južnoameričke komunističke partije (one koje su se protivile njegovoj ideji o širenju gerilskog rata) označavale kao trockista i maoista. Pri organizaciji revolucionarnih pokreta često je tražio saveznike među komunističkim disidentima, a privatno je simpatizirao Kineze tvrdeći da njihov socijalizam ima moralni impuls za razliku od sovjetskog koji je postao isključivo materijalni.
Internet trgovina Che-Mart izruguje se Guevarinim štovateljima na račun popularnosti raznih proizvoda s njegovim likom koji su ga pretvorili u robnu ikonu. Ističu da je ironično kako tobožnji komunisti stvaraju profit kapitalistima kupujući takve proizvode. Općenito se smatra da je poznata Cheova slika postavši dijelom popularne kulture izgubila nekadašnju simboliku.

[Plitvicanka]

Tose Proeski

Humanost Toše...
Svaki čovjek zna da je Todor Proeski Toše bio veoma humana osoba koja nije marila za novac, već za sreću sebe i drugih... uvijek je mislio i na manje, obične ljude poput siromašnih... Na jednom koncertu morao je grliti redom gotovo cijelu publiku... Obožavatelji i obožavateljice su ga obasipale sa plišanim medvjedićima... Te večeri dobrio je 600 medvjedića koje je darovao domu za nezbrinutu djecu...
Toše proeski je kao što svi znate bio veliki vjernik, to jest nije bio već je veliki vjernik!!! Financirao je obnovu manastira u Kruševu, koja je nedavno dovršena: govorio je da bi volio biti pokopan na tamošnjem groblju...

KRUŠEVO - Cijela Makedonija, a pogotovu gradić Kruševo tijekom jučerašnjeg dana bili su u suzama i zavijeni u crno. Na posljednji ispraćaj prerano preminulog makedonskog pjevača Tošeta Proeskog u njegovom rodnom gradu okupilo se oko 10 tisuća ljudi, među kojima su bili visoki državni i crkveni dužnosnici, stanovnici Kruševa i cijele Makedonije, ali i brojni obožavatelji i kolege glazbenici pokojnog Tošeta koji su doputovali iz svih zemlja bivše Jugoslavije. Svijeće su se za Tošeta palile na gotovo svakom koraku. Svi ulazi u grad su zatvoreni, a ljudi su u tišini pješačili pet kilometara do gradskog groblja. Suze nisu mogli skriti ni stari ni mladi, ni žene ni muškarci, a Kruševo je djelovalo kao najtužniji grad na cijelom svijetu.

Makedonija izgubila najveće blago
Pogreb uz najviše državne počasti počeo je nešto prije 13.30 sati na gradskom groblju u rodnom mu Kruševu.
"Ne odajte se alkoholu, drogi i drugim zlima, nego poput Toše iskoristite talente koje vam je Bog dao", poručio je arhiepiskop ohridsko-makedonski Stefan dodajući kako je "rijetko tko bio omiljen kao Toše" i "rijetko tko za života stekao toliko prijatelja".
"Još uvijek ne možemo vjerovati da ga više nema među nama. Dijelio je s nama svoje uspone i padove, svoje ljubavne dileme i uspjehe, hitove. Bez tebe Toše, više nikad neće biti isto", rekao je jedan od Tošinih prijatelja u pozdravnom govoru.
"Makedonija je izgubila svoje najveće blago, svog najvećeg glazbenika. Nema utjehe. On nije bio umjetnik. On je bio remek-djelo. Pozdravljam te u velikoj tuzi i boli zbog toga što si nas ostavio prerano", rekla je Tošetova prijateljica Vesna Petruševska, te nakon toga zatražila pljesak za Tošeta.
"Toše je ušao u legendu", započeo je pozdravne riječi makedonski premijer Nikola Gruevski. "Makedonija je u suzama, izgubila je mnogo. Toše je bio taj koji se uvijek trudio Makedoniju svijetu prikazati u najboljem svjetlu", rekao je. Inače, pokop Tošeta Proeskog uživo su prenosile makedonske TV postaje, a prisutne su bile i kamere brojnih svjetskih TV postaja.

Pravi čovjek i anđeo Božji
Kovčeg s tijelom Toše Proevskog, pokriven državnom zastavom, bio je postavljen na platou kraj spomenika Makedonium u Kruševu gdje su mu u mimohodu posljednju počast odavali njegovi sugrađani, prijatelji, kolege i mnogobrojni obožavatelji.
"Na ovom mjestu na kojem se klanjamo herojima, Makedonija se poklonila Tošetu Proeskom, velikanu makedonske glazbe", rekao je makedonski premijer, ponovno ponavljajući kako je Toše bio uspješan, ali skroman. "Toše, ti si naš anđeo", završio je Gruevski. U crkvi Uspeće Svete Bogorodice u kojoj je Toše kršten, u nazočnosti obitelji, prijatelja i građana Kruševa jučer ujutro održano je opijelo.
"Izgubili smo prekrasnog čovjeka, pravog čovjeka i anđela Božjeg. Gospod rijetko daje takve prekrasne duše kao što je bila Tošina i zato je u našim dušama i dušama ljudi na cijelom Balkanu i šire u svijetu Toše je ostavio vječni spomen", rekao je vladika Petar koji je vodio opijelo.

BiH se oprostila od Tošeta
U knjigu žalosti otvorenoj jučer u makedonskom Veleposlanstvu u Sarajevu prvi se upisao potpredsjednik FBiH Mirsad Kebo. Tom prilikom potpredsjednik Kebo je kazao kako je tragičnom sudbinom otišao "naš Toše, prije svega čovjek, humanista i veliki umjetnik. Svojim glasom širio je ljubav, nadu u bolje sutra svih nas, nadu da ćemo živjeti u svijetu tolerancije, međusobnog poštivanja i uvažavanja". Tijekom cijelog dana veliki broj Sarajlija došao se oprostiti od pokojnog Tošeta, a knjiga žalosti bit će otvorena i danas i sutra od 10 do 16 sati.
Direkcija bihaćkog festivala zabavne glazbe u suradnji s Gradskom galerijom u Bihaću otvorila je knjigu žalosti u koju su se upisali broji građani. Brzojav sućuti makedonskom Veleposlanstvu u Sarajevu uputio je i gradonačelnik Bihaća Hamdija Lipovača. Također, građani Zenice su upisivanjem u knjigu žalosti odali počast prerano preminulom pjevaču. Brzojav sućuti makedonskom predsjedniku Branku Crvenkovskom uputio je predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić, u kojem je istaknuo da je "gubitak ogroman, nemjeriv i siguran sam, nenadoknadiv za vašu, ali i za našu zemlju, za njemu bliske ljude, ali i za sve one kojima je kao UNICEF-ov veleposlanik dobre volje nesebično pomagao i pružao nadu za bolje sutra".

Kaznena prijava protiv vozača
Protiv Gorgij Georgijevskog, vozača VW Touarega u kojem je u utorak ujutro poginuo Toše Proeski, policija će podići kaznenu prijavu zbog izazivanja prometne nesreće sa smrtnim posljedicama. Kaznena prijavu će u četvrtak ujutro proslijediti Općinskom državnom odvjetništvu u Novoj Gradiški. Ukoliko Odvjetništvo prihvati prijavu, vozaču prijeti kazna zatvora od jedne do deset godina, koja je predviđena za izazivanje prometne nesreće u kojoj je poginula jedna ili više osoba. Istražni sudac Stjepan Franić, naložio je detaljno vještačenje vozila, kako bi se utvrdila točna dinamika prometne nesreće i brzina kojom se terenac kretao u trenutku kad je udario u prikolicu tegljača.

TOŠE: O Bogu; "Vjerujem u Boga. Njemu mogu zahvaliti za svoj dar. To što radim je misija koju On izvršava preko mene. ja sam tek marioneta."

ANGEL SI TI

Od utro do mrak vo mislive
na pocetokot nas se sekjavam
koga od son me razbudi
so pogledot dusa mi otvori

Posakav mig da te imam
i vecno kraj mene da si ti
a koga ljubov mi podari
na dusa belig mi ostavi

Ref. 2x
Angel si ti jas peam za tebe
angel si ti te cuvam vo sebe
angel si ti koj samo za mene
moze da zapre i vreme

Patot po koj sega cekoram
so rozi e poslan i nema kraj
a koga jas ke te pregrnam
senkite dve ko edna se znaj

A ljubovta obicna
ja smeni vo posebna
ti si mojot blagoslov
komu davam se vo zivotot moj

Ref. 2x

Ref. 3x

Uz najviše Crkvene i državne počasti, nešto poslije 14 sati, u Kruševu je sahranjen makedonski pjevač Toše Proeski. Njegovu su sahranu pratile mnogobrojne stanice iz Makedonije, regiona i svijeta, a prisutni su, osim porodice bili njegove kolege, prijatelji, političari iz Makedonije te mnogobrojni fanovi.
Medijski popraćena sahrana mladog pjevača Toše Proeskog koji jučer poginuo u stravičnoj saobraćajnoj nesreći u Hrvatskoj, protekla je u prisustvu eminentnog makedonskog državnog vrha, porodice, prijatelja i kolega te mnogobrojnih obožavatelja.

Kolona koja je pratila lijes bila je nesaglediva, a prema prvim procjenama makedonskih medija, sahrani je prisustvovalo nekoliko desetina tisuća ljudi.

Zbog tragične pogiblje 26-godišnjeg pjevača, u Makedoniji je danas dan žalosti, a Kruševo je proglasilo trodnevnu žalost.

Od centralnog gradskog trga do mjesta gde je sahranjen, lafet sa lijesom prekrivenim makedonskom državnom zastavom ispraćen je u dubokoj tišini koju su prekidali cvrkut ptica i plač, prenio je Tanjug.

Govor na sahrani održao je makedonski premijer Nikola Gruevski s riječima "Toše je ušao u legendu. Makedonija je u suzama, izgubila je mnogo. Toše je bio taj koji se uvek trudio da Makedoniju svetu prikaže u najboljem svjetlu".

Među ožalošćenima su se nalazili Tony Cetinski, Aki Rahimovski, a na nekoliko trenutaka i uz veliko osiguranje pojavila se čak i Svetlana Ražnjatović, izvijestio je B92.

Sućut Tošetovoj porodici i prijateljima te cijeloj Makedoniji izjavili su mnogobrojni političari i predsjednici iz svijeta i regiona.

AKO ME POGLEDAŠ U OČI

Ako me pogledas u oci
o meni nista vise ti neces znati
jer oci odati me nece
u moju odbranu ce ovaj put stati

Slobodno gledaj mi u usne
na njime ne pise bas nista vazno
koliko puta slicne tebi
usnama ovim ja sam ljubio lazno

Ref.
A ne gledaj mi u dlanove
jer oni ce me znam, odati
za samo jedan poljubac tvoj
sve moje tajne odmah prodati

I ne gledaj mi u cipele
jer reci ce ti o meni sve
da sam bas jednu takvu kao ti
trazio sve ove godine

Ako me pogledas u celo
nijednu boru tamo ti neces naci
sakrit' cu svoje pravo lice
glumit' cu da sam nocas od tebe jaci

Slobodno gledaj mi u usne
na njime ne pise bas nista vazno
koliko puta slicne tebi
usnama ovim ja sam ljubio lazno

Ref.



-----------------
MAKEDONSKI pjevač Toše Proeski poginuo je u prometnoj nesreći koja se jutros oko 6.30 sati dogodila kod Nove Gradiške. U nesreći je teško ozlijeđen 32-godišnji makedonski državljanin, vozač terenca koji se sudario s kamionom, a lakše 49-godišnja menadžerica Toše Proeskog, Ljiljana Petrović.

>> Toše Proeski - princ balkanskog popa tragično ušao u legendu

Nesreća se dogodila na autocesti A3 Zagreb - Lipovac, na dionici između Lužana i Nove Gradiške, u smjeru Zagreba. Pjevač se s dvoje ljudi vozio u terencu VW touareg koji se zbog još neutvrđenih razloga sudario s kamionom talijanskih registracija te se zabio u središnju zaštitnu ogradu autoceste i završio u jarku.

Kamion i Touareg su se kretali u istom smjeru, a sumnja se da je vozač Touarega zaspao te je udario u stražnji dio kamiona.

Proeski je poginuo na mjestu događaja, dok su vozač automobila 32-godišnji Georgij Georgijevski i 49-godišnja Ljiljana Petrović u nesreći ozlijeđeni.

Od dežurnog liječnika u Službi hitne medicinske pomoći u Općoj bolnici Nova Gradiška doznajemo kako je vozač zadobio teške tjelesne ozljede, dok je Petrović u bolnicu zaprimljena pri svijesti.

Dežurni liječnik kaže kako je vrlo vjerojatno da će vozač zbog težine ozljeda biti zadržan u bolnici. On se trenutno nalazi na kirurškom odjelu gdje traje obrada. Dodao je kako je zaprimljena pacijentica relativno dobrog zdravstvenog stanja.

Proeski je jedan od najpopularnijih izvođača s prostora bivše Jugoslavije, a rođen je u Kruševu u Makedoniji. Imao je samo 26 godina.

Od danas 17.10.2007. u Makedoniji Tošina smrt je proglašena Dan Žalosti
Toše Proeski sahranjen je u 13:00 u Kruševu...

Toše Proeski rođen je 25. siječnja 1981. godine u Prilepu u Makedoniji. Njegova kratka karijera započela je 1996. i 1997. godine kada je pobijedio na festivalu Melfest. Suradnja s makedonskim skladateljem Grigorom Koprovim, koju je započeo 1998., donijela mu je prve velike hitove Usne na usnama i Sunce u tvojoj zlatnoj kosi, s kojima na velika vrata ulazi u sam vrh makedonske scene. Godinu kasnije objavio je svoj debi album Nekade vo nokta (Negdje u noći).

Iste godine na Skopje festivalu osvaja prvu nagradu publike s pjesmom Tvoji poljupci na mojoj bijeloj košulji, a na ljeto održava prvi samostalni koncert u Skoplju. Godine 2000. za album Nekade vo nokta osvaja prestižne nagrade 12 veličanstvenih, i to za najbolji muški vokal, najbolji koncert godine, najbolji video. U lipnju 2000. objavljuje novi album Sinot Božji, a u listopadu 2002. treći.

Pobjedom na Beoviziji 2003. godine s pjesmom Čija si Toše je počeo graditi međunarodnu karijeru. Iste godine pobijedio je na nacionalnom izboru za pjesmu Eurovizije. Godine 2004. u Turskoj predstavlja Makedoniju s pjesmom Life. Iste godine objavio je Dan za nas, četvrti album i prvi za teritorij Hrvatske i Slovenije, a 2005. album Pratim te.

Dan za nas prvi je album koji je 6. rujna 2004. snimio za Hrvatsku i Sloveniju. Toše je surađivao s nizom uglednih autora i izvođača poput Marine Tucaković, Dine Muharemovića, grupe Sintezis ili legendarne Esme Redžepove u sjajnoj skladbi Čini.
Toše je hrvatskoj publici poznat i kao izvođač pjesme Srce nije kamen, najemitiranije pjesme hrvatskog radijskog etera za 2006. godinu s kojom je Toše nastupio na HRF-u. S pjesmom Veži me za sebe ovog je lipnja osvojio Grand Prix 11. Hrvatskog radijskog festivala na Hvaru.

Tony za Tošu
Ostavi svjetlo na putu kojim želiš poći,
pomozi mi kad snivam, sretan i nasmijan da mogu ti doći

Podigni ruke, u bijeli hram uspravno kreni
i reci tiho svima da ostat ćeš dijete među anđelima.

A ja?
Neka mi Bog otvori oči,
neka mi nebo pojača sluh
da čujem te i vidim
u svakom snu

A ti?
Neka ti Bog podari krila
neka ti nebo podari spas
da pjevaš, pjevaš svima
da zauvijek čuju tvoj glas

Ova te zemlja voli i čuva uspomene na dane kad si bio tu,
a dragi ljudi nose te ko vječnu ranu.

A ona?
Na jastuku leži. U nebo gleda,
sklapa ruke i suze skriva što nisi s njom dok letiš s anđelima

Tony Cetinski



Neznani Andjele

Neznani andjele!
Znam te iz pjesama tvojih,
Znam da ti godina bjese koliko i mojih,
Znam da ti oci govorise ljubavlju cistom,
Znam da i moje govore rjecju istom.

Stade ti srce u oktobru jednoga dana,
Sjecam se, ne mnogo nakon mog rodjendana
Milioni dusa za tobom sada pate
I sve bi dali da mogu da te vrate.

Obavila tuga je, tog dana,
Ulice i planine Balkana,
Zapekose suze lica mnoga, zaleci za slikom lika tvoga
Zalise, i majka, i zemlja za sinom
I nemocni za tvojom dobrotom i toplinom

Znaj, vjecno ces biti u srcima nasim,
Samo se na jednu pomisao plasim,
Necu jos dugo na svjetlu bjelog dana
ugledati takvog covjeka-bez mana.

Plitvicanka

[Plitvicanka]

RADE SERBEDZIJA-ne samo sto sam na njega ponosna Licanka, nego sto ga upoznah pred par dana i skoro mi srce stade od nevjerice. Prilazi covjek veci od neba kroz svoja djela i rad dok sunce zasja pravo u moje oci i nisam u tom trenutku znala da li da ustanem, ili sjednem i sta da kazem, pa tako ostade prikovana uz stolicu jos dugo. Medjutim on sjede medju ostale kao da smo mu svi ravni, bez imalo "visine" i sa prijaznim osmjehom i rukovanjem pozdravi sve od reda, te mi se tim cinom ucini jos veci nego prije.

Rade Šerbedžija
Rade Šerbedžija (Bunić kod Korenice, 27. srpnja 1946.), filmski, televizijski i kazališni glumac, pjesnik i glazbenik.

Šerbedžija je rođen u mjestu Bunić kod Korenice, 27. srpnja 1946. godine.
Diplomirao 1969. na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu, nakon čega je ubrzo angažiran u zagrebačkomu Dramskom kazalištu "Gavella". Nakon toga naizmjenično radi kao slobodni umjetnik, s angažmanom u HNK Zagreb, te ponovno u "Gavelli". Nadaren, iznimne glumačke tehnike, glumac i racija i temperamenta, sugestivan, vrsne dikcije, s lakoćom izvodeći i fizički najteže scene, pokazao se podjednako uvjerljiv u ulogama klasičnog (npr. Shakespeareovi Hamlet i Richard III) i modernog repertoara (npr. Ibsenov Peer Gynt) - u raznim žanrovima, i u pozitivnim i u negativnim likovima.
Dobitnik je mnogih priznanja (triput nagrađen na Sterijinom pozorju, Nagrada "Vladimir Nazor", Nagrada "Dubravko Dujšin", Nagrada "Orlando" na Dubrovačkim ljetnim igrama). Na filmu debitira sporednom ulogom u Iluziji (1967.) K. Papića, dok prvu glavnu - mladića na životnoj prekretnici - tumači u Gravitaciji ili fantastičnoj mladosti činovnika Borisa Horvata (1968.) B. Ivande.
Otada sve češće nastupa u glavnim ulogama dobivajući popularnost i ulazeći u krug najrespektiranijih jugoslavenskih glumaca - u filmovima raspona od ratnih drama do suvremene tematike. Tako su početkom 70-ih godina zapažene njegove uloge komunističkog aktivista dezorijentiranog u privatnom životu u Crvenom klasju (1970.) Ž. Pavlovića i seoskog mladića suočenog s nepravdom u Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja (1973.) K. Papića. U to vrijeme ističe se i u filmovima koji kritički oslikavaju jugoslavensku suvremenost: kao skladatelj kod kojeg prevladava karijerizam (što potvrđuje njegovu sposobnost karakterizacije moralno ambivalentnih osoba) u filmu Bravo maestro (1978.) R. Grlića (Zlatna arena u Puli) i u naslovnoj ulozi u Novinaru (1979.) F. Hadžića.
Najuspješnija filmska godina za Šerbedžiju je vjerojatno bila 1986. kada s dvije uloge u filmovima dobija titulu najuspješnijeg na pulskom festivalu: revolucionara koji se ne snalazi u poratnom vremenu u Večernjim zvonima L. Zafranovića (Zlatna arena) i radnika ogorčenog siromaštvom i životnim nedaćama u Snu o ruži Ž. Tadića (Velika povelja u Nišu). Velikog radnog potencijala, s uspjehom glumi i na televiziji: u tv-serijama U registraturi, Nikola Tesla (u naslovnoj ulozi), Prosjaci i sinovi i Bombaški proces (kao Josip Broz Tito). Godine 1982. dobio je godišnju nagradu australske televizije Sammy za glavnu ulogu u australskoj televizijskoj ekranizaciji drame Oslobođenje Skoplja D. Jovanovića. Objavio je 2 zbirke pjesama: Promjenljivi i Crno, crveno. Bio je predavač scenskog govora i glume na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu te kao izvanredni profesor glume na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Godine 1992. odlazi u svijet gdje se također probio kako sjajan glumac. Unatoč tome što je već glumio u 80-ak filmova distribuiranih uglavnom na području bivše Jugoslavije, proboj u svjetske vode zadobio je filmom "Hanna's War" (1988.) te filmom "Before the Rain" (1994) Milče Mančevskog. Godine 1996., Šerbedžija je igrao oca izbjeglice u filmu "Belma" te novozelandskog imigranta u filmu "Broken English". Potom su uslijedile uloge u vodećim hollywoodskim filmskim ostvarenjima u filmovima "Space Cowboys", "Mission: Impossible 2", "Mighty Joe Young", "Snatch" itd.
Šerbedžija je poznat i po čitanju poezije te kazališnim predstavama. Pokrenuo je i novi teatar "Ullysses" u Puli koji je premijeru doživio s predstavom "Kralj Lear" na Brijunima pod redateljskom palicom njegove supruge Lenke.
Radi s mnogim velikim imenima, a s nekima od njih kao što je Vanessa Redgrave, Phillip Noyce ili Tom Cruise obiteljski je prijatelj. Radio je i sa slavnim Stanleyom Kubrickom te Clintom Eastwoodom no Šerbedžija je ostao dosljedan sebi izjavama kako su "dobri su režiseri jednako dobri svugdje na svijetu, a glumci se prepoznaju već pri prvom pogledu" sjećajući se glumaca s naših prostora kao što su Inge Apelt ili Miodrag Krivokapić. Uz obitelj Šovagović, Šerbedžija sa svojom djecom iz prvog braka, Danilom koji studira film u Americi i Lucijom, dobitnicom Zlatne arene za ulogu u filmu "Polagana predaja", na dobrom putu ostvariti još jednu jaku "obiteljsku manufakturu" na ovim prostorima.
Rade Šerbedžija je suprug Lenke Udovički, s kojom ima kćeri Ninu, Milicu Almu, Vanju, a iz prvog braka Luciju te sina Danila.
Filmografija

Prije 1980.
Novinar (1979.)
Usijanje (1979.) .... Tomo
Živi bili pa vidjeli (1979.)
Povratak (1979.)
Bombaški proces (TV) .... Josip Broz
Bravo maestro (1978.)
Hajka (1977.) .... Lado
Nikola Tesla (TV serija) (1977.)
U registraturi (TV serija (1976.) .... Ivica Kičmanović
Pesma (mini TV serija) (1975.)
Nocturno (1974.) .... Lucio
Obešenjak (TV) (1974.)
Užička republika (1974.)
Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja (1974.)
Begunec (1973.) .... Ivan
Živjeti od ljubavi (1973.) .... Davor
Obraz uz obraz (mini TV serija) (1972.)
Poslijepodne jednog fazana (1972.)
Zvezde su oči ratnika (1972.) ... učitelj
Prosjaci i sinovi (mini TV serija) (1971.) .... Matan Potrka
Putovanje na mjesto nesreće (1971.) .... Vlatko
U gori raste zelen bor (1971.)
Rdeče klasje (1971.)
Idu dani (1970.)
Papagaj (TV) (1970.) .... Mladić
Dio e con noi (1969.)
Sedmina - Pozdravi Mariju (1969.) .... Niko
Gravitacija (1968.)
Osveta (1968.)
Crne ptice (1967.)
Iluzija (1967.)
Od 1980.-1990.
Gospođica (1980.)
Duvanski put (mini TV serija) (1980.)
Variola vera (1981.) .... Doktor Grujić
Tuga (TV) (1981.)
Nepokoreni grad (mini TV serija) (1981.)
Banović Strahinja (1981.) .... Abdulah
Kiklop (1982.) .... Ugo
13. jul (1982.) .... Kapetan Mitrović
Noć poslije smrti (1983.)
Zadah tela (1983.) .... Pančo Vila
Pejzaži u magli (1984.) .... Lelin otac
Una (1984.) .... Profesor Mišel Babić
U raljama života (1984.) .... Intelektualac
Štefica Cvek u raljama života (1984.) (mini) TV Serija
Horvatov izbor (1985.) .... Krešimir Horvat
Život je lep (1985.) .... Harmonikaš
Večernja zvona (1986.) .... Tomislav K. Burbonski
San o ruži (1986.) .... Valent
Putovanje u Vučjak (TV serija) (1986.) .... Krešimir Horvat
Miss (1986.)
Days to Remember - Verliebten, Die (1987.)
Osuđeni (1987.)
Hudodelci (1987.) .... Raka
Manifesto (1988.) .... Emile
Hanna's War (1988.) .... Captain Ivan
Večernja zvona (mini TV serija ) (1988.) .... Tomislav Kovač
Čovjek koji je volio sprovode (1989.)
Od 1990.-2000.
Stigmata (1999.) .... Marion Petrocelli
Il dolce rumore della vita (1999.) .... Bruno Maier
Oči širom zatvorene (1999.) .... Milich
Mare largo (1998.) .... François Riffaud
Veliki Joe Young (1998.) .... Andrei Strasser
Prague Duet (1998.) .... Jiri Kolmar
Polish Wedding (1998.) .... Roman
Tregua, La (1997.) .... The Greek
Svetac (1997.) .... Ivan Tretiak
Memento (1996.) .... The Officer
Nečista krv (1996.) .... Marko
Broken English (1996.) .... Ivan
Belma (1995.) .... Josip Papac
Two Deaths (1995.) .... Colonel George Lapadus
Magareće godine (1994.) .... Narrator
Before the Rain (1994.) .... Aleksander
Urnebesna tragedija (1994.) .... Kosta
Kontesa Dora (1993.) .... Karlo Armano
Dezerter (1992.)
Karneval, anđeo i prah (1990.)
Od 2000.
Batman: početak (2005.) .... Beskućnik
Bela ptica (2005.)
The Keeper (2004.) .... Imam Muaffak
Eurotrip (2004.) .... Tibor
Hermano (2003.) .... Carlos Avileda
Ilaria Alpi (2002.) .... Miran Hrovatin
Mirni Amerikanac (2002.) .... Inspector Vigot
Quicksand (2001.) .... Oleg Butraskaya
South Pacific (2001.) .... Emile de Becque
Je li jasno prijatelju? (2000.) .... Milan Rajić
Zdrpi i briši (2000.) .... Boris 'The Blade' Jurinov
Svemirski kauboji (2000.) .... General Vostov
Nemoguća misija 2 (2000.) .... Dr. Nekorvič
Nagrade

Nagrade Sterijinog pozorja, 3 puta
Nagrada "Vladimir Nazor"
Nagrada "Dubravko Dujšin"
Nagrada "Orlando" na Dubrovačkim ljetnim igrama
2007. Nagrada Marko Aurelije kao najbolji glumac na 2. međunarodnom filmskom festivalu u Rimu